U RITMU SABLASTI

(NOVE KNJIGE: Ljubiša Anđelić, Cipele od kartona, Trebinje, 2008.)

Trebinje je uvijek imalo svoje pjevače i svirače. Svirali su i pjevali po igrankama a i čajankama. Ne znam zbog čega smo ih tako zvali. Na njima se najmanje pio čaj!

Pedesetih godina prošlog vijeka, plesalo se u Gajretu (zgrada koje više nema iza Privredne banke). U prizemlju kuće Dučića u Dalmatinskoj ulici. U Oficirskom domu." Kasnije u bašti tadašnje JNA, kod Dubrovačke kapije. U zgradi pored te bašte stolovali su komandanti grada. Igralo se i u nekadašnjoj Srpskoj sali, u kojoj je jedno vrijeme bilo kino Sloboda. Igranke su priređivane i u prizemlju nedovršenog Doma kulture u parku i u Domu vojske (kasnije Gradska kafana) u centru grada. Bilo je igre i pjesme i u skromnim domovima kulture u Xivaru, Lastvi, Pridvorcima, Mostaćima...

Na svim tim priredbama, svirali su i vojnici muzičari: plavokosi harmonikaš Keco, omanji klarinista Lilić, suvonjavi violinista Mađar Đula. (Dok je on svirao njegova lijepa žena Anuška, vodila je ljubav sa nekim u komšiluku!).

Od naših iz grada pjevali su i svirali nastavnik muzike Rajko Zlatanić Papi, Hajo Karaxa, Špiro Brković, Mirko Janjić Major, Kemal Tičić Ćemala...

Uskoro su se pojavili Satkanovi dječaci, pod vodstvom Satkana Erkočevića, svršenog ekonomiste iz Starog grada. Svirali su u noćnim satima na "ploči" pored Trebišnjice, ispod zgrade Gimnazije. Svi su oni pjesmom i svirkom činili naše dane mladosti ljepšim, bezbrižnijim. Bili su nam kao neki medikamenti, da što prije zaboravimo tek minule ratne strahote i neimaštinu. Da se uz ples i druženje predamo maštanju o sreći i ljubavi!

Kada se početkom sedamdesetih godina u gradu pojavio sastav Sablasti, najviše su mi u sjećanju ostala braća Jašarević - gitaristi Salko zvani Šopen i Tahir, koga su od milja zvali Ćita. Bili su niski rastom, sa dužom kosom i cvikerima velike dioptrije. I oblačili su se neobično za tada naše navike i običaje. U sastavu je bio i Mađar Mladen Harmat, zvani Lavić. Svirao je na orguljama marke Fartisa. Sastav ne bi bio interesantan bez Rasima Selimovića Polica, sina željezničara Diše iz Krša. Kada je rođen, Diša ga je držao na rukama. Pošto je beba bila veoma mala, željezničar je rodbini dobacio:

"Ovo je moje pola svijeta!"

Tako je budućem gitaristi za čitav život ostao nadimak Polić.

Gledao sam kako Polić u noćnim satima silazi iz kuće u Kršu širokim skalinima u Dalmatinsku ulicu. Preko jedne ruke sa bijelim sakoom. U drugoj ruci sa gitarom. Čulo bi se kako pjevuši njemu omiljene španske kancone: Besame mućo, Malagenija i onu Moj prijatelj Ari. Kod sviranja Polić je najviše pazio da ne izgubi fazon pantalona - kao nož ispeglane ivice! Nije mogao svirati dok prethodno ne bi iskapio nekoliko rubinovih vinjaka.

Može se kazati da su Sablasti bili više poznate (bar meni) po onome kako su se van podijuma ponašali, nego po svirci. Na koncerte izvan grada putovali su pohabanim kombijem, crvene boje. Zvali su ga Karlo. Ponekad ga i gurali dok ne krene. Svi nisu mogli u vozilo. Oni, koji bi više popili sjeli bi pozadi među instrumente. Tako nekako dolazili do mjesta nastupa. Ne može se poreći da su Sablasti prvi u gradu počeli da sviraju roken-rol, muziku koju su mladi brzo prihvatili.

U sastavu bi se ponekad našao i Himzo Gatačkić, zvani Puh. Udarao je bubnjeve. U predahu od svirke, Puh bi se latio slikarske četkice. Često je na Dubrovačkom primorju slikao more. Uvijek se žalio da nema dovoljno bijele boje. Kada bi ga neko upitao zašto baš traži tu boju, kada je more plavo, Puh bi odgovorio:

"Treba mi bijela za pjenu, koju valovi stvaraju!"

I Himzo je kao i drugi iz Sablasti radio u Industriji alata. Ponekad bi ga neko od radnika zamolio da im nešto otpjeva od Bitlsa. Zaustavio bi mašinu. Onda kao da ima gitara u raci, "udarao" po žicama i zapjevao hitove tada popularnog sastava: Voli me, Žutu rijeku i Neka bude. Na bijeloj majici ostali bi tragovi crne kolomasti. Kada bi ga muzički zanos napustio, Puh bi po vikao:

"U j..o mater, omastih majicu!"

Za Himza se pričalo i to da je jednom otišao na pregled kod doktora Strinića.

Požalio se da se često osjeti nekako zabrinut. Dodao bi ljekaru da mu je kod kuće sve u redu. Da ne puši. Ne pije. Da jede zdravu hranu. Kada ga je Strinić upitao zbog čega je onda zabrinut, ovaj mu je odgovorio:

"Doktore, zabrinut sam zbog toga što ne znam od čega ću umrijeti!" Qekar ga je izbacio iz ordinacije uz riječi:

"Idi, pa kući razmišljaj od čega ćeš umrijeti!"

Zbog neobičnog načina života, a i zgoda i nezgoda koje su im se često dešavale, posebno su ostali u sjećanju Šopen i Ćita. Najviše pažnje van podijuma izazivao je Šopen. O njemu su se pričale razne zgode. Moglo bi se kazati i anegdote. Ponašanjem je uveliko skretao pažnju na sebe.

Jednom u nekoj betuli na Stradunu, naručio je gajbu piva. Šanker mu je donio bocu "Karlovačkog". Insistirao je na čitavoj gajbi tog pića. Kada je Šopenu udovoljeno, uz čuđenje gostiju, popeo se na gajbu i tako oslonio na šank. Vadio je boce piva ispod sebe i pio. Nije se znalo je li iska-pio naručeno pivo. Jedno je sigurno: vratio se živ i zdrav u Trebinje.

Članovi Sablasti najviše su pili po kafićima u Starom gradu. U lokalu Bajica, među zidinama, poslije više ispijenih konjaka, Šopen je iznervirao jednog korpulentnog Crnogorca iz Nikšića. Kada mu je gost iz susjednog grada zaprijetio, gitarista mu je odbrusio:

"Pazi kako se ponašaš! Nisam ti ja lažni car ŠćepanMali!"

Svi su se u kafiću grohotom nasmijali. Čak i Crnogorac. Šopen i Nikšićanin nastavili su za šankom da "ljušte" konjake sve do zore.

Za Šopena se pričalo i to da je, kada je bio veliki potres u Crnogorskom primorju, u strahu, skočio sa drugog sprata stambene zgrade više Planike, gdje je stanovao. Prije skoka ispod pazuha je stavio nekoliko ploča sa italijanskim kanconama. One, koje je obožavao. Pri padu, nekoliko ploča se slomilo. Muzičar je slomio nogu. U bolnici, poslije šoka, prvo je upitao doktora da li su mu ploče čitave. Kada je osjetio bolove, otkrio je da mu je potkoljenica pukla. Hramao je mjesec-dva. To mu nije smetalo da svira (a ni da pije).

I njegov brat Tahir, popularni Ćita, bio je zanimljiv. Po prirodi veliki šeret.

Ćita bi ljeti svaki dan dolazio na bazen u Abazovini. Puštao muziku preko razglasa. Tako zabavljao kupače. U najlon kesi bi na kupalište donosio domaćeg paradajza "jabučara", dvije boce crnog vina i jednu veknu bijelog hljeba. Nikada se nije okupao u bazenu. Kada ga je jednom Dragan Bošković Koka, koji je tu radio, upitao:

"Bogati, Ćita, što se nikada ne okupaš u bazenu? Voda je čista i topla. Dobro bi ti došla da se malo osvježiš!" Ovaj mu reče:

"Ne kupa mi se, ima ježeva u bazenu!"

Ćita je bio i strastveni pušač. I kod tog poroka bio je pomalo specifičan. Pušio je cigarete Lara. Tada ih je malo ko konzumirao. Na svakoj cigareti bila je otisnuta figura gole žene. Kada bi malo više popio, a neko ga upitao zašto baš duvani te cigarete, sarkastično bi odgovorio:

"Pušeći Laru sa dosta sam žena oralno općio". (Valjda je mislio na one otisnute crteže žena sa Lare, nestale u dimu i pepelu!).

Šopen i Ćita bili su neobični i u oblačenju. Pratili su modu, ali na svoj način. Odlazili bi u Bari da se obuku. Išli najčešće feribotom, preko Dubrovnika. Ploveći na lađama do italijanske obale slušali su muziku i pili. Da bi mogli odlaziti na te izlete i kupovati, dizali su tada popularni bolesnički kredit. Za te pozajmice od banke, nije trebalo mnogo raznih potvrda. Nisu bili potrebni ni žiranti. Kamata je bila mala. Trebalo je nabaviti ljekarsko uvjerenje da si bolestan. Takva uvjerenja dobijali su i oni koji su bili kao "drijen zdravi". Davali su ih doktori, uz neki poklon.

Sablasti su često vježbali za nastupe i u kući na ćošku Bilećke ulice, onoj sa dužim balkonom, preko puta apoteke. Ispod nje je bila prodavnica robe Travunije. Kada bi svirka bila prejaka, poslovođa radnje Pero Kolonja, drvenim metrom udarao bi u plafon. Opominjao muzičare da utišaju svirku. Neko iz sastava Sablasti bi dobacio Peru:

"Treba da si zahvalan što ti besplatno sviramo. Zabavljamo kupce a i prodavače." Smanjili bi ton na pojačalu i sve bi bilo u redu.

Otac Šopena i Ćite, Meho, došao je iz Bosne da služi vojni rok u Trebinju. Zaljubio se u Minu Gatačkić iz Krša. Zbog nje ostao u gradu. Takođe alatničar, iako baš mnogo nije mario za muziku, podržavao je sinove u sviranju. Bio je zaljubljenik u motocikle. Neumorno nabavljao stare motore marke Puh, Horex, Guci, Cindap... One koji su prešli više kilometara. Nisu bili za vožnju. Baš ti su bili izazov za Meha. Sa strašću ih je popravljao. Želio da se na njima vozi. Kada bi poslije opravke neki motor krenuo, alatničar bi radostan po vikao:

"Znao sam da će prohodati!"

Sjeo bi na motocikl i sa njim kružio gradom. Nekada bi se u vožnji podigao sa sjedišta, raširio ruke kao da leti. Jednom je prošao pored mene. Mahnuo mi uz osmijeh rukom i dobacio:

"Vidiš da sam uspio. Gledaj ga, samo što ne poleti!" Za vrijeme tih njegovih akrobacija, bilo je i padova. Jednom je vožnju završio u bolnici. Slomio ruku. I pored havarije, nije odustajao od vožnje.

Imao je Meho i motor sa prikolicom. U njemu je vozio i djecu iz komšiluka. Želio je da ih provoza. Bili su mu potrebni i da ga poguraju kada motor stane. Jednom je u toj prikolici provozao gradom i svoju ženu. Poslije vožnje, ne znam zbog čega, Mina više nikada nije sjela u prikolicu.

Nakon posljednjeg rata Meho se upokojio u Americi. Mina je živa. Priča se da je na testu za sticanje američkog državljanstva, na pitanje:

"Ko je bio posljednji predsjednik SAD?", brzo odgovorila:

"Džon Vejn!"

TREBINJSKE PRIČE UŽIVO

U izdanju Štamparije “Grafokomerc”i uz pomoć Opštine Trebinje, iz štampe je nedavno izašla osma knjiga novinara i publiciste Qubiše Anđelića, “Cipele od kartona”, u kojoj se autor, kao i u prethodnim knjigama, bavi nekadašnjim  Trebinjem koga više nema i koje živi u nostalgičnim sjećanjima njegovih sadašnjih i nekadašnjih građana.

Petnaestak kratkih Qubinih (ovako ga odmilja zovu Trebinjci) priča, vraća njihove uspomene na nekadašnji izgled grad, na njihove stare fotografije, gradske ljepotice, na rijeku Trebišnjicu, sa nezaobilaznim odlascima Trebinjaca u susjedni Dubrovnik, ali i u nekadašnje šopinge u Trst i Bari...

“Sve to u meni budi tako divne, nostalgične uspomene, da ne mogu odoljeti, a da ne zabilježim barem poneki detalj koji je obilježio Trebinje u prošlom vijeku i državi koje više nema”, rekao je Anđelić na promociji koja je nedavno upriličena u Muzeju Hercegovine, citirajući Singera koji kaže da “pisati za njega znači živjeti”.

“U skladu sa ovim svojim motom, Qubiša je pronašao i smisao života u svojim zrelim godinama, što je, rekala bih, najbolja varijanta da se te godine prožive. Na taj je način uspio sagraditi jedno veliko zdanje svojih, preko dvjesto pripovjedaka, kao da se igrao sa vremenom koje nas neumitno prati, vjernije od naše sjenke, od našeg odraza u ogledalu.

Qubiša neprestano razgrće taloge sjećanja, taloge svog i gradskog života, vadeći biserje koje je, doduše, već ostarjelo, ali ima sjaj. To biserje sa tako jakim sjajem dopire do svih nas, što je i odgovor na pitanje - Zašto je toliko rado čitan?”, istakla je na promociji u Muzeju profesorica Cice,  odgovorivši na ovo pitanje da je suština svega u Qubišinoj jednostavnosti i toplini, sposobnosti da, kako kaže, pronađe u svima nama onu nostalgičnu strunu koja tako lijepo zagudi.

Sam Anđelić je potvrdio svoju tezu da “pisati za njega znači živjeti” jednostavnom rečenicom - “Ko je nekada pisao, ko je bio novinar i ko se bavio tim poslom, teško može da prekine sa tim radom, jer je to kao opijum i uvijek me nešto vuče temama iz moga Trebinja”.

“Čini mi se da ove pozne godine ne bi doživio i, kako mnogi kažu, ovako dobro izgledao, da nije moga pisanja”, rekao je autor.

Buđenje nostalgičnih trebinjskih uspomena koje bi se, kako to neko na promociji reče, brzo preselile i u zaborav da nema Qubiše, najveći su uzrok ljubavi Trebinjaca prema knjigama ovoga svoga sugrađanina, ali je, svakako, jedan od uzroka i taj, što, kako reče profesorica Cice, autor piše sa izuzetnom neposrednošću.

Ona je precizirala da su “Cipele od kartona” knjiga u kojoj ima i elemenata sadašnjosti, da liči prethodnim knjigama ovog spisatelja i da je napisana jednostavnim rečenicama, tako da, kako kaže, dok je čitamo imamo utisak da nam neko priča uživo.

Anđelić je do sada objavio sedam knjiga, u kojima se bavio svim sferama života u nekadašnjem Trebinju i vremenima od pedesetih godina prošlog vijeka do savremenih događaja...