INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

FRAGMENTI SA DINARSKIH PUTOVANJA

SUMORNI PRIZORI

U ovom broju, ne sa velikim zadovoljstvom, ali sa istim interesom kao u ranijim prilikama, predstavljam dinarska putovanja Morisa Hernesa (Dr. Moric Hernes), knjigu štampanu u Beču 1894. godine (naslov - Kulturne i slike prirode iz Bosne i Hercegovine)

"Put smrti"- naziv je poglavlja koje Hernes posvećuje južnoj i istočnoj Hercegovini. Priča potpuno drugačija od one na koju smo navikli, sve samo ne hvalospjev našoj krševitoj domovini.

Predpostavljam da nisam usamljena kad kažem da su me Hernesove riječi iznenadile i pogodile moj trebinjski ponos  pa ipak smatram da možda nije loše čuti i drugačije mišljenje, ali predlažem odmah ga i zaboraviti(!?).

Autor je na ovaj pohod krenuo iz pravca Dubrovnika te u ovom broju donosim odlomak teksta o podru;jima u okolini Trebinja.

"Odvratni su ogromni valovi ogoljenih gromada stijena sa kojima je ookružena ljupka Breno dolina; izgleda kao da je zemlja povratila svoju utrobu kako bi uklonila trag cvjetnim poljima sa svoje površine.

Kao ružno dugorepo čudovište sa izbačenim kičmenim pršljenovima prostire se brdo Stubica između nas i zaliva Ragusa vecchia (Stari Dubrovnik); brzo proždire onaj posljednji komad nasmijanog morskog plavetnila koji je na trenutak obradovao naš pogled unazad.

Ono što nam unutrašnjost kao pozdrav nudi je nedovoljno: jednostavna ravna brdska leđa sa nešto mekšim zemljištem nakon što smo prvo prešli preko usjeka i zasjeka cornichen-a (tipični putevi u brdskim predjelima; sa jedne strane brdo sa druge ambis), stjenovite prevoje, tjesnace i strme obronke.

Turobno izgledaju izgorjela sela i oronula gazdinstva, na vrhovima stara granična carinarnica i nekoliko tvrđava, grubo opasane oble (okrugle) građevine; na cesti se dimi tu i tamo neki bijedni han čija ogromna nadstrešnica potiče iz bog zna koliko udaljenog mjesta.

Drvo iz dalekih krajeva u Dubrovnik dovlače tovarne životinje koje smo često sretali na putu. Sa obje strane puta se prostire svjetlo zeleno nisko žbunje između sjajno bijelih stijena; na svim bliskim i udaljenim kupama uzdižu se kule i karaule, većinom iz prošlog desetljeća, izgrađene za vrijeme Muktar-paše za osiguravanje ceste prema lučnoj enklavi Sutorina.

MoĆni orlovi kruže oko na pola urušenih tornjeva. Iznenada moj kočijaš zaustavlja kola i pokazuje mi mjesto gdje je neki ustanički vojvoda izgubio svoj život domogavši se turske kule. (Stanovnici Balkanskog poluostrva posjeduju nevjerovatno preciznu memoriju za sve krvave događaje koji su se odigrali na otovrenom polju u određenom krugu njihovog prebivališta. Naročito podmukla ubistva koja su po ovdašnjem običaju počinjena pucnjevima iz puške iz zasjede, ostaju im još mnogo godina veoma živopisno urezana u sjećanje i nešto kao sujeverni strah ih vodi na mjesta ovakvih sjećanja samo sa strepnjom i sa svim mogućim mjerama opreza, čak i onda kada su politički ili neki drugi uzroci zbog kojih su počinjena ta djela već dugo izgubila značenje.

Ostaje to mjesto prokleto (nesrećno) što u nekim slučajevima biva pogrešno protumačeno tj. shvaćeno od strane putnika i ukazuje na pretjerani strah od hajduka.

Takođe i srednjovjekovni nadgrobni spomenici, ako se slučajno nalaze u blizini nekog savremenog puta prizivaju neobičnu tjeskobu i svakakve legende u kojima fantazije jednog živahog narodnog duha i pozamašan broj stvarnih događaja jedni druge podržavaju.)

Policajci jedne žandarmerijske stanice, pušeći svoje čibuke čuče uz put, nose crnogorske kape obmotane platnom tako da se carski orao jedva primjećuje.

Uskoro se dolina otvara ka istoku i odmotava panoramu ogoljenih brda; ispred nas se prostire dolina Trebišnjice. Ovo čudnovato polje odaje  sada u maju izgled plodnog obradivog zemljišta: tek prije dva mjeseca, slikarski obmanjujući, nudio se prizor jednog širokog jezerskog basena, a malo poslije neutješna slika nebrojenih, močvarama pokrivenih ravnica.

Duboko među stijenama naizgled bezazlena, vijuga rijeka koja uzrokuje sve one godišnje poplave; ali visina na kojoj su smješteni mostovi i putevi ukazuje da joj nije vjerovati. Uzvodno, nedaleko od mosta se nalazi prostrana ruševina manastira Tvrdoš, jedne čak i u ruinama naočite građevine koja je 1693. godine uništena od strane Turaka.

KuĆe u mjestima Gomiljani i Mostaći oskudjevaju luksuznim krovovima; uprkos  tome, ko bi ih zbog toga nazvao ruševinama, učinio bi nepravdu.

Mnoge od njih su naseljene, ali zbog straha, prkosa ili siromaštva nisu obnovljene.

Da ovdje još ljudi žive, svjedoče pored djece koja proseći prate naša kola, još i rešetkama brižno zatvoreni i zastrti prozori.

U ovom dijelu zemlje, Turčin danju ne izlazi iz svojih visokih zidina, napušta ih samo uveče da bi po ustaljenim putanjama udahnuo malo svježeg vazduha.

Trebinje, u unutrašnjem uglu zaravni, utvrđeno na plitkoj ali zloćudnoj rijeci (bukvalan prevod) je grozno gnijezdo.

Kastel gdje čovjek uzaludno traga za jednim građevinskim ili slikovitim izrazom starog političkog ili komercijalnog značenja mjesta je prema obali opasan hendekom kojim teče voda i nazubljenim zidinama, a prema rijeci zatvoren samo pročeljem raznih građevina (stambenih zgrada).

Na jednom zaravnjenom uzvišenju je smješten magacin baruta i stara sat kula, četverougaona visoka stražarnica koja se može naći u svim turskim gradovima. Jedna napukla skela omogućava prelazak na lijevu obalu gdje pusta brdska kupa, krunisana sa nekoliko podesta za topove, štiti grad i upravlja njime.

Uličice i trgovi u gradu, sada i zvanično nazvani austrijskim vojnim vođama, su godinama bile prekrivene otpadom bez podloge; cijeli metar visoka gomila šuta  otežava nesmetan prolazak.

Grad i država Trebinje se od X vijeka često spominje. Tribunia se zvala kneževina za vrijeme cara Konstantina, Travunija u srpskoj kraljevini; prostirala se  zapaženo ne samo prema unutrašnjosti već je obuhvatala i obale od blizine Dubrovnika južno do Kotora.

Ali čovjek ne smije dozvoliti da ga zaslijepe ovakva kazivanja. Mjesta u Župi smještena na rijeci Trebišnjici prema unutrašnjosti su u srednjem vijeku bila toliko siromašna da su se, kako dubrovački akti svjedoče, pored pravljenja drvenog uglja bavili pljačkanjem tj. razbojništvom na putevima ili započinjali ratove na svoju ruku.

Kako je danas boravak u Trebinju podnošljiv samo zbog blizine Dubrovnika, tako stari župani ovog kraja obezbjeđuju svoje izdržavanje iznuđivajući carinu poznatu pod nazivom tribut.

Osim Arslanagić mosta koji sa četiri luka 5 kilometara uzvodno od grada prema Klobuku spaja dvije obale  rijeke, neposredna blizina Trebinja ne posjeduje drugu pažnje vrijednu starinu. 

Služeći davno prevaziđenoj potrebi, ovaj solidan prelaz bez svrhe i napušten stoji među golim stijenama. Trebinjcima još nije pošlo za rukom da svom gradu učine dobro i obogate ga jednim mostom. Prije 15 godina su napravili u tu svrhu jedan čudan pokušaj kad su u dubrovačkoj oblasti ukrali tijelo mrtvog djeteta i uzidali ga u obalu, na mjestu gdje su htjeli podići most.

Kako most uprkos tome nije uspio biti izgrađen tako brzo kako je po nekom prastarom vjerovanju trebalo da se dogodi, ubrzo su odustali od tog pokušaja.

Ovo je posljednji trag jednom takvom mitološkom građevinskom žrtvovanju koje su poznavali ne samo antički  narodi već i naši preci i o čemu su u južnoslovenskim zemljama sročene mnoge pjesme i sage.

Takođe, i u  Mostaru, Vila, paganska boginja kod Srba, nije trpila građenje mosta kojim je neimar Rade htio otkupiti svoju slobodu od Turaka sve dok dvoje ljubavnika nije uzidano u temelje mosta.

Isto je i po jednoj izvan granica zemlje poznatoj pjesmi izgradnja utvrđenje Skadar na Bojani ometala Vila dok je sličan stravični čin nije umirio.

Priroda traži žrtvu za svaku onu silu koju razuzdane ljudske ruke žele počiniti i najbolje je odvažnim građevinama odmah prinijeti tešku žrtvu; to je smisao ovog gnusnog običaja.

Klobuk, koji je iz Trebinja rado posjećen, u kasnom srednjem vijeku često pominjan kao razbojničko gnijezdo, kruniše sa svojim neosvojivim utvrđenjem, plato jedne na sve strane strme stjenovite kupe koja potpuno dominira širokom okolinom.

Približavanje utvrđenju je moguće samo pješacima preko jednig strmog grebena; ali branitelji su se znali spustiti konopcima niz strme litice u satima najveće opasnosti i izgubiti se preko granica Crne Gore.

Zidine neobično čvrste razbiše se tek prilikom posljednjeg uporno ponavljanog bombardovanja devet-centimetarskim topovskim đuladima.

Kako je romantično gnijezdo bilo ili bolje rečeno postalo strateški bezvrijedno, demolirano je od strane carske vojske (vojska Austor-ugraske); tek nakon teškog rada uspjelo se potpuno srušiti spoljašnje zidine i minirati ulazni toranj. Narodna legenda o neosvojivosti utvrđenja nije tako stara i zasnivala se uglavnom na uspješnosti odbijanja napada Rusa 1806. godine i Crnogoraca.

Godine 1694. Mletački providitor u Kotoru je prisilio Klobuk na pokoravanje na taj način što je onemogućio snabdjevanje hranom i obavijestio republiku da je Dubrovčanima presječena veza sa turskim oblastima; uspjeh koji bi da je duže potrajao postao nepodnošljivi neprijatelj i pritisak Mlečanima.

Iz Klobuka vodi teška staza u uskoj i strmoj rječnoj dolini pravo prema sjeveru do Bileće.

To je granica oblasti u pjesmama opjevanim Banjanima koji su u svako doba bili baza nacionalnih pobuna.

Ovim putem se dolazi do manastira Kosijerovo gdje u  teškim vremenima lozinka "Sloboda raji, smrt Turcima" brzinom svjetlosti ujedinjuje vođe ove i one strane; ali već nakon prvog rukovanja pod svetim krstom monaškim, nakon prvih planova ratovanja javljaju se i prve nesuglasice i teško polazi za rukom monasima da umire i pomire neusaglašene Srbe i Crnogorce..."