PREMIJERNO IZVEDEN FILM JAUK

GOLGOTA STRAHINJE ŽIVAKA

Nedavno je, u bašti Hotela Platani, premijerno prikazan dokumentarno-igrani film “Jauk”, kanadskog režisera porijeklom sa ovih prostora Denisa Cvitičanina, u produkciji kanadske kuće Bridge Productions, RTRS-a, Udruženja logoraša RS, Udruženja logoraša regije Trebinje i Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske.

Riječ je o ispovijesti Konjičanina Strahinje Živaka, koji je 36 mjeseci proveo u kazamatima Viktor Bubanj i Centralnom zatvoru u Sarajevu, a kojemu su u Bradini pored Konjica strijeljana oba sina, Slobodan i Velimir.

“Uz pomoć trebinjskih glumaca amatera i samih bivših zatvorenik logora za Srbe, urađen je igrani dio filma, dok je dokumentarni dio zasnovan na svjedočenju Strahinje i njegovih prijatelja i rodbine”, objasnio je Cvitičanin.

Svjestan, kako kaže, da je Bradina kod hercegegovačkih Srba ono što je Jasenovac bio u Drugom svjetskom ratu, Civitčanin je rekao da je odmah prihvatio da radi ovaj i prethodni film “Mučenici” koji govori o stradanju Srba u logorima Dretelj kod Čapljine, Čelebići kod Konjica i “Lora” u Splitu.

Konjic je, izglkeda, ipak bio najstrašniji, jer, osim logora Čelebić, kojem prilikom snimanja detalja za film “Mučenici” ekipa iz Brix prodakšna nije smjela ni prići, Bradina je ostala nenaseljeno stratište Srba u kojima su ubijani na najzvjerskiji način, poput Stanislava Kuljanina, kome su bošnjačko-hrvatske snage otkinule glavu i sa njom se kasnije igrale kao sa loptom. 

Strahinja Živak, koji danas živi i radi u Trebinju, a do sada je napisao 11 knjiga u kojima svjedoči o svojoj i potresnoj sudbini srpskog naroda u proteklom ratu, u 36 minuta filma govori o toj golgoti, kako kaže, da se ne bi zaboravila.

Prve dvije knjige su njegova svjedočanstva, Jauk i Živim da svjedočom, a nakon toga Predskazanje i Predskazanje 2, nakon toga Logor Čelebići 1992-1995., pa onda još nekoliko knjiga.

“Dok sam pisao ove knjige vodio sam se samo istinom i željom da ona izađe na vidjelo i da se dokaže šta se dešavalo i našem narodu. Mani nije u interesu da kroz ove knjige i filmove pričam o svojoj golgoti, jer sam kada mi je bilo najteže, kada sam u zatvoru Viktor Bubanj u Sarajevu, preko pisma Međunarodnog komiteta Crvenog krsta koje sam dobio od brata, saznao  najtužniju vijest u svom životu da moji sinovi više nisu živi, ja sam, izmučen i gotovo na samrtničkoj postelji, rekao - Bože, više te neću zvati da me uzmeš sebi, jer moram živjeti da bih svjedočio, sve dok imam šta da kažem”, objasnio je Živak koji je i sam bio prisutan na premijeri.

Nismo gledali u Strahinju dok se film prikazivao, nismo mogli, od tuge i potištenosti, iako je sjedio na metar od naše ekipe.

Ipak, njegovi uzdasi su se razgovijetno mogli čuti, naročito oni kada je na filmu puštana njemu dobro poznata muzika, muzika njegovog sina, jer je,  pored muzike za film koju je uradio Vladimir Lazić,  kompozitor iz naših krajeva koji takođe živi i radi u Kanadi, Cvitičanin koristio i fragmente muzike sa demo snimka pokojnog Velimira Živaka, jednog od Strahinjinih sinova koji je bio muzičar.

Ta kaseta je, u stvari, i jedna od rijetkih stvari koja je Strahinji ostala od mlađeg sina.

Strahinja Živak, danas, osim te kasete i još nekoliko rijetkih uspomena i slika koje čuva kao sjećanje na neki prošli, sretniji život, ima i svoje knjige koje se nalaze u mnogim bibliotekama širom svijeta i još se traže, a on ih, o svom trošku, doštampava. Neke su, kaže, stigle i do Haga, jedna je prevedena na francuski, jedna na grčki, a treba i druga da se prevede, radi istine, pravde i, kako kaže Strahinja Živak, bez mržnje...       V.D.