INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

SLIKE MINULIH VREMENA

okom stare kamere

U ovom broju donosim fotografije koje se, koliko mi je poznato, do sada nisu pojavljivale niti u Glasu niti u drugim novinama.

Footografije su, kako vidite. uglavnom iz austrijskog perioda, i to uglavnom snimljene reporterski, pokretnim kamerama. Podsjećam da je Istmen tek 1884. godine na tržište iznio tzv. roll-film na papirnoj podlozi.

Tako, život oko sebe više nisu snimali samo fotografi sa onim teškim kamerama sa tripod postoljima, nego i svi oni kojima novac nije bio problem, a imali su naklonosti prema fotografiji.

U našem slučaju to su bili ondašnji putopisci, novinari, slikari.

Godine 1888. javlja se prva kodakova kamera sa rol filmom, međutim, i to je još uvijek bilo komplikovano. Kad bi se film potrošio, kamera se morala slati Kodaku da bi se negativ razvio i napravili pozitivi. 

Već poslije 1900. godine foto aparat je u svakodnevnijoj upotrebi (na tržištu su već ortohromatski filmovi, Tessar i Zeiss objektivi, a godinu pred prvi svjetski rat, 1913., Oskar Barnak konstruiše prvu kameru za perforirani film od koje će 1925. godine nastati kultna Leica.

Već tada, svaki oficir upućen u Hercegovinu, mogao je imati foto-aparat u svom koferu.

Ovdje donosima nekoliko grupa fotografija. Prvo su razglednice, na kojima se često kombinuje fotografija i crtež, a ponekad rade se, iz današnjeg ugla, neubjedljive fotomontaže. Značajniji motivi se boje, a zatim štampaju, tako da već početkom 20. vijeka imamo kolor(isane) fotografije Trebinja (za tehnologiju kojom su rađene, mislim da su vrlo uspjele). Svaka razglednica ima natpis, latinički i ćirilički, a kako je riječ o razglednicama, tu su još poštanske marke i kratke, najčešće porodične poruke i pozdravi.

Fotografi su u početku uglavnom stranci, ali kasnije taj tada cijenjeni zanat izučili su i domaći ljudi. Nešto kasnije, i neki Trebinjci, kao npr. knjižar Todor T. Perović, fotografiju koriste u reklamne svrhe, komponujući na razglednicama najatraktivnije, tada uglavnom gradske motive.

Takođe, javlja se i izvjestan oblik žanr-fotografije kakva je ona koja pokazuje enterijer Begove kuće. Na slici, naravno, nije trebinjski beg sa svojim ženama, nego ljudi koji su se tih godina angažovali u turizmu.

IstiČem posebno dvije fotografije iz Starog grada, snimljene u blizini džamije. Na njima se vidi potpuno drugačija struktura trga sa jednospratnicama tamo gdje su sada borovi i ljetni kafići, a, takođe, nazire se i jedan objekat na sjeveroistožnoj strani trga koga bar mi mlađi nismo zapamtili.

Nisam mogla da pošaljem sve fotografije jer znam da u Glasu nema toliko mjesta, ali na nekim se vidi i prva austrijska česma ispred džamije u Starom gradu. Riječ je o livenoj konstrukciji, koja se proizvodila u tadašnjim austrijskim fabrikama. Mislim da se istovjetne česme mogu naći još ponegdje u Trebinju.

Donosim i dvije fotografije ljudi sa sela. Jedna je snimljena pred hercegovačkom kućom u svečanoj atmosferi, a druga na glavnoj trebinjskoj ulici, gdje umorni ljudi, vjerovatno poslije pijace, na nešto čekaju, da li na neki prevoz ili na tovarna grla kojim su dotjerali svoje proizvode na pijacu.

Mislim da je interesantan i fragment Bilećke ulice sa prizemnim radnjama kojih odavno nema. Radnje su se gradile jednostavno, i stiče se utisak da su se nizale kao danas kiosci.

Ne znam na kome je mjestu snimljen guslar, da li na nekoj narodnoj svetkovini u nekom selu, ili u samom gradu.

U svakom slučaju, evidentno je s kojim se uvažavanjem pratilo guslanje i u to doba.

Bila mi je zanimljiva i fotografija jednog društva ispred nekadašnje gradske kafane. Za drvenim stolovima sjede vojnici, najvjerovatnije oficiri, i jedan građanin u odijelu, možda trgovac, ili vlasnik kafane u kojoj je ovo društvo provodilo trenutke odmora...