SJEĆAJUĆI SE IZETA

Dalje se neĆe dogaĐati niŠta

Ne mogu ne biti nostalgičan prema mjestu gdje sam se rodio i gdje više nikada neću smjeti doći, a isto mi tako užasno teško pada moja vlastita odluka da ne idem u Dubrovnik, koji je sav moj život.

Izet Hajdarhodžić

Javljam se  jer mislim da je dostojno da Glas Trebinja na neki način podsjeti na pokojnog Izeta Hajdarhodžića (ako se za umjetnike njegovog ranga uopšte može reći da su pokojni). Ne, naravno samo zato što je Izet ni sam ne znam koliko puta nastupao u Trebinju, nego zato što se u Trebinju rodio (1929. godine). Umro je,kao što je poznato, u Zagrebu krajem 2006. godine.

Izet je diplomirao 1957. na Akademiji za kazališnu umjetnost Sveučilišta u Zagrebu. Kasnije, radio je u pozorištu, na filmu i TV. Bio je glumac i pozorišni pedagog. Pamti se, kako ističu mnogi njegovi savremenici, po nizu karakternih uloga...

U Dubrovniku, koliko se sjećam, nekolike godine igrao je Držićevog Skupa. Mislim da je pune dvije decenije nastupao  sa Teatrom Gavela i Kostom Spaićem. Igrao je, mnogi će se prisjetiti, i Dunda Maroja, i Henrika I, i Mortimera, i gospara Lukšu, igrao je Davida Štrpca, Imotskog kadiju, Don Žuana. Znam da je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu od 1968. Paralelno, bio je i profesor glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Nije bolovao dugo, umro je, kako je neko zapisao, brzo i lako.

Mnogi misle da mu je glumačku slavu donio Držićev Skup, međutim, često se zaboravlja njegov prethodni rad u Duborvniku. Bio je umjetnički direktor na nekoliko dubrovačkih scena. U Sarajevu je živio i radio početkom šezdesetih, ne dugo. Igrao je i u zagrebačkom "Teatru ITD".

Interesantno je kako je na njegov odlazak reagovao splitski Feral Tribune. Zato citiram nekolika pasusa...

- Izet Hajdarhodžić. Čovjek kakav se rijetko sreće. Uspravan u vremenima koja su se hranila lomljenjem i ponižavanjem ljudi. Glumac koji je činio plemenitijim i onaj zrak nad kazališnim daskama i gledatelje pred kojima je igrao. Nenadmašan kao Skup. Veličanstven kao Dundo Maroje, gospar Lukša, David Štrbac, Don Žuan... Omiljen pedagog koji je mlade glumce učio kazališnoj meštriji i hrabrio  ih da budu dostojanstveni i na sceni i izvan nje. Prijatelj za kojega prijateljstvo bez iskrenosti nije postojalo. Čovjek čije nam je prijateljstvo svih ovih godina bilo najdragocjenija podrška. Izet Hajdarhodžić. Sugovornik čije su se riječi prepričavale. I tek će se prepričavati...

Izetov antifašizam pominjan je u više navrata s nekim osobitim prizvukom...

- Danas smo u teatru, a i u drugim područjima kulture, dosegli   onaj  prag gdje je možda najbolje poslušati Edu Murtića koji je u jednom razgovoru sublimirao sve rekavši: “Ostavite me s mirom, ne znam  više što da kažem. Uostalom, ja sam antifašist.“

U tome je odgovoru sadržano sve što bismo u ovim vremenima  trebali  biti.  Biti, dakle, protiv fašizacije duha, protiv prisile, protiv podilaženja vlasti.

- Osjećam se prokazanim - govorio je Izet - izloženim, s mogućnošću da me već sutra netko denuncira, prozove. Ne mogu ne biti nostalgičan prema činjenici da sam poznavao određenog čovjeka i da ga sada više ne smijem poznavati. Ne mogu ne biti nostalgičan prema mjestu  gdje sam se rodio i gdje više nikada neću smjeti doći, a isto mi tako užasno teško pada  moja vlastita odluka da ne idem u Dubrovnik, koji je sav moj život.

 - Ja više ne mogu biti Dubrovčanin.  Moja pripadnost najljepšem našem gradu bila mi je inspiracija kroz čitav   život, i sad sam došao u situaciju  da  su me  prilike koje tamo vladaju i koje su Dubrovčane učinile drugačijim ljudima od onih koje sam poznavao navele na odricanje te pripadnosti. U jednom času, Dubrovnik je izgubio svoju dušu, izgubio je ono što ga je činilo evropskim gradom. Razlog je možda sam rat, i poniženje koje mu je njime naneseno; ipak mislim da je taj grad, svojom snagom, iskustvom i sjajnom poviješću trebao nastupiti upravo suprotno.

- Dvadeset godina igrao sam u Mirisima, zlatu i tamjanu, a čim sam u toj predstavi igrao, znači i da sam vjerovao njezinom piscu Slobodanu Novaku. I onda prije nekoliko godina otvorim novine, mislim da je to bilo Hrvatsko slovo, i  pročitam Novakov    tekst na temu da Hrvatsku treba očistiti. Od koga očistiti? Od Srba, naravno.  Tog časa ruši se moj svijet i mojih dvadeset godina i čini mi se  da  je  bilo besmisleno sve što sam u životu radio.

- Mislim da su umjetnici shvatili da će se mijenjanje svijeta događati u krugovima u koje oni neće imati pristupa. Prilike su takve da se vrijedni ljudi povlače pred agresivnim diletantima... Situacija je takva  da  za nekakve stvari, koje bi se trebale afirmirati kao dobre strane nekog naroda, za dugo vrijeme nema nikakve šanse. Ovo  vrijeme treba preživjeti. Ja vjerojatno neću uspjeti u tome.

- To strmoglavo posrtanje i padanje teatra, koje još uvijek traje i sam Bog   zna dokle će, mene je sasvim udaljilo od kazališta. Teatar se grči u skandalima, repertoarnim nedoumicama i promašajima, u mnogim propalim idejama i projektima. A još uvijek već dokazani kazališni mediokriteti čuče u zasjedi i čekaju da opet zasjednu na grbaču hrvatskog teatra, pa da tu stupidnu krizu produže u beskraj.

- Dalje se neće događati ništa. Zaborav. Zaborav koji teče, napisao je o dvospolcima Viktor Ivančić. Da, Viktore, da, virus   zaborava stalno se preobražava, neprestano mutira i prilagođava se i nema laži i prevare a da hrvatska glava ne objesi labrnju i gleda vas staklenim očima uz pitanje: o čemu vi to, gospodine?

Za nagradu Vladimir Nazor  Izet Hajdarhodžić nominovan je 14. puta, ali je nikad nije dobio. Zato je i reagovao s reziognacijom i listu Nacional.

- Doživio   sam  to  kao prljavo i nemoralno šikaniranje. To su male ružne provincijske igre. U tome smo izuzetno vješti...

Povjerenstva za dodjelu tog priznanja izvode čitav niz ekvilibirističkih poteza da to priznanje ne dobijem...

Meni, s predugačkim jezikom i predugačkim prezimenom, nema uzleta među hrvatske kazališne zvijezde...

Nama se tek treba dogoditi dobra farsa, osmišljena, pametna i duhovita. Samo smo tek  na plitkom, sitnom i sitničavom spletkarenju i bezobzirnom lopovluku.

Mi u Hrvatskoj nemamo prave, autentične glumce farse. Imamo tek male, neuke driblere na otužnom polju prevare, podvale i muækarenja.

Neki čak u Hagu pokušavaju odigrati neke scene, recitiraju neke odlomke iz Dunda Maroja, kvaziironično se podsmjehuju svojim sucima, a suci ih bijelo gledaju, kao da pitaju: jeste li vi došli iz onog naroda što je izmislio onu čuvenu riječ - podvaliti muda pod bubrege?

Rekoh, Izet je otišao lako i brzo. Kao da ga ni posljednji sukobi nisu mnogo umorili. Uostalom, čak i s ove vremenske distance, jasno je da je imao loše i nedostojne protivnike, koji s njim živim, a, vjerujem, danas još manje, s mrtvim - nisu imali ikakve šanse na duži rok.

N. M.

filomovi i tv serije u kojima je HajdarhodŽiĆ igrao

"Putovanje u Vučjak" (1986), "Brisani prostor" (1985), Miris dunja (1982), "Nepokoreni grad", Čamac na kupi, Ćorkan i Švabica (1980), "Bravo maestro" (1978), "Okupacija u 26 slika" (1978), "Posljednji podvig diverzanta Oblaka" (1978), "Nikola Tesla" (1977), "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" (1974), "Pravednik" (1974) (TV), "Alegro con brio" (1973) (TV), "Kuda idu divlje svinje", "Ugursuz" (1970) (TV), "Kad čuješ zvona" (1969), "Moja strana sveta" (1969), "Kaja, ubit ću te!" (1967)...

POMIRENJE

Kada je Izetu jednom prilikom ranije učinjen prijem u Kneževu dvoru u Dubrovniku, on je rekao samo jednu rečenicu...

- Meni bi najveća i najdraža nagrada bila kad bi ovdje prisutna dva moja prijatelja, dva divna dubrovačka slikara Đuro Pulitika i Antun Masle zaboravili svoj spor i pomirili se, da bih ja mogao biti istovremeno u društvu obojice.

Đuro i Ante zaletjeli su se, zagrlili i još jednom, i zauvijek, zapečatili svoje prijateljstvo.

Ministar protiv velikog glumca

Potkraj milenija, najveći je tumač nekoga od likova Marina Držića bio svakako dubrovački i zagrebački glumac Izet Hajdarhodžić...Početkom devedesetih godina ovog stoljeća, pročulo se da nijedan od spomenutih glumaca (koji su tada nosili glavne role u Držićevim komadima, op.red.) nije hrvatske nacionalnosti, i premda je Marin Držić u svoje prologe stavljao manje bitne naputke a taj uvjet nije, s Hajdarhodžićem se u kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara dogodilo nešto čudno.

Naime, slučajno je posrijedi umjetnik koji nikad nije pristajao na kandidovsku klopku obrađivanja vlastitoga skučenog vrta, nego je nastojao svoju društvenu prisutnost odrediti gabaritima sredine u kojoj živi, govori i sluša. E, takvo se ponašanje možda moglo oprostiti domicilnom Hrvatu, ali imigrantu sumnjivog porijekla ipak ne...

Tako smo šikaniranja kojima je bio izložen taj smjeli građanin i veliki glumac pratili imajući na umu da ničija ne gori do vijeka, i znajući da je fašistoidnoj vlasti rok trajanja dogledan već i s razloga njezine suicidalne socijalne razbarušenosti.

Izet Hajdarhodžić bio je s druge strane, tamo gdje su a priori svrstavani svi koji nisu HDZ, i malo se pažnje posvećivalo nijansama unutar te društvene opozicije. Međutim...promijenila se politička vlast u Hrvatskoj, i nije se dosad... nabralo dovoljno pomaka, koji bi opravdali velika dojučerašnja očekivanja... Naravno da je izrazita naša koncentracija povodom Izeta Hajdarhodžića realizirana u kulturalnom djelokrugu, no baš je ovo područje prije nekoliko dana isproduciralo novu nemilu aferu po račun vlastiti i dotičnoga glumca.

U središtu se zbivanja našao ministar kulture Antun Vujić, koji je utjecao na imenovanja novih kulturnih atašea u hrvatskim ambasadama po svijetu. Prema relevantnim očekivanjima, taj časni i značajni položaj trebao je u Sarajevu zauzeti upravo Izet Hajdarhodžić...Ali, njegovu imenovanju nešto se ispriječilo, i sve bi dubioze ostale visjeti u zraku da se nije pročulo kako se ministar Vujić usprotivio jer je Hajdarhodžić - musliman, ili točnije kazano Bošnjak...

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula ponudio (je) Hajdarhodžiću zamjensku Bratislavu ili Kijev, jer valjda tamo nije moguće "hrvatskoj stvari" nanijeti štetu kao u obližnjem Sarajevu...

Hajdarhodžić je lažni kompromis prepoznao i otklonio, te spremno medijima odgovorio što on misli o svemu tome, a Vujić do danas nije objasnio vlastitu primjenu dvostrukih geopolitičkih kriterija... Igor Lasić (Aim, Zagreb, 23.12.2000.)