mora se parirati

Tekst o tome kako nas komšije gaze i podcjenjuju mene je pogodio baš gdje treba. Zaista je nepodnošljivo da trebinjskom glavnom ulicom svakodnevno prolazi toliko goriva i eksplozivnog materijala, a da mi skrštenih ruku sve to gedamo.

(Sjeo sam da napišem ovaj tekst kada sam, prije par dana, oko deset ujutru, u subotu, u jeku najveć’ gužve u gradu, vidio kako se, ispred gradske kafane mimoilaze cisterna benzina sa šleperom natovarenim plinskim bocama?!)

Pitam se, a pitam i odgovorne, da li svi ti šleperi natovareni opasnim materijama, poštuju propise, od prvog do posljednjeg, odnosno, kad već prolaze ispod naši prozora, da li ih prethodno treba dobro iskontrolisati, i da li moraju imati pratnju za prolaz glavnom ulicom jednog grada?!

Inače, Glas je dobro uočio bitne momente. Koncecijom na onih 12 KM puta, crnogorska vlast uzurpirala je put u cijeloj dužini.

Dalje, šta bi se dogodilo da sada BiH, ili opština Trebinje, svakih 12 kilometara puta izda nekom kao koncesiju (uz određenu pogodbu, recimo da se napravi treća traka)? Koliko bi tada koštao put Trebinje - Herceg Novi? Neću pominjati cifre, ali cijena bi ispala tolika, da nikom ne bi padalo na pamet da uopšte putuje takvim putem.

Dalje, kako je pravno moguće izdati koncesiju na samo jedan dio puta? Ako je taj put zajedničko (podijeljeno) dobro dvije države, kako jedna država ima pravo da mijenja njegov status? A ako već to čini, nije li nosilac koncesije dužan da dio novca uplati i na račun Bosne i Hercegovine?

Glas je izdojio ona mjesta gdje su, kako mi se čini, crnogorske vlasti najtanje (ali koga za to boli glava)?!

Posebno je interesantna ona klauzula po kojoj nosilac koncesije dio prihoda od putarine uplaćuje opštini Herceg Novi? Zamislite tu logiku: gostima naplaćivati put do vaše kuće!?

(Ima li u Trebinju ko da ovo tuži, ima li  advokata da se  proslavi na ovom slučaju?)

Ovih dana stalno slušam kako crnogorskoj vlasti treba parirati. Čim prođu izbori možda će se nešto tako i desiti. Nisam prorook, ali znam da imamo sasvim lagane i izgledne mogućnosti  da sve stavimo na svoje mjesto.

Prvo, građani Trebinja imaju potpuno pravo da traže ukidanje teretnog saobraćaja kroz svoj grad (jer ugrožava njihovu bezbijednost), a, ako se već to na neko vrijeme mora podnositi, onda država stoji u jasnoj obligaciji prema njima, pa ima logike i zdravog smisla da se magistralni put, dok se ne napravi obilaznica, tretira kao lokalna koncesija, odnosno kao dobro s koga određene prinadležnosti direktno ubira opština Trebinje.

Drugačije rečeno, način da se naplati onim koji voze plin i cisterne nafte našom glavnom ulicom postoji. To što ga ne koristimo nije samo pitanje naše trpeljivosti, nego valjda i izvjesne nade da će crnogorska strana ukinuti one besmislene putarine.

Ako se to uskoro ne desi, onda zaista, u sebi treba pribrati sve ono što ne trpi nasilje i ne podnosi nepravdu, i kazati - od danas saobraćaj se odvija po drugim pravilima.

(Mada, i bez crnogorske putarine, naš problem, sam po sebi. i dalje je više nego aktuelan.)

T. RATKOVIĆ