PJEŠAČKI PRELAZI, TROTOARI
I POLOMLJENE GENERACIJE

KO NAS SVE GAZI

Naš Glas je nekoliko puta pisao o nezaštićenosti pješaka na pješačkim prelazima.

Sjećam se i pitanja, prosto mi se uklesalo u pamet: je li iko ikada odgovarao, misli se na vozače, zato što je ugrozio građanina u njegovoj neprikosnovenoj zoni, na pješačkom prelazu?

Koliko znam, na ovo pitanje nikad nismo dobili odgovor?!

Navodim dva primjera iz svakodnevnog života, dakle samo ono   što mi se dešava svaki dan, ono što je zaista više nesnosno. Riječ je o problemima koje osjeća uglavnom starija generacija i o kojoj ta generacija već godinama priča, a i javno se oglašava.

Naime, redovno, kad stanem na pješački prelalz, događa se ono staro - vozači ne zaustavljaju, prolaze kao da smo komarci, kao da smo sjenke.

Osmotre te, nabrzinu procjene vašee namjere (brzo misle, prosto im na licima vidim kako me proziru,a analizirajući šta ću   uraditi, krenuti korak naprijed ili korak nazad), i kada osjete da ste ustuknuli, da neću preći, oni dodaju gas i prolaze.

U velikoj su preši, ni za nas ni za zakon nemaju vremena.

Ponekad napravim ovakav test...

Stojim na prelazu, a prolazi kolona. Deset auta u koloni. Ni jedan mi nije zaustavio. Ponekad, eventualno jedan (redovno, neko auto niže klase).

Nedavno, ispred Neimarstva, zasustavio mi je jedan, ali stranac, mislim neki Poljak.

Našim to ne pada na pamet.

Neću da vas zamaram sa drugim prizorima vezanim za pješačke prelaze, ali baš juče jedan me doveo u situaciju da zagalamim i zovem policiju.

Krenuo sam preko onog prelaza kod Naimarstva, došao do pola, do onog ostrvceta, kad iz pravca Dubrovnika vidim jedan tamnolavi audi. Juri minimum 70 na sat, i blica mi da se sklonim, iako sam već prešao polovinu zebre. Šta ću, ukopam se u mjestu i pustim ga da projuri. U audiju mlad čovjek, razgovara na mobilni, i blica jednoj ženi   na donjem prelazu dvadesetak metara od mene.

Takve varvare srećemo svaki dan.

Pišem ovo Glasu, ali se pomalo obraćam i brojnim omladinskim i nevladinim organizacijama da izvršse javni pritisak na sve organe da se pješaci bar u svojoj bijeloj zoni bolje zaštite.

Konačno, neka istestiraju vozače, nek naprave akciju jedan dan, neka postave svoje aktiviste na pješačke prelaze, pa da vidimo šta će jedan takav uviđaj pokazati...

Mislim da se taj procenat kreće oko broja deset. Otprilike svaki deseti vozač poštuju zebru. Takvo je moje iskustvo.

Ko je ikada bio u nekoj civilizovanoj evropskoj zemlji odmah će uočiti razliku. Tamo se ovakve stvari nigdje i nikada ne dešavaju. Čovjek tamo, baš na ulici, ima utisak   da je uvažen, poštovan i zakonom zaštićen. Čak, vozači prema pješacima djeleuju pretjerano uljudno, ili, balkanskim riječnikom rečeno - servilno.

(O kriminalu neću da govorim, jer se u tom smislu najbrže približavamo toj istoj Evropi.)

Još jedan razlog što se obraćam Glasu su trotoari. Molim vas slikajte onaj ispod stare Travunije i ispod slike napišite Trotroar na glavnoj ulici u Gradu kulture. Od vaše redakcije, ako ideš prema Zasadu, ne možeš proći.

Auta se parkiraju tako da zadnjim krajem  diraju ivicu trotoara. Nikad nisam  vidio, a moža se nekad i to dogodilo, da je policajac ovdje nekog kaznio. Taj trotoar, a nije jedini, stalno je uzurpiran.

A sve se to može riješiti, kao što se riješilo u ulici ispod Bolnice, koja je sada čista, i konačno se njome može proći. (Pitam se da li u toj ulici stanuje neko čija se riječ uvažava, i ne mora ovako da apeluje preko novina?)

Nekada, govorilo se da stari trebaju dati šansu mladiima, da mladima treba više životnog prostora itd.

Danas, mnogo su ugroženije generacije starijih. Ugrožene su egzistencijalno, udružene su socijalno (žive u bukvalnom smislu na marginama društva), a ugrožene su i duhovno jer sasvim je malo prilika da ispolje svoje kreativne sposobnosti ili u nečem pomognu svojim iskustvom.

O tom fenomenu ugroženosti starijih od mlađih na zapadu se već govori, donose    se određeni zakoni itd. Kod nas ništa, kao da se samo čeka da što prije odemo    i     da prestanemo opterećivati  penzione fondove.

Taj utisak nosim već godinama. i posebno je jak u vremenu izbora, kada se i penzionerima obećavaju kule i gradovi.

Zato, u ovom predizbornom broju Glasa molim one koji pobijede  da  malo   razmotre situaciju  u Trebinju iz ovog ugla.

Da vide kako živi, a kako bi trebala da žive one iscrpljene i polomljene generacije koje još uvijek najredovnije plaćaju struju i najurednije izlaze na izbore.

T.K.