| VJERUJTE SVOJIM OČIMA | 2008 | ||
| VIJESTI U SLICI | Septembar-Oktobar | ||
 |
 |
 |
 |
| Hercegovina | Kamp DB | Turnir | |
 |
 |
 |
|
| Izložba | Slučajevi | Ruski horovi | Bebe |
| U FOKUSU | Fotoreportaža - Bajkeri | ||
| VJERUJTE SVOJIM OČIMA | 2008 | ||
| VIJESTI U SLICI | Septembar-Oktobar | ||
|
|
|
|
|
| Hercegovina | Kamp DB | Turnir | |
|
|
|
|
|
| Izložba | Slučajevi | Ruski horovi | Bebe |
| U FOKUSU | Fotoreportaža - Bajkeri | ||
Tema broja/Glas Trebinja
<975> <30.
avgust> 2008.
Zaštita čovječije ribice u slivu Trebišnjice
ZA SPAS VANZEMALJCA IZ KRAŠKOG PODZEMLJA
 |
 |
| Brajan Livorn | Čovječija ribica |
Priča o Brajanu Livornu i čovječijoj ribici priča je o nepresušnom naučnom entuzijazmu, neobičnoj ljubavi i privrženosti i donkihotovskom pregnuću, koji - kao i u svakoj sličnoj priči - nikad ne posustaju, ne gube nadu, niti priznaju objektivne teškoće i prepreke.
Zato za onoga koji poznaje tu ljubav nema ničeg neobičnog u prizoru kada ovaj naučni radnik i profesor, uz sve to još i Englez, zavrnuvši rukave i sam vuče odbačene gume i teške kante pune svakojakog smeća na zasadskom Vrelu oku - pod začuđenim pogledima mještana - raščišćavajući godinama nagomilavani otpad na mjestu za koje se još odavno znalo da je stanište čovječije ribice.
Kao što ne iznenađuje još neobičnija priča - a koju smo saznali od Livornovih ovdašnjih prijatelja - o njegovom odvažnom pokušaju da zbog čovječije ribice, još u sred rata, iz pravca Hrvatske pređe nepremostive linije fronta - kada je jedan artiljerijski projektil za malo promašio njegov automobil...
A priča o Brajanu Livornu i Hercegovini počela je kada je u ruke ovog zaljubljenika u čovječiju ribicu dospio istraživački rad trebinjskog biologa Steva Čučkovića o ovoj endemskoj vrsti i njenim brojnim staništima u hercegovačkom krasu.
Nakon višegodišnjih istraživanja i posmatranja, Livorn je siguran u jedno - čovječija ribica je jedinstven životinjski dragulj, živi zoološki unikat, ali i velika naučna zagonetka, intrigirajuća misterija. Već postojeća mitska aura oko fenomena Proteus u Livornovoj fasciniranosti prerasta i u "ozbiljne" pretpostavke o onostranoj, nadnaravnoj prirodi ovog neobičnog stanovnika kraškog podzemlja.
"Ona je vanzemaljac. Potpuno je unikatna, ništa tako ne postoji na Zemlji. U generalnoj klasifikaciji životinjskih vrsta nema mjesta za čovječiju ribicu - ona je izvan svih kategorija. Čovječija ribica jeste amfibija, ali njen način disanja, reprodukcije i uopšte način života potpuno je drugačiji od drugih amfibija. I nema te amfibije koja će otići trideset metara pod vodu i da tamo bude srećna. A čovječija ribica živi u uslovima za koje čovjeku - da bi se pristupilo i boravilo dolje - treba ogromna oprema, znanje i tehnologija. To je fascinantno, apsolutno nevjerovatno. Pa njeno tijelo, ekstremiteti, a posebno glava - neobična i velika glava - šta se dešava u toj glavi, kao i mnoge stvari o njenom životu još uvijek su potpuna nepoznanica."
I ovih dana Brajan Livorn vrijedno radi sa grupom entuzijasta iz trebinjskog speleološkog društva da bi čovječijoj ribici obezbijedili opstanak i sigurniju budućnost. Projekat "Zaštita prirodnog staništa čovječije ribice u slivu rijeke Trebišnjice", koji se provodi u partnerstvu Livornovog "Devon karst" instituta iz engleskog grada Plimuta i trebinjskog Speleološkog društva "Zelena brda", uspješno se odvija već osmu godinu, a planiran je na trideset godina, sa provođenjem u tri faze.
Prva faza, kako je objasnio Livorn, podrazumijeva istraživanje i evidentiranje svih već poznatih staništa i otkrivanje novih, da bi se - nakon posmatranja i dokumentovanja svih bivših i sadašnjih lokacija čovječije ribice - utvrdili uslovi i okolnosti pod kojima živi i zašto nestaje.
U drugoj fazi projekta pristupiće se ozdravljenju kontaminiranih lokacija, jer je jedina garancije opstanka ove vrste zaštita njenog staništa. Nije teško pretpostaviti da je najveći neprijatelj čovječije ribice ljudska nebriga i tradicijom utvrđene loše navike i nemar u odnosu prema prirodnoj okolini, pa je jako bitno - naglašava Livorn - svakodnevno na terenu raditi na edukaciji i jačanju ekološke svijesti. Ipak, Livorn je svjestan da "lokalno" djelovanje ne može efikasno nadomjestiti nedostatak sistemskih rješenja u ovoj oblasti.
"Odlaganje otpada u izvore, vrela, estavele i ponore ovdje je, na žalost, tradicija - bila i još uvijek jeste. A drugi problem je što vode Trebišnjice prolaze kroz određene regione koji su zagađeni, kao što je Gatačko polje. Tamo je zagađeno sve - i tlo, i vazduh, i podzemne vode. Gatačko polje je najveći regionalni ekološki problem, ali koji nije samo ekološki već i ekonomsko-socijalno-politički problem, pa se bojim hoću li ikada dobiti odgovor na pitanje da li će se i kako riješiti...
U Sloveniji je industrijalizacija dovela gotovo do potpunog istrebljenja čovječije ribice. To ovdje nije slučaj, ali problem jeste nedostatak planske i kontrolisane urbanizacije i ekološke zakonske regulative koja će definisati - ko, kada, kako i gdje može graditi kuću ili koristiti vodu iz vrela.
Ovdje svako radi kako hoće, i to bi u dogledno vrijeme moglo dovesti do značajnog narušavanja ekosistema staništa i potpunog istrebljenja čovječije ribice."
Iskustva na već okončanom čišćenju i ozdravljenju jedne od lokacija čovječije ribice, Vrela oka Zasad, ohrabruju i pokazuju da se loše navike iz prošlosti mogu ispraviti.
Ovo vodoizvorište, iz koga su ljudi koristili vodu još od rimskog doba, u novije vrijeme postalo je prava deponija svakojakog otpada. Trebalo je hitno nešto preduzeti."čovjekova priroda je univerzalna - ljudi će raditi samo ono što žele da rade, a ne ono što im neko drugi govori ili naređuje", kaže Livorn ističući da se za istinsko razumijevanje kod ljudi po ovom pitanju moglo izboriti samo uz više truda i metodičnosti.
"Ne bi bilo ni pristojno ni korisno nekome govoriti ili naređivati šta da radi. Zato smo mi drugačije postupili. Godinama smo sami radili na čišćenju želeći da svojim primjerom pokažemo pravi pristup i način kako bi trebalo da se prema ovom mjestu odnose i mještani.
Ljudi su nas najprije gladali sa čuđenjem i pitali se - zašto neko vadi smeće iz rupe gdje se ono godinama bacalo. Kako je vrijeme odmicalo ljudi su postepeno počeli da se interesuju, zapitkivaju, razmišljaju o onome što im govorimo a neki od njih već i da nude pomoć.
Iz godine u godinu broj onih koji su željeli da pomognu se povećavao. Oni su shvatili problem i prepoznali značaj onoga što radimo. Vrelo oko Zasad je mjesto koje daje nadu i koje nas sa pravom čini optimističnim.
Ono je bilo u potpuno očajnom stanju - gori uslovi se nisu mogli zamisliti, a danas tamo ne možete naći ni papirića. Niko više ne baca smeće, a većina je prestala i da koristi vodu iz bunara. Samo jedna porodica to još uvijek radi, i to na veoma štetan način - spuštajući u bunar motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, a izduvni gasovi mogu biti vrlo opasni za podzemni ekosistem. Taj primjer je mali mikrokosmos za projekat - ako smo tamo uspjeli, onda možemo bilo gdje."
Istraživanja i ispitivanja čovječije ribice koja se obavljaju u okviru projekta njene zaštite i opstanka trebala bi barem donekle da otkriju zagonetku ove posve neobične zoološke vrste. Tim prije što se obavljaju u njenom prirodnom okruženju - kraškim podvodnim pećinama, što nije uobičajna praksa u naučnom svijetu.
Mi ne izdvajamo jedinku iz njenog prirodnog okruženja, već sa mobilnom laboratorijskom opremom silazimo u njena staništa pod zemljom. Ono što mi radimo je pasivan pristup, bez stresa i štete za jedinku. Jedno od ispitivanja je uzimanje biometrijskih podataka, što do sada niko sa čovječijom ribicom nije radio. Najnovija metoda je postavljanje kamera sa infracrvenim svjetlima na koja - kao ni ljudsko oko - ni čovječija ribice ne reaguje i u prisustvu tih kamera ponaša se potpuno prirodno.
To je veoma interesantno - kao svojevrstan prozor u njen privatni život, koji je za čovjeka do sada bio potpuno skriven i nedostupan. Sada već imamo nekoliko sati tih snimaka - šta radi čovječija ribica kada nema čovjekog prisustva."
Brajan Livorn je svjestan da za uspješno provođenje projekta nije dovoljan entuzijazam. Potrebno je obezbijediti i podršku svih institucija vlasti, različitih ustanova, zavoda i organizacija koje u svom domenu djelovanja mogu pomoći projektu, sve ih pokrenuti, uvezati i koordinisati.
To se posebno odnosi na posljednju, treću fazu projekta, koja je i najambicioznija, a koja podrazumijeva ustanovljenje svojevrsnog "živog muzeja" čovječije ribice u Trebinju, gdje bi naučnoj i drugoj javnosti bilo omogućeno da neposredno posmatraju čovječiju ribicu u njenom prirodnom okruženju.
"Planiramo izgradnju jednog edukativno-naučnog kompleksa, koji bi imao više sadržaja - centar za posmatranje, za obrazovanje i prezentacije, speleo-geološku laboratorija i slično. Mi već na terenu razmatramo potencijalna mjesta za posjete javnosti, a jednu lokaciju smo već prepoznali kao stvorenu za tu namjenu.
Ja znam da je to jako visoko zacrtan cilj, koji će zahtijevati dosta novca i svestranu podršku.
Prije svega, treba ojačati i ovdašnje speleološko društvo, koje je ravnopravan partner u projektu, a prinuđeno je da radi u neprimjerenim uslovima. Neće biti lako, ali imamo veliku prednost u svemu ovome zato što radimo sa legendom, sa misterioznom životinjom - a ljudi su zainteresovani za misterije, misterije intrigiraju. Upravo tako, pored zaštite mi radimo i na tom poslu - da se legenda o čovječijoj ribici održi i da traje."
Uprkos visoko zacrtanim ciljevima, ljubav i posvećenost čovječijoj ribici, koje sopstvenim trudom svjedoče Brajan Livorn i trebinjskih speleolozi, čine nam se ubjedljivijim od svih obeshrabrujućih prepreka i ovdašnjeg hroničnog defetizma.
Uostalo, period od 30 godina - koliko je potrebno da se projekat privede kraju - dovoljno je vremena da se stvari u društvu postave na svoje mjesto i da konačno krenu neki povoljniji vjetrovi za projekat.
A za "vanzemaljca" iz hercegovačkih podvodnih pećina - 30 godina i nije tako dug period. Za usporeni metabolizam čovječije ribice, koji omogućava prosječan životni vijek i do 200 godina - 2030. godina, kao presudna za njen opstanak, tek je skorija budućnost.
Rade SAVIĆ