Da li Hercegovini trebaju bjeloglavi supovi?

ČOVJEK JE ORLU - VUK!

Dušan Toholj: Ja ne bistrim visoku politiku - i ne znam šta su tim ljudima iz politike prioriteti. Ekologija očito nije.

Prvi i osnovni koraci bez kojih se ne može dalje jeste da naša zemlja potpiše svjetske konvencije o zaštiti biodiverziteta i zaštiti prirode - Bernsku konvenciju o zaštiti biodiverziteta i direktive Evropske unije o očuvanju divljeg svijeta i staništa.

Vjekovna borba čovjeka i vuka za životni prostor, sa savremenijim oblicima i sredstvima, posljednjih decenija u Hercegovini dobila je - nesmotrenošću ovih prvih - neželjene razmjere i postala dramatična za brojne vrste divlje faune, koje se ovaj gotovo mitski obračun uošte i ne tiče.

Otrov na mamcima -lešinama, koji ozlojađeni stočari namjenjuju svom zakletom neprijatelju što pustoši njihova dobra, gotovo po pravilu zaobilazi vukove, a biva koban za druge životinjske vrste, posebno za orlove strvinare koji prvi dođu na zatrovano meso i postaju slučajna žrtva.

Istrebljenje koje je poodavno zaprijetilo orlovima, po kojima je Hercegovina nekada bila prepoznatljiva, postaje posebno zabrinjavajuće kada se ima u vidu važnost ovih vrsta za ukupni živi svijet - poznati kao prirodni čistači, orlovi strvinari imaju bitnu ulogu u dekontaminaciji prostora od zaraznih bolesti koje nastaju na  razgradnji organskih materija.

Danas u "zemlji orlova" - orlova je sve manje. Crveno svjetlo upozorenja već odavno gori (u kratkovom vremenu, Glas po druig put upozorava), ali - kako je to običaj u zemljama gdje se i o ljudima jedva vodi računa -  ptice su tek na marginama opšteg interesa i pažnje javnosti.

Zoološka organizacija "Južnjačko plavo nebo", inače registrovana kao udruženje građana za zaštitu životinjskih vrsta, već drugu godinu pokušava da za orlove u Hercegovini krenu stvari nabolje.

Odmah po registraciji, kako kaže direktor ove organizacije Dušan Toholj, otvorena su ima vrata za saradnju sa brojnim institucijama i organizacijama koje su u "zemlji orlova" čekale potencijalnog partnera.  Danas je "Južnjačko plavo nebo" jedini predstavnik BiH u provođenju "Balkanskog akcionog plana za obnavljanje kolonija orlova strvinara".

Spoznaja da orlovi u Hercegovini nestaju kao kolateralna šteta čovjekovih obračuna sa vukom opredijelio je ovu grupu mladih trebinjskih zoologa da - u okviru  širokog balkanskog fronta za zaštitu strvinara - njihov lokalni zadatak bude rad na sprečavanju zloupotrebe otrova u borbi protiv vukova.

"Počeli smo sa lecima na kojima smo upozoravali na opasnost zloupotrebe otrova. Otrovi su se pokazali veoma neefikasni u borbi protiv vukova, ali zato fatalni za druge životinje, a prije svega za bjeloglave supove, koji su inače poznati kao čistači prirode od strvina, a time i od zaraznih bolesti koje nastaju na truljenju mesa. Najmanje se vukova otruje - najbolji dokaz za to je da je vukova sve više, a ostalih životinja sve manje, dok neki orlovi ovdje više i ne postoje kao gnijezdeća vrsta.

Kreozan je najopasniji otrov. Međutim, kreozan je još od 95. godine zabranjen i nema ga u prodaji, ali se on nekim kanalima i dalje dobavlja. Ali nije u pitanju samo kreozan - sva sredstva koja se koriste za zimsku zaštitu voćaka, u većim kocentracijima i zlonamjerno upotrebljena, mogu biti opasna za živi svijet."

Stanje populacije orlova strvinara u Hercegovine je zabrinjavajuće, tvrdi Toholj, a najteži slučaj je sa bjeloglavim supom. Na području naše opštine posljednje kolonije ovih strvinara zabilježene su krajem devedesetih godina oko sela Dračevo i Dubljani u Popovom polju. Zna se i da je tamo nekada, 50-tih i 60- tih godina, bila velika kolonija. Danas oni kao gnijezdeća vrsta u Hercegovini više ne postoje.

"Kriza opstanka bjeloglavih supova počela je sa industrijalizacijom:  raseljavanjem seoskog stanovništva i značajnim smanjenjem stočnog fonda, a time i uginule stoke na selu, bjeloglavi supovi, koji se isljučivo hrane strvinama, ostajali su bez hrane. Ali kako-tako oni su ipak opstajali dok nisu počela ova masovna trovanja vukova, koja su postala česta praksa, iako je svaka upotreba otrova protiv divljači zabranjena Zakonom o lovstvu RS."

MeĐutim, dobra iskustva iz drugih zemalja svjedoče da je moguće prirodnim putem uspješno obnoviti kolonije bjeloglavih supova i u tu svrhu ova grupa mladih zoologa na području Trebinjskih brda pokrenula je hranilište za bjeloglavog supa, koje se redovno snabdijeva klaničkim otpadom.

"Jedna kolonija bjeloglavih supova nalazi se u Hrvatskoj, na sjevernim dalmatinskim ostrvima, a druga velika kolonija je Uvac u Srbiji, u okolini Nove Varoši. Između te dvije kolonije supovi stalno cirkulišu u potrazi za hranom. Naš kraj je njihovo tranzitno područje, a hranilište na Trebinjskim brdima je pozicionirano tako da je sa aspekta vazdušnih struja idelano za slijetanje i polijetanje ptica. Naš cilj je da ih hranom privučemo, da se oni prirodno vrate i ovdje ponovo osnuju kolonije. Postoji opcija da se oni dovedu u kavezima, ali je to veoma komplikovana i skupa procedura."

Da ne bi priča o suzbijanju zloupotrebe otrova bila shvaćena kao osporavanje prava stočarima da brane svoja domaćinstva od napada štetočina, bilo je jako važno ponuditi alternativna rješenja.

U drugoj fazi projekta, kako kaže Toholj, krenulo se sa obezbjeđivanjem konkretne pomoći ugroženim domaćinstvima kroz donacije rasnih pasa tornjaka za odbranu stada i zaštitnih električnih ograda za sprječavanje upada vukova.

"Tornjaci su rasni psi koji su genetski specijalizovani za odbranu stada i borbu protiv vukova, i oni to rade savršeno. Pošto nismo u mogućnosti da obezbijedimo dovoljan broj ovih pasa, predviđeno je da se za početak osnuju mali reproduktivni centri - neki stočar će dobiti mužjaka i ženku tornjaka, a već druge godine taj par može dati i do desetak kučića. Mi smo dosta terena obišli i odredili smo nekoliko domaćina za koje smo procijenili da će posao dalje reprodukcije savjesno obavljati."

"Kada su u pitanju električne ograde i za to su odobrena sredstva ograničena, i mi ćemo gledati da se ona maksimalno iskoriste. Qudi nisu u dovoljnoj mjeri informisani, pa misle da su te ograde opasne i da troše mnogo struje. Ta ograda nikoga ne ubija, samo odbija napadača, a radi na akumulator. Isto tako, predstoji nam i edukativni rad o potrebi savjesnijeg čuvanja stoke. Kod nas je ustaljen običaj da krave idu same na ispašu i da ih niko ne čuva, a kada se u divljini desi šteta -  ljudi se okome na vukove."

Harmoničnija koegzistencija čovjeka i vuka može se postići i trajno definisati jedino sistemskim rješenjima, mišljenja su u "Južnjačkom plavom nebu".

Uvažavajući potrebu da se zaštiti ugroženi stočar, ali i pravo vuka na život i opstanak  - država bi morala da preuzme obavezu da iz svog buxeta obeštećuje ljude čije je domaćinstvo pretrpilo štetu od vučijih upada. To je, izgleda, jedini način  - da i vukovi budu siti, a da ovce - kada se računice svedu - ostanu na broju.

"Prošlogodišnja konferencija u Sarajevu na ovu temu, na kojoj su bili pozvani i predstavnici vlada i resornih ministarstava, prvi je korak prema nekoj zvaničnoj inicijativi za zaštitu stočara na taj način. U srećnim zemljama ove stvari su na taj način sistemski riješene - nakon upada vukova izađe na teren ovlašteni vještak, procijeni štetu i ona se nadoknadi iz državnog buxeta. Sve je to u cilju suzbijanja trovanja vukova. A problemi sa prekobrojnim vukovima neka se rješavaju na drugi način."

S obzirom na poslovični nedostatak sluha visoke politike za ekološka pitanja, borba za očuvanje zooloških vrsta ponekad naliči na onu nepopularnu - sa vjetrenjačama. Kada se svemu tome dodaju surevnjivost različitih interesnih grupa i već ustaljena sumnjičavost prema svemu što dolazi iz nevladinog sektora, ne iznenađuje nas što, kako kaže Toholj, u međunarodnim okvirima "Južnjačko plavo nebo" nailazi na više razumijevanja i uvažavanja nego u samoj lokalnoj zajednici za čiji interes rade.

Ilustracija toga je i ljetošnja posjeta ekipe poznate zapadnoevropske televizijske kuće "Kanal plus", koja radi programe i za "Nacionalnu geografiju", i koja je - zainteresovana za priču o obnavljanju i zaštiti kolonija orlova strvinara - u Hercegovini snimala dokumentarni film.

Ipak, prepreke i nerazumijevanja ne mogu ih, kaže Toholj, obeshrabriti da odustanu od započetog posla.

"Mi radimo sa internacionalnim fondacijama, a ljudi iz svijeta nisu raspoloženi da bacaju pare. Od nas zavisi da li ćemo u ovome prepoznati svoj interes - ako pokažemo da smo ga prepoznali - stranci neće žaliti novac. Ja ne bistrim visoku politiku - i ne znam šta su tim ljudima iz politike prioriteti. Ekologija očito nije.

Prvi i osnovni koraci bez kojih se ne može dalje jeste da naša zemlja potpiše svjetske konvencije o zaštiti biodiverziteta i zaštiti prirode - Bernsku konvenciju o zaštiti biodiverziteta i direktive Evropske unije o očuvanju divljeg svijeta i staništa. Ali sa žaljenjem moram da konstatujem da naši političari ne znaju ni da postoje te konvencije."

Toholj kaže da se priča o ekologiji u našoj sredini obično završava na rješavanju problema odlaganja čvrstog otpada i komunalnog uređenja ulica, te da će vjerovatno dosta vremena proći dok ljudi ne shvate da je ekologija i rad na unapređenju suživota čovjeka i vuka.

I to sa potpunim uvažavanjem potrebe prvih na odbranu i obeštećenje -  a prava drugih na život i opstanak.  Samo bi, čini se, u tom slučaju orao - koji je igrom slučaja a na svoju nesreću postao treći junak ove priče - mogao da računa na sigurniju budućnost u Hercegovini.

Rade SAVIĆ

BIJELA GORA  SAVRŠENA DIVLJINA

U organizaciji "Južnjačkog plavog neba" nedavno je u našem gradu održana Prva konferencija ekoloških društava Trebinja i Hercegovine, pod naslovom "Bijela gora - savršena divljina", na kojoj je aktuelizovano pitanje proglašenja ovog planinskog masiva nacionalnim parkom. Ideja nije nova, kaže Toholj, jer je Zavod za zaštitu kulturnoistorijskih spomenika i prirodnog nasljeđa Republike Srpske u prostornom planu RS, urađenom prije dvije godine, upravo predvidio da Bijela gora bude stavljena pod ovaj vid zakonske zaštite.

"Prostori za koje možemo reći da su divljina danas su toliko rijetki u svijetu da opština, regija ili država koja na svom području ima divljinu treba da se smatra izuzetno bogatom i da sve uradi da se ta divljina zaštiti.

Mi smo godinama u Bijeloj gori i uvjerili smo se da je to prostor sa veoma bogatom i raznovrsnom faunom i ogromnim kapacitetom za razmnožavanje divljih životinja. Bijela gora bi mogla biti resurs povećavanja brojnosti i raznolikosti vrsta divlje faune za cijelu ovu regiju. Mi smo u kontaktu sa Zavodom za zaštitu kulturnoistorijskih spomenika i prirodnog nasljeđa RS i od njih imamo informaciju da bi se i formalno proglašenje Bijele gore nacionalnim parkom moglo desiti 2010. godine."

Svaka ekološka inicijativa ima svoje neprijatelje, te ni ova  - kako kaže Toholj - nije prošla bez sumnjičavih negodovanja onih koji u zaštiti prirodnog blaga nisu u stanju da prepoznaju ništa drugo do uzurpaciju svojih privatnih interesa.

"Konferencija je uzburkala lokalne duhove, jer smo naglasak stavili na nakontrolisanu i prekomjernu sječu šume u Bijeloj gori, koja može učiniti da preko noći ostanemo bez ovog prirodnog bogatstva. Proglašenje Bijele gore nacionalnim parkom za normalne ljude, koji poštuju zakon,  ne može donijeti nikakvu štetu, ali će donijeti probleme šumokradicama i lovokradicama, i svim drugim koji Bijelu goru smatraju terenom za svoje kriminalne aktivnosti. Taj nacionalni park će sutra zaposliti možda i pedesetak ljudi -  zar onda ovaj projekat ne bi trebao da bude interes cijele zajednice."