INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

hercegovina u sivim i crnim tonovima

Put smrti

Smatrali smo ga tada, kao i često kasnije, strašno ružnim, taj tip ovdašnje žene, tip koji se jedino zasićenim bojama, bronzano žutim tenom, vatrenim crnim očima, crnom kosom ispod jarko crvene kapice i niskom sjajnih dukata (novčić) izdizao od ostatka figure.

Gdje li je Jaroslav Čermak vidio prototip svoje Hercegovke koja napaja konje?! Ovdje sigurno ne!

Nastavljam sa onim sumornim opisom Hercegovine ("Dinarska putovanja"). Autor (dr Moric Hernes) ne pokazuje veliko razumjevanje ni ambijenta ni naroda...

Kako naš put nije bio određen sjećanjima na bližu prošlost već drugim okolnostima, predložili smo da krenemo prohodnijim putem preko Rogove planine kako bi došli do Bileće. Sa ovog puta se pruža pogled ka udaljenim selima Banjana, na široku visoravan, dugačke  brdske vjence, njihove vrhove i padine, sve pusto i prekriveno siromašnim zelenilom pod kojim linije slojeva stijena isplivavaju kao na blago dekorisanom papiru.

Kod odmorišta Han-česma gdje zastali karavani zauzimaju svaku sjenovitu fleku zemlje oko izvora, zapovijedili smo našem kočijašu da čeka, iznajmili jednu slobodnu tegleću životinju i pratili opremljenog vlasnika koji je vještim korakom napredovao uz terasaste stjenovite strane ljubomirskog platoa, jedne napuštene, visokim brdima zatvorene zaravni čija plodnost je u starijim vremenima privlačila brojno bogato stanovništvo.

Danas nas na tim mjestima okružuju samo tragovi prošlosti. Ispod visokih drveća u sred ustalasanih polja pod usjevima je smještena  Haximova crkva mjesta Vrrpolje, polovinom ispod zemlje, okružena moćnim stećcima, nadgrobnim spomenicima iz srednjeg vijeka i ostacima slomljenih kamenih krstova iz mlađeg doba.

Nakon što smo u naš tefter zabilježili glagoljične natpise sa prvih i posljednjih, neobičnih (rijetkih) skulptura, krenuli smo nazad ka izvorskom hanu - Strašno! - naša kola su nestala, kočijašu dosadilo čekanje ili je nesiguran u zapovijest koju je dobio, otišao! Dobrodušni Hercegovci, čuvši za našu nesreću, pokušavali su da nas utješe napijajući nas rakijom.

Ne preosta nam ništa drugo do iznajmiti kljusinu koju nam gazda bez zaloga prepusti. Slijedilo je tri sata lošeg jahanja, u drvenom sedlu, noge u konopcu, drugi konopac u rukama.

Sa one strane puste, oštrim stijenama zasijane visoke zaravni Mosko, zastali smo kod jednog hana kako bismo odmorili suncem zaslijepljene oči. U uskoj zadimljenoj prostoriji niske kamene kuće sjedio je jedan mračni troglodit (pećinski čovjek!?) koji se nije slagao sa blagoslovima zapadne kulture ili barem one koja mu je predočena od 1878. godine dolaskom Austro-ugarske vojske.

Wegov refren je glasio: "Zlatni gospodaru, zašto nam tvoj car ne dozvoljava uzgajati duvan?" Sjetnog pogleda zurio je prema nedalekoj Crnoj Gori i mrtvim, ali nesavladivim stjenovitim visinama Banjana. Često je on iz Kosijereva slušao grubi glas koji mu je "gurao" oružje u ruke. "Ali ljudi tamo preko nemaju ceste!" - "Ceste? Čemu ceste u ovoj nedođiji? Da vas grom pogodi?"

Onda slijedi jedna pitomija nizija. Žbun postaje veći, a pokazuju se čak i pojedinačna, tanka stabla, često rijetkost u južnoj Hercegovini; osvježavajuće djeluje i pogled ka udaljenim, plavim planinskim vijencima na sjeveru.

Jedna mlada, raskošno građena djevojka (ili žena) sa Moska, gazeći odlučnim korakom pored nas, žureći da prije akšama (zalaska sunca) obavi kupovinu namirnica u Bileći te se iste večeri vrati kući, dala nam je priliku da iz blizine posmatramo tip žene sa ovih prostora.

Smatrali smo ga tada, kao i često kasnije, strašno ružnim, taj tip ovdašnje žene, tip koji se jedino zasićenim bojama, bronzano žutim tenom, vatrenim crnim očima, crnom kosom ispod jarko crvene kapice i niskom sjajnih dukata (novčić) izdizao od ostatka figure.

Gdje li je Jaroslav Čermak vidio prototip svoje Hercegovke koja napaja konje?! Ovdje sigurno ne! Arapska rasa njegovih životinja naspram ovdašnjih mršavih konja nije ništa dalja nego li ovdašnji tip žene idealnoj ženskoj figuri sa slika češkog slikara.

Od mosta preko Čepelice, jednog širokog i sporog močvarnog potoka, pritoke Trebišnjice, gdje smo pronašli naša kola, ide se prema Bileći po jednom divljem, primjetno duboko usječenom kraškom regionu visoko preko desne obale rijeke gdje smo u podnožju jednog brda ugledali širok i vodom bogat izvor Trebišnjice. Ta, rekao bih slijepa ulica kod Bileće ipak nije istinsko mjesto rođenja rijeke koja, poznato je, još jednom kod Dubrovnika izlazi na svjetlo dana kao Ombla koja se nakon kratkog toka ulijeva u more; njen pravi početak treba tražiti gore, visoko u planinama.

Od često napadanog utvrđenog mjesta Bileća, vide se samo ruševine jedne turske kasarne koja je navodno dignuta u vazduh od strane crnogorske vojske pod komandom ruskog oficiraa kada su se Turci povukli, a Austro-ugarska vojska još nije umarširala. Takođe i malo mjesto smješteno na padinama izrovanog brdašca koje se naziva gradom iako broji jedva 60 kuća je bilo skoro potpuno porušeno od strane Crnogoraca kada je nastupila nova era.

Polako se uzdiglo iz tih ruševina; njegovom širenju i razvoju fali prije svega voda. Jedna od prvih carkih komandnih stanica je u centru mjesta iskopala/sagradila dubok bunar kao spomenih ovom gradu; htjeli su oni da riješe ovo pitanje vodosnabdijevanja gradnjom jedne centralne cisterne, ali su naišli samo na problem jer ni na zavidnoj dubini nije pronađena pitka voda.

Hercegovačke narodne pjesme nedostatak vode, kao i vegetacije svoje domovine, vide u božijoj kazni za počinjene grijehe. Tako su ovi grijesi opjevani ne kao prozaični prestupi nad majkom prirodom već kao odjeci nekog drugog nedjela prestavljenog u jednom još ne štampanom epu iz zbirke Dr. F. S. Krauss-a koji u 585 stihova o padu 9 braće Tankovića opisuje nastanak krša (goleš ili golija = golo brdo) na sljedeći način:

... A Nikola roda junačkoga, sve on gleda kroz goleš planinu, pa besjedi starom Stipurilu, - Gospodare stari Stipurile, pravo kaži, pravo ću te pitat,

ja što lista na golešu nejma? Svud se zelene zelene planine, ja što trave na golešu nejma? Svud pjevaju tice po planinam, po golešu danas ne pjevaju?

Svuda ima studene vodice

ja što u njoj ladne vode nejma? Sve planine obasjalo sunce, što goleša obasjalo nije? - Ne pitaj me Majković Nikola, kad je bilo u vremena stara ovda prošlo devet braće mile

i proveli glavitu djevojku;

kad su bili u tijesne ljance

sve devet joj obljubilo lice. Jarko sunce bilo ujitilo na po vedra neba ujitilo pa gledalo čuda golemoga, devet braće jednu ljubu ljube. Pa grom puče iz neba vedroga pa ubio devet braće mile; i Goliju prokleo planinu. Nit je više listom prolistala

nit je u njoj trava proniknula, nit je u njoj tica zapjevala, ni goleša sunce obasjalo. Eto za šta Majković Nikola.

U Bileći se završilo naše putovanje kolskim cestama; prođosmo zato na konjima Bilećku visoravan, na kojoj tumuli i visoki kameni spomenici, prvi iz praistorijskog vremena, a drugi iz srednjeg vijeka, sa obje strane puta grade aleje i posvuda stoje oronule kuće i od vatre crne ruine.

U jednoj uskoj brdskoj kotlini počinje uspon ka Bijeloj Rudini, drugoj "terasi" koja između stjenovitih dionica pruža lijep pašnjački predio koji se lako može napraviti plodnim kakav je bio i u srednjem vijeku.

I mi sami smo ovdje u oblasti gdje se još nije vratilo neophodno povjerenje u stabilno stanje koje bi vodilo tihom napredku.

Nedaleko odavde, kod mjesta Vučiji Do, 1876. Crnogorci posljednji put pobijediše Osmanlije. Priroda se ovdje obrazuje u čudesnim formama i kontrastima. Karakteristične su mjestimično zavaravajuće stvarne kopije kvadratnih kamenih obloga, ali i površine pod pločama (!?) u velikim razmjerama i potpunoj glatkoći. Na žalost, nema ovdje rošli inače bi se sa malo truda ovdje mogao napraviti ring za rošlanje. (!?)

U neposrednoj blizini se nalaze fleke obrasle travom sa rajskom živahnošću, a kod mjesta Prerača čak i jedan manji hrastov gaj. Ostatak je u velikim šumama kroz koje se nekad putovalo. Ne hfali ga ni na mjestima gdje nas je uhvatila golema ljudska bijeda. U kamenom brežuljku koji su praistorijski stanovnici ove oblasti napustili, savremenici su se "živi sahranjivali"; rupe koje su iskopane u tumulima se ne mogu nazvati kolibom te su tako živi ovdje posudili dom od mrtvih.

Na Mušnici iznad Gacka daljim tokom našeg puta su kameni tumuli (gomile) sve češće i krunišu skoro sve bliže i dalje brdske kupe, prstenasto oko vrha. Tako je upravo zahvaljujući jednoj razbijenoj i raznešenoj gomili pronađena cijela grupa srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, ovdje s desne strane puta na zaravni bogatoj prelijepim pogledom. U ovoj oblasti se umješalo i srednjevjekovno stanovništvo sa svojim praistorijskim pojmovima koji su pravili svoje spomenike ovdje na kupama brda kao i na drugim mjestima na Balkanskom poluostrvu gdje se dešava da Muslimani daju izgraditi svoje nadgrobne spomenike baš na ovakvim tumulima tj. gomilama.

Oštro se označava prelaz u basen Korita jednom 957 metara visokom liticom, nazvanom Planik sa osmatračnicom na svom vrhu. Kad smo došli do ove visine, duvao nam je oštar leden vjetar u prsa i oduvao riječi sa usana policajaca koji su iz svojih čardaka žurili prema nama tako da smo odgovore na naša pitanja mogli razumjeti samo iz njihove gestikulacije.

Snijegom pokriveni vrhovi brdskih vijenaca su gradili ozbiljnu pozadinu tom tužnom prizoru. Korita, nekad prekrivena šumama i usjevima žitarica, zbog čega se u narodnim pjesmama pojavljuje jednom kao šuma ili polje, drugi put kao pustoš, pokazuje se kao jedna široka stjenovita dolina čija su udubljenja oblika kratera do pola ispunjena zemljom.

Presjeca je jedna stara popločana cesta što je ne pravi značajno prohodnijom. Na ovoj dolini sa brojnim kamenim spomenicima nadovezujući se u narodnim pjesmama, počiva sjećanje na jednu krvavu katastrofu, dovoljno interesantnu da se ovdje zabilježi, a koja u brojnim prevodima Talvija i Kappera nije potpuno zapisana.

U Risnu, u Boki, živio je jednom plemić-Turčin koga pjesnik naziva Haxijom jer je putovao u Meku. Bio je još mlad i išao na dugačak put kroz cijelu Bosnu da bi prosio milu kćerkicu plemića Mitrovića, gospodara dvora na Savi. Ali, kad se vraćao sa vjeridbe, desio mu se manji izliv oholosti. Sreo je na putu na visoravni Glasinac hrišćanskog trgovca Limuna koji je putovao sa hiljadu volova i prevario ga za njegovo fino oružje: dva pozlaćena pištolja, jednu skupocjenu sablju i dugačku pušku čiji su zlatni prstenovi sami bili teški 330 dukata. Limun prodade svoje stado, dade u Veneciji da mu se kuje novo oružje, sakupi 120 drugova i dade se u razbojništvo sa jedinim ciljem: da se osveti Turčinu.

Na zaravni Korita čekao ga je da krene ka sjeveru po svoju ljubu. Ali Turčin je upozoren i ostaje kod kuće cijele četiri godine kad ga otac djevojke napominje na datu riječ.

Tada, njegov brat Durmiš-beg donosi odluku da sa hiljadu konjanika krene i sigurno  dovede djevojku. Ratoborni svatovi nesmetano dođoše do Save i nazad do Crnice. Ovdje je nevjesta usnila nezdrav san: vukovi padaju iz magle u Koritima i razbijaju tursku kolonu. Ali vođa se ne uplaši sna: u dubokoj tišini, ćuteći sa skupljenim zastavama kretala se povorka kroz opasnu ravnicu. Skoro da su prošli kad pade jednom od gostiju na pamet da izgovori razbojničku rugalicu: "I bubnjevi i svirala odjekivaše, pištolji i puške pucaše i klicaše se na dobre junake..." Kad ovo razbojnici čuše, dočekaše kolonu u uskom prolazu, pustiše ih da priđu bliže, a onda ispališe vatru iz svih pušaka i skočiše sa sabljama na Turke - "i razbiše ih na sve strane kao kad vukovi jagnjad love."

Nevjestinom čuvaru koji je držao djevojku zagrlivši je objema rukama, Limun odsječe ruke u ramenima i otrgnu mu djevojku. Tad odoše razbojnici nazad u visine ka Kobiljoj glavi i sjedoše da piju vino. U međivremenu mladoženja iz Risna hita svatovima u susret, čuje pucnjeve na polju kod Rudine, stiže u Korita i od brata na samrti doznaje šta se desilo. 

Penje se sa svojom pratnjom kroz jelovu šumu do stjenovitih visina, gdje su razbojnici logorovali, uzme pušku i cilja glavu svog smrtnog neprijatelja. Ali metak promaši cilj i pogodi djevojku tačno u srce.

Razbojnici se skočiše i razbiše Rišnjane; nesrećna nevjesta osta mrtva ležati na visinama Kobilje glave...

Danas je na ovoj visini nestala jelova šuma i gola stijena nas gleda odozgo. Ravne kupe okolo su kao ogromnim stijenama popločane. Desno i lijevo od puta leže kao u koloni kameni brežuljkasti grobovi iz prastarih vremena. Najveći od ovih spomenika u narodu nosi naziv Jurjeva gomila (Đorđeva gomila) kao sjećanje da je ovdje jednom bilo gnijezdo razbojničke bande; jer sv. Đorđe je zaštitnik hajduka, a Đurđevdan hajdučki sastanak, početak hajdučkih borbi...