ZAŠTO JE Dr Borko SorajiĆ poslije duge pauze opet poČeo da slika

KISTOM KROZ KOSMOS LjUTOG KRASA

U kamenjaru između Ljubinja i Trebinja krije se mnoštvo oblika, boja i nijansi, koje su me natjerale da poslije desetogodišnje slikarske pauze ponovo podignem štafelaj i zabilježim nešto od tog obilja - kaže dr Borko Sorajić iz Ljubinja, koji u Elektroprivredi Republike Srpske vodi sektor zaštite životne sredine i koji nam otkriva neke tajne krasa preko kojih olako prelazimo

LJUBINJE - Strancu je to najčešće sumoran, siv, monoton put, što vijuga ispod golih brda i planina obodom Popovog polja. Jedna od posljednjih dionica ka bujnoj pitomini Trebinja i primorja. Reklo bi se: ama baš ništa, samo kamen na kamenu u koloni kamenoj.

Ali dr Borku Sorajiću, koji u Elektroprivredi RS vodi sektor zaštite životne sredine i osam godina svakodnevno prolazi tim putem od Qubinja do Trebinja ovo nije ni približno tako. Baš taj kosmos kamenjara i ljutog krasa, ponukao ga je kao slikara amatera, da poslije desetogodišnje pauze, nanovo podigne štafelaj i zategne platno.

- Ponirući u dubinu tog naoko sivog pejsaža pod jedinstveno plavim hercegovačkim nebom - objašnjava dr Sorajić - počeo sam da spoznajem čudesnu simbiozu čovjeka i kamena; uočavam hiljade oblika u kamenjaru i stotine nijansi boja u njima. Shvatio sam: svaki kamen ima svoju priču, svoju istoriju... u svakoj njegovoj raspuklini gdje se nataloži makar šačica zemlje začne se život: često težak, kržljav, opor, ali, ipak, život, recimo, neke smreke, smokve, loze, jasena, graba, drače, hrasta, kadulje (žalfije)...

Shvatio sam, nastavlja, da ni čovjek ovog podneblja ne može bez kamena, obrađenog ili neobrađenog; počeo da zagledam struge, klance, kamenice, kilometarski duge zidove međaše, kakve nemate nigdje nego ovdje na hercegovačkom jugu; kuće zidane tesanikom, pokrivene kamenim pločama, pa sve do krečnjačkih nadgrobnih ploča. Kamen, dakle, prati čovjeka od rođenja do smrti! Od onog obuljka (oblutka), koga kao dječak stavlja u praćku - do spomenika koji će mu jednom stajati nad glavom, poručujući da je jednom i on postojao! Zato sam zategao platno, počeo sa ciklusom "Život u kamenu", da kao Hercegovac kistom, bojama i svojim viđenjem zabilježim nešto iz tog obilja.

Prvo platno Borko Sorajić oslikao je još kao osnovac, đak Osnovne škole "Milenko Mićić", 1969. godine, u Qubinju. Dugo je bio jedini slikar - amater u gradu. Imao više zajedničkih i tri samostalne izložbe - 1974, 1980 i 1997. godine. Tri su mu slike, kao jedinom Qubinjcu, uvrštene na izložbu "Naiva Republike Srpske", koja je obišla cijelu našu republiku. Ni ta, nijedna, nije bez kakvog kamenog detalja, samo sad, na najnovijim radovima, kamen zauzima centralno mjesto. Oko njega se vrti sazvježđe živog svijeta i uopšte života: bez obzira je li to Đurin klanac sa crvenom niti pređe na letvama, što ju je čobanica zavezala da zaštiti stado od uroka ili smrekov žbun i vlati trave što izbijaju iz pukotina krečnjačke gromade, slabašnom snagom stremeći onom najplavljem nebu, ili suhozidina u bespuću, nagrižena zubom vremena... Neke motive donese u sjećanju, one druge - koji ga odmah inspirišu - na memorijskoj kartici digitalnog fotoaparata!

- Poslije posla na radnom mjestu i kod kuće u vinogradu, slikanje me, uviđam, nekako najbolje odmara, opušta... Milo bi mi bilo da poslije razgovora započetih prošlog ljeta, kad smo dobili podršku načelnika opštine, konačno ostvarimo ideju o slikarskoj koloniji u Qubinju, koja bi okupljala slikare iz cijele Bosne i Hercegovine. Drago mi je i što nisam više jedini slikar - amater u gradu; tim se sad bave mlađi: Branko Baja Turanjanin, Miladin Lučić, Vladenka Pižula i Milan Krulj...Izložbe su, nažalost, još rijetke, mada, ponavljam, samo u kamenu motiva ima na pretek, a ne u onom što ga okružuje. Ili ako hoćete drukčije - u našim životima koje kamen okružuje!

Dodamo li ka svemu da se pod tim ljubinjskim kamenjem daju naći ostaci iz ilirskog i rimskog perioda jasno je da rijeka života ovdje teče već hiljadama i hiljadama godina - i da je onaj provobitni utisak stranca i slučajnog prolaznika varka i stereotip. A baš to, evo, jedan doktor nauka, na neobičan način - kistom i bojama - želi da razbije, i približi istini.       Piše: Žarko JANJIĆ

I STIHOM KAO KISTOM

     Ljetos je u ljubinju gostovao beogradski pjesnik Božidar M. Glovovac (koji je "propjevao" u 60. godini žovota!) i tom prilikom, naglašavajući da korijene vuče iz Moska kod Trebinja, govorio pjesmu "U kamenu". U njoj su i ovi stihovi:

Kamen kao znamen jedini

U mojoj Hercegovini

Sitan kamen

Na kamenu

Suvomeđa

Srušen klanac

Kremen - kamen iskru čeka

Pod kamenom

Kamen stanac

Crkvena avlija kamena

Pod otvorenim nebom

Okupljena mladost

Na radost

Nadmeću se u skoku momačkom

Bacaju kamena s ramena

Pjesma i oro

Gumno - da ne kažem kamena bina 

Pored kamene ploče

Skamenjena majka

Oplakuje jedinca sina... 

     Glogovac i Sorajić se nisu sreli, mada oba, jedan kroz stihove drugi kroz boje, istražuju hercegovački kras, i oba su, neskriveno zaljubljena u njega... I oba dokazuju da kamen ima neku posebnu dušu o kojoj u svakodnevnici baš puno i ne razmišljamo.