NAŠE LICE I NALIČJE

KLUPKO PREĐE

Svak suče svoju pređu i jednako kao pauk, odmotava je iza sebe na sve strane. To je ono što se zove individualnost, ili kad se kaže da je svako ponaosob cijeli jedan svijet.

Samo, pitanje je ko sve mrsi i smotava pređu u mala i velika klupka. A zna se i to, jer narod sve vidi, samo što se imena ne smiju da pominju. Može da se govori samo onako uopšteno: političari, krijumčari, tajkuni, uxepmuni, kriminalci, komunalci, direktori, protektori... A tih ima mnogo i kad se tako kaže misli se na svakoga i na nikoga.

Mrseći i zamotavajući klupka stečena su, u proteklih deceniju i po, cijela bogatstva, male i velike imperije, kakve se, za toliko vremena, mogu da steknu, valjda, samo ovdje na Balkanu. Orobljene su fabrike i kupljene za sitniš, zavijene u crno banke i prodane za jedan evro, izdana pod zakup djedovina... Sve što može i ne može na prodaju je, čak i poštenje.

I u toj opštoj kupovini i otimačini prisjećam se nekih drugih vremena i drugih klupčadi pređe.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio, tu na hercegovačkim prostorima, izvjesni Italijan po imenu Primo. Zarobili ga, a on onda postao partizan. I negdje krajem 1944. godine, nestane u komesara sat. Sad da li je to bio ručni ili džepni, nije više važno. Posumnjaju na Prima, pa ga preberu i zaista nađu i to, zamisli gdje, zamotao ga u malo klupko pređe. Ali odmotali pređu, razmrsili klupko i našli sat, a onda  Italijana presudili na smrt i izveli ga da ga strijeljaju u jednom kršu ispod sela Podogorač. Strijeljao ga je neki Špiro, koji je bio dobrovoljac uvijek kad je ko trebalo da se strijelja. Nije ga, pričaju, od prve dobro pogodio, pa je mladi Italijan, onako sa zemlje, slabim i iznemažućim glasom zamolio:

- Još jedan, Špiro.

Molba mu je uvažena, Špiro ispalio još jedan metak u njega i tako sve se razmrsilo i završilo.

Tridesetak godina kasnije, na kapiji "Bilećanke" u Bileći, stroga samoupravna radnička kontrola, pronašla je klupko pređe u djevojačkoj tašnici radnice Andrijane Đedović, ne mnogo veće od onoga u koje je Italijan bio zamotao sat. Tvrdila je da joj je neko krišom turio u tašnicu, pa onda da ga je tog dana slučajno donijela od kuće i svašta još nešto, ali je samoupravna radnička kontrola bila nemilosrdna.

Tako je Andrijana proglašena i oglašena i odmah joj je uručena radna knjižica. Istoga dana je, sa onih visokih litica ispod logora, skočila u Bilećko jezero. Zelena i hladna voda ju je primila u zagrljaj i potom sve pokrila i u sebe sakrila.

Tako se razmrsilo i Andrijanino klupko pređe. Ali je, evo, došlo vrijeme da se zamotaju i zamrse mnogo veća klupka, koja ne bi povukao ni "ćiro" sa uskotračne pruge Čapljina-Nikšić, o kojoj se ponovo priča. Ko je sukao i zamotavao svak živ više zna, ako išta hoće da zna. Ali, hoće li doći vrijeme da se odmotaju i ta velika klupka, pa da svak, ko hoće da vidi, vidi šta je i u njima sve zamotano.

Šćepan ALEKSIĆ