slikar boŠko proviDŽalo,

nakon 35 godina, NALOŽIO vatru na ognjiŠtu svojih predaka...

KONCERT NA GUVNU

Boško Providžalo (1977.), do 13. godine živio je u Trebinju, osnovnu školu završio je ovdje, i onda je, sa porodicom, otišao u Švajcarsku. Ukupno, dakle, u Švajcarskoj je već 18 godina. Dovoljno za novi životne manire i običaje, ali - malo za zaborav...

- Tamo sam završio drugi dio osnovne škole, pošto je tamo drugačiji sistem, kasnije sam završio srednju dekorativnu (moleraj, dekoracija, i malo restauracije). Bio sam ovdje na akademiji pola godine, a poslije sam u Beogradu završio fotografiju. Fotografijom i slikarstvom bavim se i danas, odnosno bavim se od svoje 13 godine, pošto mi se i otac bavio time.

Danas, u Švajcarskoj Boško ima firmu koja se bavi restauracijom, dekoracijom i molerajom.

- To je jedan dio mog posla, drugi dio je slikarstvo, jer i od slikasrtva već godinama živim. Da bi živio od slikarstva, čovjek mora biti jako informisan, treba znati kako sve oko njega funkcioniše. Do sada sma imao izmeću 20 i 30 isložbi. Trebinje, Beograd, Cirih, Lucern, po čitavoj Švajcarskoj.

BoŠko govori impulsivno, ne vodi puno računa o detaljima, cilj mu je da kaže samo ono što je najvažnije i što, bar donekle, objašnjava njegovo prisustvo u Dobromanima...

- Moja umjetnička tematika je moderni nomadizam. Do 2000. godine bila je istorija, danas se živi brzo, mlade ljude mnogo ne zanima šta je sve nekada bilo. Danas je sve površno, brzo. Logika nomadizma je u slijedećem: gdje god dođeš, tu si, kući.

Moderni nomadizam nije etabliran u umjetničkim krugovima, Boško kaže da je to njegov umjetnički pravac, njegovo uvjerenje, njegov odnos prema svijetu, mada u svemu nije bio sam. On je inače osoba koja bez problema, tečno i srdačno komunicira sa okolinom...

- Sve to sa nomadizmom nije bilo nimalo slučajno. Ja sam radio i jednu seriju slika sa temom Back to the roots (Povratak korijenima). Ta nostalgija me dakle pokreće, ne mogu ni Švajcarsku ni bilo koju drugu zemlju da tretiram kao svoju jedinu kuću... Moj otac, stari xezer i bluzer, ide već 35 godina po festivalima, i meni i bratu dao je tu neku liniju prema putovanjima i muzici... Do sada, bio sam na nekih 1.800 koncerata. Upozonao sam bivšeg menaxera Rolling Stonesa, koji je živio na 50 raznih mjesta. On je jednom došao kod mene i oduševio se mojom pričom i mojim slikama na kojima nema sivila, nema braon tonova, sve je život. Malo smo se zezali, a poslije smo postali najbolji prijatelji, može se desiti da, poslije Neša Galije, i on iduće nedelje dođe ovdje u Dobromane...    

Boško nije u nikakvoj umjetničkoj grupi. Kaže da je ostrvo, mada u posljednje vrijeme ulazi u projekat koji traži angažovanje više ljudi...

- Sada se bavim projektom “Art maraton“ koji bi trebao da krene u decembru. Pravimo, u stvari, jedan umjetnički posao na 42 godine. Na 5 kontinenata, biće 42 slikara, svake godine po jedan. Svaki umjetnik će imati godinu dana vremena da  uradi ono što je bitno za njega.  Projekat počinje u Evropi, počinje mojim izborom, kako rekoh, nomadizmom. Sa mnom ide još jedan umjetnik koji je fuzionista. Za godinu dana obilazimo pet kontinenata, praktično svake nedelje bićemo na drugom mjestu. 

Pitam ga u šali čime putuju moderni umjetnici nomadi?

- To je interesantno. Našli smo čovjeka koji je za Ginisovu knjigu rekorda napravio dupli autobus sa harmonikom. U autobusu je i struja i voda, i kreveti... Prava pokretna kuća. Taj čovjek je naš prvi mecena.   I on je nomad, ali nesvjesni. Nomada inače ima svjesnih, polusvjesnih, nesvjesnih, političkih, ekonomskih. 

Ko finansira projekat?

- Razne fondacije, o tome ja ne znam ništa, to radi moj menaxer.

Boško je, naravno, u Trebinju iz hiljadu razloga. Ali neki su zaista neobični...

- Svaki čovjek, pretpostavljam, ima potrebu da se obračuna sa nekim stvarima, na primjer sa korijenima, čovjek mora ili bi trebao da zna odakle je krenuo. Ja sam u Dobromane dolazio otkako znam za sebe. Ali uvijek na drukčiji način...

Boškova nostalgija u posljednjim decenijama bila je tolika da je u Dobromane dolazio i kad su padale granate...

- Da, dolazio sam i za vrijeme rata. Rekli su mi da ne mogu ovamo jer je sve okolo bio front, mećutim ja sam ipak prošao. Vozio sam biciklo, zaobilazio vojsku, stražu. Od tada mislim kako da ovdje sebi napravim jednu oazu, ili bajku. To o čemu sam sanjao već je počelo da se ostvaruje, iako, sada, okolo vidite samo nešto u nastajanju. Međutim, već su ovdje bili ljudi sa tri kontinenta. Nedavno, bilo nas je 25, najmanje je bilo ljudi iz Trebinja.

Za Boška je interesantna percepcija Dobromana od strane onih koji dolaze iz jednog drugog svijeta. Izabrao je slučaj jedne njegove drugarice iz Švajcarske koja je došla sa svojim društvom...

- Stigli su autobusom u Trebinje oko pet sati ujutru. Ja sam ih pitao hoće li da se okupaju u gradu, ali oni su rekli da hoće odmah tamo gdje sam ja, u Dobromane. Bili su već pripremljeni, vidjeli su nešto na mojoj internet-stranici... Kad smo skrenuli s asfalta u brdo, prema selu, skontali su gdje su, pitali su se je li ovo neki film, neka namještaljka. Kad su došli ovdje, u kuću, na ovu građevinu, bili su iznanaćeni. “Ne mogu da vjerujem, čovječe“, čudili su se, “gdje ti živiš već čitav mjesec dana...

Tog jutra, prvi put nakon 35 godina, u starom domu porodice Provixalo, na ognjištu, naložena je vatra...

- Prvo smo skuvali kafu direktno na žaru u xezvi od litar i po (vojnička opcija), poslije popili smo i rakijicu... i kad je počelo da sviće, kad su zacvrkutale ptice, svi smo bili van sebe. Ko nikad nije bio ovdje, to doživljava intenzivnije. Na kraju, niko nije htio da spava u kući. Iznijeli su krevete i spavali na guvnu. Ostali su ovdje tri dana. Za to vrijeme imali smo koncert i video-projekcije na jednoj staroj zidini. Zapalili smo stotine svijeća u kamenu. Te smo noći selo o jadu zabavili. U stvari, mislim da smo unijeli jednu novu energiju. Mi poštujemo ljude koji tu žive, poštujemo nepisana pravila, ali ja ne mogu da živim u starim pričama, želim da donesem nešto novo.      

Sve u svemu, ovakve stvari prvi put dešavaju se u jednom hercegovačkom selu. Sve liči na improvizaciju, ali sve je dobro promišljeno...

- Ovo u Dobromanima, do zadnjeg detalja, jedna je moja vizija stara petnaestak godina. Godinama sam o tome razmišljao, pripremao, kupovao. Mogu reći da pripreme za ovaj dolazak zaista traju 15 godina, da sam ovamo krenuo prije 15 godina.

Boško kaže da u Dobromanima ne želi nikakvu luksuz-varijantu, nego želi da živi onako kako se živjelo prije  150-200 godina...

- U ovom digitalnom vremenu vraćamo se u jednu desetu, staru priču. Ovdje je to još i moguće, ali u svijetu gdje ja živim nije. Nema nikakvih šansi da to neko u sebi rekonstruiše i ostvari, kao mi ovdje... Sada znam šta znači leći u osam sati uveče i ustati ujutru u šest. U Švajcarskoj ili bilo gdje drugo u svijetu nikad ne legmen prije tri-četiri ujutru. Ovdje priroda nameće jedan novi ritam, jedan novi način života. Ovdje misliš na druge stvari. Na primjer, koliko ćeš vode potrošiti kad pereš ruke ili zube. To je sve važno da se čovjek ne bi izgubio u ovoj novoj globalnoj priči.

Boško ne prirećuje samo koncerte i video projekcije u Dobromanima. Umjesto odrine pred kućom razapeo je jedra, i obnavlja stare porodične građevine...

Sada, kaže, gradi jednu od onih kuća koju sam davno naslikao. 

- Ja u stavari - (njegov je rezime koga pravi pred novo životno poglavlje, pred veliku umjetničku turu oko svijeta, koju zove Art Maraton) - živim paralelno sa sistemom. Ulazim u sistem samo kad mi treba, tako da imam slobodu da izađem iz sistema i da od nikog ne zavisim. I ljudi koje poznajem žive nekakav takav život. To su uglavnom  umjetnici ili prijatelji koji se bave raznoraznim stvarima.

BoŠka smo ostavili s prijateljima. Upravo su podizali krov nad kućicom koja liči na ostavu...

Šta je slijedeće ne redu, Boško ne govori. Zna samo da se putovanje nastavlja onim autobusom koji je u njegov život ušao iz Ginisove knjige rekorda... N.M.