milivoje bokiĆ u muzeju hercegovine

GALERIJA - IDUĆE GODINE

Kad ste u sebi osjetili talenat, jednom ste mi rekli da ste rano počeli?!

- To se valjda ponese iz majkine utrobe. To sam rekao na jednoj izložbi u NJemačkoj. Teško je označiti taj početak... Sjećam se da sam u osnovnoj školi napravio falsifikat novca. Imao sam neke boje koje su iz Amerike došle preko Crvenog krsta. Tu sam novčanicu na pijaci dao u promet. Poslije, to sam kazao ocu, on je pozvao učitelja. Dobio sam batine i digli su mi boje. Inače, te boje dobio sam zato što sam uređivao zidne novine u školi.

I vi ste u početku “đeljali”?

- Jesam, svak prođe kroz tu fazu. Ja zato svom unuku kažem: “od sebe”, nikako “sebi”. U mladim danima dosta sam đeljao, međutim, nisam pravio samo figure. Mislim da sam imao nešto oko 14 godina kad sam počeo da pravim samare... Profesor Rajko Bokić šalio bi se sa mnom. On je tada za mjesec dana, u Gimnaziji, zarađivao 11.000 hiljada, a ja bih te pare zaradio za sedam dana prodavajući samare. Radio sam i druge stvari, sve što je trebalo za pooljoprivredu. Svakom treba taj novac na početku, da krene u ono što želi. Meni je taj novac omogućio da mogu raditi skulpturu.

Vaša prva izložba bila je 1960. u Trebinju, u organizaciji Zavičajnog muzeja...

- Da, a nakon te izložbe u Trebinju, koju je organizovala LJubinka Kojić, pa onda one u Beogradu, išao sam po cijeloj Jugoslaviji... Beograd, Novi Sad,  Subotica, Zrenjanin, Zagreb, LJubljana...

U Beogradu, izložbu vam je otvorio Oto Bihalji Merin. To je već garantovalo dobar početak?!

- Da. Tada nisam mogao vjerovati da će mi jedna takva ličnost otvoriti izložbu. Došao sam u Beograd spontano, bez veze, nisam imao ni termin. Profesar Tabaković dao mi je adresu i telefon. Otišao sam Bihaljiju na vrata i pokazao mu fotografije mojih radova. On je sjeo i napisao pismo, ja sam to pismo odnio u galeriju, a galerija je odmah pomjerila termin...

Slijede vaše mostarske godine provedene u pozorištu i u ateljeu iznad Neretve...

- To su moje najljepše godine. I najljepšo žovot koga sam živio. Imao sam atelje kod Starog mosta, a u pozorištu, u svojo radionici, radio sam scenografiju, kostimografiju, lutke. Radio sam nešto i za druga pozorišta. Imao sam i društvo koga bi čovjek poželio svakog časa. Dolazili su brojni umjetnici iz ondašnje Jugoslavije... Glumac Stevo Žigon je znao doći kod mene, a samo se očešati o pozorište. Donio bi stvari u moj atelje, a bilo je samo 100 metara do Narodnog pozorišta. Poslije bi zvao nekog da mu odnesu stvari, a on bi tu sjedio sa mnom i razgovarao.

Kako ste uspijevali da radite u mostarskom ateljeu, kraj Mosta, u gužvi, među turistima i prijateljima!?

- U ateljeu uglavnom nisam ni radio, najviše sam radio noću. Gosti je bilo cijeli dan. Književnici, slikari, glumci... Radio sam ponešto i danju, i u ateljeo i u pozorišnoj radionici.  Dobiješ tekstove, i onda treba malo da razmisliš. Opet, po noći sve smisliš. Poslije, brzo je gotovo. A bilo je lijepih društava koja bi ostala i dugo, noću.

I Mostara vaše figure su počele da putuju po svijetu?! Imate li ikakvu evidenciju gdje se šta danas nalazi?!

- Otišlo je dosta toga, ne znam tačan broj. Ali, nisam sve prodavao. One kapitalne stvari sam ostavio. Čuvao sam ih godinama. Ipak, 27 tih radova odnio mi je rat. Te radove još nisam našao?

Imam jednog čovjeka koji to traži, ali do sada uzalud. Oni ne mogu jedan drugoga da odaju. Neki  znaju gdje se nešto nalazi, ali ne smiju ništa da urade. I ja znam gdje su neke skulpture, ali policija i sud traže tačne podatke, tačne lokacije. Sve bi to trebao ja da im kažemi da sam uradim!? To je smiješno, to ne mogu da razumijem.

Onaj ko prati vaše izložbe stiče utisak da ste nekako bolje prolazili u inostranstvu?!

- Imao sam dosta izložbi vani, npr. samo četiri u Berlinu. Posljednja je stajala godinu dana. Tražili su da je drže tri godine.

Uvijek ste izlagali u državnim ili gradskim galerijama, u privatnim nikad?!

- Jesam samo jednom, u Danskoj. Inače, uglavnom, imao sam sreću da dobijam te "društvene" galerije. Društvene galerije ne traže procenat, grad organizuje sve, imaš i smejštaj. U privatnim galerijama procenat ide i do 50 posto. Drugo sve moraš da platiš. Međutim, da bi svoje radove izložio na takvim mjestima, o vrijednosti neću da govorim, moraš imati svoj, specifičan stil.

Te izložbe, negdje sam ranije pročitao, redovno su bile dobro posjećene?!

- U Berlinu sam imao izuzetno dobru posjetu. Subotom i nedeljom  po 500-600 posjetilaca. Nekad bi prosto vrvilo. Drugim danima po stotinjak ljudi. I to je dosta.

I kao čovjek, ne samo kao umjetnik, imali ste dobar prijem u Berlinu!?

- Izložbu u Berlinu otvorio mi je direktor galerije, profesor na Humbolt univerzitetu. Već u devet uveče NJemice su po parketu pjevale. Ja sam kupio 70 litara vina, bilo je pršuta, sira... I kod njih je običaj, nose flaše na čestitanje. Došli su neki Amerikanci iz konzulata, donijeli  viski. Doduše, samo su ga oni pili, mi svi drugi vino. Kasnije, naši su naparvili nešto zbog čega sam suze pustio. Došao je folklor, oko deset uveče zaigrali su šopsko kolo. Ključi galerije bili su u mom džepu, ostali smo cijelu noć... U pravu ste, tamo sam srdačno prihvatan. U Levenštajnu su mi pripremili muziku, i večeru za 300 ljudi. 

Milivoje, likovni kritičari ističu vašu potpunu autentičnost. Je li zaista moguće da niko na vas nije uticao?!

- Direktno, ne. Ništa na mene nije uticalo, uvijek sam samo tražio sebe...

Poznati ste i po tome što u radu ne pravite nikakve kompromise, u svemu idete do kraja?!

- Tako je. Ni u radu, ni u razgovorima o tome. Možete mi kazati ili napisati da ništa ne valja ovo što radim, ostaćemo isti prijatelji...

Je li istina da nikada ništa niste uradili po narudžbi?

- Samo jednom napravio sam izuzetak. Dogodilo se u NJemačkoj, u Levenštajnu, došla mi žena čija je kćerka poginula u saobraćajnoj nesreći. Zatekla me u društvo nekih Nijemaca, skulptora i slikara. Donijela je dvije fotografije i zamolila me da joj uradim portret njene pokojne kćerke. Pokazao sam na kolege slikare, rekao da će to oni bolje napraviti, ali ona plače i kaže da je odabrala mene. Rekao sam joj da ne mogu, da ne primam narudžbe, ali ona je bila uporna. Tako, uradio sam taj portret u kamenu, koji je obrastao hrastom...

Osim ovdje u vašem stanu, u ateljeu, ili pred galerijom koju završavate, čovjek može da vas naće i u planini. Vaše radove, u neku ruku počinje da stvara priroda...

- Da, tražim drvo koje je prirodno sraslo sa kamenom. Uglavnom, nađeš jedan materijal dobar, ali drugi nije. Kad se nađu oba dobra, onda to polako vadim, dižem, i onda počinje onaj kreativni dio, skice, pa rad na skulpturi.

Kopate korijenje koje je još u zemlji ili...

- Ne, tražim korijen koji je uhvatio kamen, ali kamen mora biti iznad zemlje. U zemlji, u žilama ne može srasti, nema zraka. Drvo ga ne može stisnuti, tako da sve mora biti iznad zemlje.

Likovni kritičari govore o dvije faze u vašem radu, prva je ona figurativna, druga apstraktna...

- To nije bitno, svak ima pravo da stvari vidi kako želi, i da kaže šta misli. Doduše, radovi sa korijenjem djeluju modernije, djeluju kao čista apstrakcija. Ipak, ima tu nekog “koktela”.

Jeste li primijetili da na ove apstraktne figure ljudi izvanredno reaguju, da brzo prepoznaju motiv...

- I ja tako reagujem, zato ih i radim. Takvi “apstraktni” radovi uvijek ti nešto novo pričaju. Ako dolaziš svaki dan, ako su uspjeli, takvi radovi uvijek ti donose neku novu priču. Klasična skulptura istog momenta kaže ti sve. Neće dalje. Kad na izložbi stavite dvije slike ili skulpture, pa je jedna kitnjasta, a druga je stilizovana, apstraktna, čoban od ovaca će istog momenta poletiti na onu kitanjastu, tamo će se zadržati dva minuta, a onda će preći na onu drugu i tu se zadržati pola sata. Kad ga pitate zašto, on će kazat: ”Ne znam, nešto mi priča, ja ništa ne razumijem, ali...” Sve je, na kraju krajeva u jednostavnosti, otud ja nisam vezan samo za jedan stil. I ne volim da pričam o svojim radovima. U svaku skulpturu unio sam ono što hoću da kažem ili da ispričam, a vi kad dođete da gledate, ako to otkrijete dobro je, a ako ne otkrijete, i to je dobro...

Zašto?

- Zato što ćete doći drugi put.

Stičem utisak da ste u nekom nestandardnom, bliskom kontaktu s prirodom, da dobro poznajete njene tajne, posebno onaj tajni jezik drveta...

- Ja sam se u prirodi rodio, poznam dobro kamen, posebno drvo, znam kako se obrađuje, šta mogu od svakog komada da dobijem... Uglavnom, volim raditi u tvrdom drvetu. Meko drvo mi nikako ne odgovara. Privezao sam se za grabovinu, jasenovinu, hrastovinu. I za orah, ali ga manje ima.

Vaš alata je olovka, dlijeto, motorna pila...

- Jeste, a imam i puno noževa. Nešto alata kupio sam u Austriji i NJemačkoj. Imam i švajcarske alate koji su posebno dobri. Neke sam i sam napravio. A to kako se čime koristim, stvar je navike. Nekad uzmem jedan nož pa tjeram sa njim sve do kraja...   

Prije par godina, čuo sam spasila vas je “motorka”?

- Posjekao sam jedan dub, trebao mi je za japiju za prozore i vrata na galeriji,  stao pored njega, a on pao, i prebio mi nogu. Bio sam sam, nigdje nikoga u polju. Kako se tu desilo još jedno drvo, privukao sam pilu, posjekao jedan dren iza sebe, napravio poluge, podigao dub i tako se izvukao. Poslije, dr Vuković stavio mi je gips do pasa...

Imate li plan, kad otvarate vašu Galeriju?!

- Ako me posluži zdravlje, iduće godine u ovo doba galerija bi trebala da se otvori. Ja sam tvrdoglav. Sve što zamislim, sve što krenem, ja ću da završim, samo me može prekinuti bolest ili... Drugo ne. Nedavno, kaže mi jedna Mostarka, koja mi je došla u posjetu: "E moj Milivoje, još vreća para i život". Za završetak radova treba dosta novca, možda još jedna izložba u inostranstvu.

Koje ćete radove izložiti?

- One koji su vraćeni sa četvrte berlinske izložbe, i, uz neke nove, to će biti stalna postavka. Inače, neke radove, koji će biti u stalnoj postavci, mogli ste vidjeti na ovoj posljednjoj izložbi u Muzeju Hercegovine. Mogu vam reći da sam jedno vrijeme mislio da je izgradnja ove galerije promašaj, ali kad sam vidio kolika je posjeta bila sada u Muzeju Hercegovine, rekao sam sebi: nije promašaj, nisam pogriješio. Ova će galerija biti porodično vlasništvo, ali će biti istovremeno i gradska, imaće svoju stalnu postavku, i, nadam se, svoje brojne goste...

N. MARIĆ

figura koja priČA i na NJemaČkom

Direktor Elektro-energetskog preduzeća u Berlinu došao je na moju izložbu i stavio crvenu tačku kod jedne skulpture. Ta skulptura bila je unesena u cjenovnik, koštala je 6.000 maraka. Nije bila velika, jedan buket, u stvari cvijet. Pitam šta znači ta tačka? Da je ne prodam. Kako da je ne prodam? Možemo li se dogovoriti da je ne prodaš za deset dana? Mogu, ako treba i dvadeset. (Izložba je trajala dva mjeseca. Inače, sviđa mi se ta skulptura, volio bih da je vratim nazad.) On je taj dan gledao sam, sutri dan je došao sa ženom i svastikom. Gledali su, smijali se, i pili sa mnom vino. Piju vino i odlaze, ništa ne govore. Naredni dan dovodi 4-5 slikara i vajara. Cijela grupa. Opet se svi počastimo. Slijedeći dan dovodi petnaestero. Sve je to tako činio nekakvih 7-8 dana, i poslije toga, sjeo je za sto da napiše ček. Ja mu kažem da ne može kupiti skulpturu, jer se nismo dogovorili, ali on navalio. Ona mora biti u mojoj kući, zato sam stavio crvenu tačku. Jes, ali si kazao da je deset dana ne prodajem, nisi rekao da je tvoja. On opet nasrnuo, a ja ga pitam da mi objasni zašto je sve ovo vrijeme dovodio toliko ljudi da je gledaju, a on kaže... Dovodio sam ih da vidim je li ono što ona meni priča priča i svim drugim. Kad sam se uvjerio da priča, kazao sam: pričaćeš u mojoj kući!  

i daLje dnevno po 15 sati rada

Šta vam je u životu smetalo, šta vas je kočilo? Je li uopšte bilo kočnica u godinama koje su iza vas?

- Ne. Ako ih je i bilo, ja ih nisam prihvatao. Ako čovjek prihvata kočnice, pred njim će se kočnice same stvoriti. Onda je gotovo...

Godište ste 1934., prošli ste kroz logor, ali i dalje radite po cijeli dan. Kako održavate takav tempo i takvu vitalnost?

- Samo radom. Nekada sam pod rukom nosio “stotku”, danas s obje ruke, jedva. Vrijeme je pojelo svoje, ali isto ide. I dalje radim po 15 sati dnevno.

Ljudi danas često kažu da od rada velike koristi nema?!

- Jeste, dok sam radio u pozorištu u Mostaru, jedan Nevesinjac kod mene je bio stolar, radio je u mojoj radionici. On meni jednom prilikom kaže: "Ja, Milivoje, mogu ruku pod glavu i cijeli život prespavat". Šta ti je onda život, pitam ga, koja mu je sadržina? Sve je to prazno, sve je uzalud, nema tu ništa.

Dolaze li mladi koji bi željeli da uče u vašoj majstorskoj radonici?

-Ne. Vani, pitali su me ljudi čija su djeca na ekademijama, da ih primim u radionicu, da budu po godinu dana, ali ja tada nisam imao ni ateljea. Kad ovo završim, ako budem još imao snage, možda ću nekom i pomoći bar u onom stručnom dijelu, a to je najvažnije. Mislim, ako imaš zanata 80 posto a kreativnosti 20 posto, isto je kao i obratno, kad imaš 80 posto kreativnosti a 20 zanata. Moje iskustvo je takvo. Najvažnije je stalno raditi i nositi svoju fantaziju.