INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

hercegovina u sivim i crnim tonovima (2)

Put smrti

Uska, ali travom i žitaricama obrasla je dolina Cernice do koje smo se popeli strmim i kratkim krivinama. Ovdje je u srednjem vijeku bila jedna carinarnica i trgovačka kolonija; u obližnjem dvorcu Ključ su se rado zadržavali posljednji hrišćanski kneževi u Hercegovini Sandalj, Stjepan i njihovi sinovi. Turske kolibe od ilovače su kao lastavičija gnijezda zalijepljene  na stijene dvorca i zidine starog utvrđenja.

Odavde smo preko zaravnjene brdske kupe stigli u Gatačko polje na visinu od preko 1100 metara.

"Milo si Gacko-polje da ne umireš od gladi" (prevod prema knjizi) pjeva Mažuranić u njegovom epu "Smrt Smail-age Čengića". U jednoj hercegovačkoj narodnoj pjesmi protivi se djevojka iz Kolašina poći za prosca u Gacko-polje; jer:

"Već sam čula ljude kako pričaju/ O polju, o prirodi gatačkoj/ U prstenu od planina/ Sve jedna ravna, druga brdovita/ Nikad, majko, tamo snijeg ne kopni/ Vječno leži tamo snijeg jedan preko drugog/ Nikad, majko, ja ovog prosca izabrati neću!"

Ona odbija jednog prosca iz Nevesinja i odlazi tek trećem u blagosloveni Mostar. Ovdje primjećujemo da u donjoj dolini Neretve gdje se Mostar i nalazi sve do planine Porim, živa u termometru se u najgorem godišnjem dobu ne spušta ispod 1-2 stepena Celzijusa i livade cijelu zimu ostaju zelene dok se u aprilu vegetacija potpuno rascvjeta. Nasuprot tome, u Gacku snijeg počinje da pada već sredinom oktobra i prekriva visoravan punih sedam mjeseci. Srednja godišnja temperatura u Mostaru iznosi 15,6 stepeni, a u Avtovcu kod Gacka samo 7,3 stepena. Na svim brojnim grupama velikih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika na gatačkom platou, Nevesinju, brdima Morine, Batjevice itd. se nadovezuju narodna predanja o stradanju cijelih karavana ili svatova od mraza i snijega.

Gacko, sa jednim poluizgubljenim grčkim imenom takođe nazvano Metohija, nalazi se na 1015 metara nadmorske visine na padini nižeg planinskog vijenca koje ograničava ravan sjeverno sve do Avtovca. Travnata "leđa" ovih visina sa svojim nebrojenim zamršenim vijugavim pukotinama i rascijepima, zajedno sa kosim zrakama jutarnjeg sunca koje posvuda pravi oštre sjene, sliči prosutoj moždanoj masi; šanci (rovovi) na vrhovima potiču još iz vremena kad je ovdje jedna turska vojna divizija stajala Crnogorcima  na bojnom polju  i kad je cijelo Gacko bilo puno osakaćenih žrtava te varvarske "svađe".

Kuće tzv. grada su visoke, većinom dvospratne, ali neobično grubo i neugledno izgrađene, prizemlje u vidu pećine uklesano u stijenu služi kao štala za stoku. Slamnati, drveni i kameni krovovi se smjenjuju; posljednji su na glavici kuće kanelirani u obliku zuba, drveni krovovi su opterećeni kamenjem kako bi dobili na stabilnosti. Od srednjovjekovnog naselja koje je po nekom prastarom običaju bilo u naizmjeničnom posjedu grofova od Huma i bosanskih kraljeva gradi široko groblje koje sa preko dvjesto grubo isklesanih (oblikovanih) nadgrobnih ploča prekriva jednu ka rijeci blago nagnutu livadu.

Ova ravan bi bila plodna (uspješna) da su tužni socijalni uslovi i beskrajni ratni užasi dopustili racionalnu izgradnju; sada se samo mase žaba raduju svom postojanju u barama široke ravnice. Ujedinjenim glasovnim snagama ovim životinjama polazi za rukom da prizovu neutješan osjećaj u grudima onoga ko sluša, naročito kada jedna iznenadna promjena vremena nebo zavije u sive oblake i snažan hladni vjetar zavije preko puste prostrane poljane. Zimi prekriveno snijegom i ledom, stoji Gacko polje u jesen i proljeće potpuno pod vodom i može se teško preći samo po ostacima ploča jedne stare karavanske ceste.

Ko prolazi Gacko polje, a da ne misli na Smail-agu Čengića, čija djela su poznata i njemačkim čitateljima iz prevoda Mažuranićevog epa? Ne samo hrišćanska književna poezija koja je ovom junaku naravno neprijateljski naklonjena, takođe, i narodna poezija često i  vrlo rado spominje Smaila.

Muhamedansko stanovništvo ga slavi kao jednog od njihovih viteških junaka. Potomci Smail-age pripadaju i danas najotmenijem plemićkom rodu u državi i žive u Sarajevu. Dr. F.S.Krauss čak smatra: "Smail-aga je od strane Mažuranića vrlo pogrešno i nepravedno okarakterisan. Naše simpatije su u svakom slučaju na strani hrabrog junaka Smail-age koji prezire smrt, ali ne na strani  prevaranta i noćnog pljačkaša Crne Gore. Čengić je bio pravi, neiskvareni Sloven, a njegove ubice izopačeni, kukavički ološ. Kao što mi je njegov sinovac u Sarajevu ispričao, Crnogorci su podmuklo ubistvo Smail-age izmirili (okajali) sa 17 glava!

Od njegovog dvorca Čengić-kule kod Avtovca ne stoji više ni jedan kamen da drugome; čak i ruine starog utvrđenja su nedavno demolirane, a njihov materijal iskorišten za igradnju puteva. Cijeli Avtovac je brdo ruševina; stara džamija je ruševina u sred groblja prelomljenih nišana.

U Lipniku je polovina kuća izgorjelo i bez krova; svuda duž granice sa Crnom Gorom mržnja prema Turcima je dovela do skrnavljenja i uništavanja neprijateljskih kulturnih i stambenih mjesta i objekata. Neobrađena leže polja, duhovi u ukočenom prokletstvu ili prigušenoj ravnodušnosti. Srž muške mladosti je otišla satrta u borbama ili odviknuta od rada u uslovima mira... Atalanta među državama Evrope (Atalanta, kraljevska kći iz grčke mitologije, odbačena od oca odrasla u  šumi sa medvjedima je ljepotica sa naročitim sposobnostima i spretnostima kojoj nijedan muškarac nije ravan), ova provincija je u svako doba izbjegavala očinsku kuću, državu zaštitnika da bi se u samostvorenoj pustinji, kentaurima kao herojima, divljim gnijevom suprostavljala svojim konkurentima.

Takođe, i posljednji događaji su mogli slomiti samo tijelo, ali ne i instinkt slobode ovog zatvorenog narodnog plemena.

Daleko od modernog pojma građanskog prava i obaveza, njegov ideal nezavisnosti stoji izražen u konsekventnim radnjama. To je srednjovjekovno, dijelom antičko i izgleda potpuno nesjedinjivo sa namjerama i interesima jedne kulturne države ovovremenskih shvatanja. U  dugotrajnom ratu koji je krajem 17. vijeka vodio rimski car protiv Porte, njegovi "vjerni savezni rođaci" Mleci uz pomoć gusara su tri puta širili svoje ruke do Gacka, potukli tu jednog pašu, zaplijenili barjake, glave, zarobljenike i stoku u velikom broju, ali nikad im nije pošlo za rukom da pokore barem jednu stopu zemlje.

Kad smo kod Avtovca napuštali Gacko polje, osvrnuli smo se još jednom i bacili pogled na 1600 metara visoku Baba-planinu koja dominira jugozapadnim vidikom i uramljuje jednoličnu sliku valovite visoravni sa njenim bijelim stjenovitim zidovima i tamnim šumama, mirnim staništima plašljivih stada divokoza i familija medvjeda.

Sa ruba Bijele Rudine do Gacka privukla su nas i obradovala ova markantno oblikovana brda; naočigled kao velika pojava sad je otrgnuta i isto tako brzo  zaboravljena kao otisak stopala zatiranja (uništavanja) koje nam je maloprije stezalo srce.

Pored jednog mlina ide se kroz duboko stjenovito korito Mušnice čija voda brza kao strijela, na gazu (mjesto gdje je rijeka plitka i može da se pregazi) konjima dolazi čak do sedla.

Penjemo se strmom šljunkovitom stazom s one strane planine. Na sve strane pusto i ogoljeno; samo melanholične gomile kamenja znatne visine krunišu ravne kupe, a ispod nižih, kao zidova neke brdske tvrđave, pasu brojne ovce, jedini život u krutoj  divljini. Iz dubokih, kratkih i uskih dolina žuboreći vijugaju vode, preko njih štrče goli grebeni valovitih stijena u podnožju brda i pružaju barokni prizor skladnih kanelura čije se paralelne štrafte pružaju put nas tj. ka istoku.

Gornja dolina Mušnice je prema pojmovima zapadnog svijeta jedan neprohodan brdski klanac; ali prava bosanska pješačka staza vodi ovuda čas na jednoj čas na drugoj obali, čas kroz vodu čas kopnom, kroz šipražje i oštre stijene.

Na mjestima gdje se zidovi od stijena skoro vertikalno spuštaju do vode,  staza je jedva dvije stope široka, a prolaz rijetko doseže prosječnu čovječiju visinu te pravi svod kao polovina tunela kroz koji ovdašnji muškarci mogu proći samo duboko povijeni. Na širim mjestima se otvaraju moćne pećine i hladna odmorišta sa prelijepim pogledom na planinske vrhove. Dalje se put penje preko kosih stjenovitih zaravni u kojima su isklesani stepenici kako bi se izbjeglo proklizavanje tovarnih životinja.

Nakon jednočasovnog usamljenog hodanja u ovoj od svijeta zaboravljenoj dolini, pronalazimo jedan bijedan drveni mlin i od mlinara koji koristi priliku da zamoli šačicu duvana, saznajemo da smo još jedan i po sat udaljeni od prohodnih visina.

U dubokoj usamljenosti i istinski veličanstvenom okruženju se nalazi mjesto Vrba (pet kuća i nekoliko ruina) u podnožju ponosnog Lebršnika čiji je visoki greben (2150-2170 m), gore ogoljen, dole gusto obrastao šumom i dalje prema dolini prekriven gustom prostirkom od žbunja. Dobro čini, umiruje već ovdje potpuno odsustvo kamenih gomila koje izgledaju kao zamršena, zapletena otkrivena zemljina utroba i ravnih krajolika Hercegovine. Što bliže prilazimo podnožju planine Čemerno, to je dolina Mušnice sve ljupkija. Gušća, od bjelogoričnog i crnogoričnog drveća izmješana šuma se nameće sa obje strane i spušta se na obroncima sve do rijeke, ispredena sa svojim parazitskim rastinjem, zasjenjuje širokim krošnjama i pruža smještaj nebrojenim pticama koje ovdje u najzabačenijem zemljinom kutku svojim kadencama znaju pružiti potpunu dražesnost rajskog života. Sve nam govori da stojimo pred zidom koji je priroda napravila da zaštiti svoja  omiljena bića i kroz koji čovjeku, najvećem "ometaču" njenog mira osporava neograničenu vladavinu na zemlji.

Sa svetom bojazni vučemo se kao stranci kroz ovu dražesnu rivijeru; još jedan korak i stojimo priljubljeni uz zid od stijena i uprkos tome nas obuzima odvažnost jer demoni planina, priroda u iznenadnom neprijateljskom preobražaju stiska hladnu đavolju šaku. Ovdje počinje jedan od onih puteva kojim su crtači puni fantazija ilustrovali listove uz ratne grupe u pokretu "iz ustanke u Hercegovini".

Istina, predstavu o pojedinačnim mjestima ovog uspona ne može dočarati ni olovka crtača u seriji neprekidnih scena kolosalnih zavojitih stepenica, a  ni pojedinačna slika niti riječ.

Čovjek mora sam proći ovaj put; jahaće i tegleće životinje penju se kao divokoze; glavom blizu zemlje kako bi se u slučaju nevolje pomogle i petim osloncem, savlađujući i po metar visoke stepenike, skačući, klizajući, padajući i opet se ispravljajući; ipak sve to tako spretno i hitro da smo mi za njima pješke jedva uspjevali da ih pratimo i bivali uvijek nekoliko cik-cak krivina udaljeni, uglavljeni među niskim zidovima od stijena, blokovima velikim kao kuća i grebenima koji špicasto štrče i koji prijete našim tjemenima ili grudima.

Tako ide nagore u ravnomjernom usponu do prevoja Čemerno. Prolaz je širok u obliku korita, obrastao travom. Visoka šuma koja okružuje prevoj stoji okićena punim krošnjama, ali kasni proljećni mrazevi su joj već podarili boje jeseni i zime. O pogledu sa prevoja Čemerno, jedini putnik koji je ovaj put opisao i inače u svom stilu samo suvo referisao šta je vidio Roskienjicz (Studija o Bosni, strana113) kaže: "Jedan raskošan iznenađujući pogled isplati putniku mučan i težak prethodni put. Vertikalne stijene Volujaka i Sedla koje štrče sve do oblaka i koje u visinama daleko prevazilaze putnikovo stajalište izgledaju kao da zatvaraju put. To je upravo ta jedna tačka gdje se moramo diviti veličanstvima prirode."