Poetska dijaspora

NOVE KNJIGE MEHA BARAKOVIĆA

U junu 2007. Meho Baraković dobio je švedsku nagradu Angered 2007. Razlog - (citiramo obrazloženje) - “što je u svom stvaranju izrazio ljubav, bol i radost, i zalaganje u kulturnom udruženju”. Naime, Baraković je osnovao i rukovodi kulturnim udružnjem Broarna-Mostovi, koje se bavi izdavačkom djelatnošću i organizovanjem književnih večeri. Baraković je, uz to, u izbjeglištvu objavio 11 zbirki poezije, a nedavno izašlo mu je drugo izdanje knjige “Geteborg, ili ko bi rekao da je to moguće” i zbirka mudrih izreka “Biserje mudrosti”.

Geteborg, kao i svi gradovi poetski naslikani u ovoj knjizi, više su nad-ambijentalni otisci i jedna duboka, fino snizana i staložena emocija, nego poetska deskripcija urbanih prostora za koje je pjesnik bio i ostao posebno vezan.

“Meho je svio gnijezdo u tipično emigrantskom kvartu Geteborga zvanom Jelbo, piše se drugačije a izgovara ovako, u Angered komuni, u kome ćete lako prepoznati da je tu malo Skandinavaca, jer na svakom balkonu u tim sivim blokovima zakačena je televizijska antena. To je biljeg za strance, oni horvaju po kosmosu, tragajući svako za svojim jatom. Šveđani im to tolerišu ali su im sve rjeđe susjedi. Tu u tom graktanju najmanje stotinjak raznih jezika našao je i svoju granu Meho Baraković”, u predgovoru je napisao Uzeir Bukvić.

Sam pjesnik kaže...

“Moja knjiga Geteborg jeste neka vrsta urbane poezije, ali je i nešto dublje, ovo je veliki grad i ja tragam još za svojim prostorom i svojim mjestom u tom proostoru. Pokušavam, naravno, ovim što pišem, pa i ovim što dodatno radim, da pokažem da smo mi zapravo autentični Evropljani i da nam je ta hipoteka kojom su nas krunisali - nametnuta, uvezena, i da nam apsolutno ne pristaje. Naravno, teško mi sve to pada jer ja sam, pored ostalog, ipak mediteranac i mnogo mi je bliže i bliskije Trebinje nego ovo ovdje. Ovo ljeto koje je za mene usred ljeta zapravo zima, jer nikad nema one trebinjske vrućine. Ne idem tako često dolje, ali kad odem, kad se upali fitilj, onda želim da mi je lijepo”.

Meho je, kako kaže, čovjek opsjendut svojim gradom. (“Valjda i to osjećanje da se čovjek primiče nekom kraju povećava tu potrebu za slikama iz djetinjstva imladosti”).

Svi gradovi, na neki poseban način oni hercegovački, u piscu se “zapisuju i traju”, kako Mostar i “drevni Stolac”, tako i “mirisno Trebinje”, i sve to tako nepromijenjeno teče i sabija se “kao u zemnoj školjki”.

“Kad kažeš Mostar/ kažeš voda koja se jede i na ime/ Neretva odaziva”, tako isto ili slično “kao nepregledno more sinje/ u meni se jutros Razlilo/ moje Nevesinje”.

Pisac niže emocionalno nabijene rime i asocijacije, nad kojim lebdi ljubav i strepnja, u kojoj on sam “prestaje biti Stranac/ tamo gdje me najmanje Ima/ Ne govori Ništa mi te svi znamo/ i ovdje je bilo žestokih zima”...

Baraković govori i o novim susretima, u njegovim stihovima grad je niz slika i prizora iz djetinjstva, grad je čitav mikrokosmos, jedan intuitivan i nepregledan arhiv,  koji traži da se rekonstruiše i lista, i da uvijek bude nadohvat, u stvarnosti i u pjesničkom itinerarijumu ('Moram Pod platanima sačekati Prijatelja/ i Sebe ugostiti gutljajem NJežnosti/ Zašto ne, i ovog LJeta').

Barakovićeva nova knjiga stilski je cjelovita i fino brušena. Oni koji poznaju njegov pjesnički kod pročitaće  je lagano, bez zastoja u poetskoj percepciji.

U neku ruku, pisana je kao poetski vodič, kao emocionalno uputstvo putniku koji bi se, u nekom naročitom času, zadesio u jednom od njegovih gradova...

M.N.

napisali o “Geteborgu”

Ferid Čehić: Baraković je i ovom svojom najnovijom knjigom, koja će čitaocu biti izazovna i pitka, potvrdio visoku pjesničku imaginaciju, snažan senzibilitet prezrelog poete, ali i stvaraoca čija pjesnička korita još dugo neće presušiti makoliko se sve događalo u tuđini, a on bio pritisnut i godinama i bolom zvanim odvojenost od rodnog korijena.

Ivo Mijo Andrić: U Švedskoj je Meho pronašao novo životno i stvaralačko utočište i u njoj i o njoj piše sa pozicije spisatelja.došljaka, odmjereno i učtivo. Kako priliči iskusnom pjesniku i pomnom registratoru vanjskih zbivanja i osobnih osjećaja. No, i hladnoća podneblja i ne baš naglašena bliskost međuljudska, ne ostavljaju mu puno prostora za otkrivanje nepresušnih izvora sjevernih inspiracije. Zbog toga se pjesnik u mislima često vraća južnom zavičaju i ljudima koje iz dna duše poznaje i s kojima se u svemu razumije.

Ibrahim Kajan: Novija poezija Mehe Barakovića je krajnje iskustvo koje više ne računa ni na što: ono je najprodorniji krik u našoj kolektivnoj noći koji smrzava i koji se, jer je ljudski, nada da, ipak, nije sve izgubljeno.

OD NJEŽNOSTI MOGUĆE

Ako je Vrijeme loše i sipljivo

neka je bar Voda čista

i Vi ste dio ove Grmljavine koja ne prestaje

niti Prolazi

ukazuje se nova Svjetlost

i Govor malih stvari iz Unutrašnjosti

Presaberimo se

mi koji smo ostali na Površini

još Zdravi u upotrebljivi

mi trebamo znati Odgovoriti

na Pitanja koja slijede

Na Liniji smo razgraničenja i razaranja

između Dobra i između Zla

i Uzgor podižemo

Kuću Zajedništva

i Život ubrizgavamo i u ono što je Mrtvo

Bilo

Ništa nije od Juče

sve je od Danas i od Nježnosti moguće