glediŠta

UNUTRAŠNJA DIJASPORA

Iako je prije posljednjih izbora bilo procjena da će izlaznost biti rekordno mala, dogodilo se nešto suprotno, mada ne i neočekivano.

Oni koji pomno prate događaje, upirali su prst na jednu novu mogućnost. Naime, nikada kao na ovim izborima, intenzivnije nije radila tajna unutarstranačka mašinerija.

Građani, nisu samo pozivani da iskoriste svoje građansko pravo, nego su, u bukvalnom smislu, bili izloženi stalnom pritisku kandidata sa izbornih lista da glasaju za njih.

Glasovi su se “kupovali” po kafanama, na pijacama, po ulicama. Mjesec dana, kaže moj komšija, sedamdesetogodišnjak, penzionisani alatničar, nisam radio ama baš ništa drugo nego “prodavo obećanja”. Ko me god pitao, ko mi je i nagovijestio da bi mu mogao biti važan i moj glas, ja sam mu obećao i kazao sve što je od mene očekivao. Za cijeli život nisam se ovoliko nalagao.

Na pitanje zašto, što mu to treba u ovim godinama, odgovorio je kako je to jedina mogućnost da se osveti “onima gore”...

- Kad su mi dali priliku da ih zezam, što bi je propustio?! Možda mi se neće ukazati još jednom.

Riječ je o čovjeku koji nije izlazio ni na jedne izbore od rata do danas. On je  o tome ranije govorio sa gorčinom, u posljednje vrijeme to je bila već neka “životna filozofija”, ili “tvrdokoran stav” od koga, bio sam uvjeren, neće lako odstupiti.

Ali, eto, bilo je dovoljno nekoliko riječi u četiri oka sa odborničkim kandidatima pa da i on krene u jednu novu misiju....

Nema sumnje, u BiH postoji jedna prividno skrivena zajednica, jedno neformalno društvo, grupa koja želi da bude doživljena kao ekskomunicirana, grupa koja je davno ušla u suptilni proces auto-viktimizacije, grupa  koja, faktički, unutar BiH, predstavlja unutrašnju dijasporu.

To su ljudi koji, s dosta argumenata, veoma iskreno, čak i bez nekih posebnih kalkulacija (bar na prvi pogled) odriču i poriču sve, ljudi slomljeni, pregaženi, ili oni duboko povrijeđeni i potišeni, ljudi koji su uvjereni (i to će vam dokazati na stotine primjera) da su im ukinuta sva osnovna i druga ljudska i građanska prava, ljudi koji izgledaju kao da su izgubili svaku nadu, ljudi koje ne možete ni utješiti ni razgovoriti, ljudi koji lagano tonu, tonu s parolom da spasa nema, niti ga može biti “dok je sve ovako”.

Interesantno, prema mojim uvidima, toj grupi ekskomuniciranih uglavnom, mada na različite načine, pripadaju najmlađe i najstarije generacije. Mislim, recimo, na studente i na penzionere, odnosno na mnoge među njima, posebno na jednu liberarniju grupaciju, koja je ranije stajala “dosljedno lijevo” da bi devedesetih (nakratko) uskočila u mitove (u slučaju takvih penzionera), i na drugu koja je odgajana i obrazovana u atmosferi i u duhu krvavog bh. diskontinuiteta, koji im je sada, i stvarno i simbolički, odličan alibi i za apatiju i za otpor u svim pravcima.

Ni jedni ni drugi, opet nisu bili na izborima (mada su pili kafu s budućim odbornicima). Naslućujem, nisu zato što su i dalje uvjereni da nema nikog dostojnog njihovog glasa, niti ikog ko je u ovoj cijeloj gunguli građanski regularan i dobronamjeran.

NJihova apstinencija ne teži ni opstrukciji ni protestu, čak ni mekanije oblikovanoj političkoj rezistenciji. Oni su se nekako stabilizovali na najnižoj ali i najugodnijoj životnoj skali, i, na izvjestan način, trenutno im je dobro, ne bi - bez dobrih razloga - da remete ovo stanje i ravnotežu koju su postigli uz velike žrtve i istinska odricanja, uključujući, manje-više, i sve izbore do sada.

Naravno, u ovom slučaju sumnjam da se može govoriti o dijaspori u sociološko-političkom ili administrativnom smislu, ali egzistencijalna pozicija, psihološki profil ovakvih grupacija veoma je blizak profilu one univerzalne osobe kojom se markira dijaspora.

Sve to, dakako, nije se oblikovalo nimalo slučajno, pogotovo ne “linijom ljudske duše”.

Po pravilu, unutrašnja dijaspora javlja se kao posljedica jake totalitarne represije, ili kao posljedica neprirodnog, neligitimnog i nasilnog mijenjanja granica. Naravno, nisu isključene ni druge mogućnosti, ali ni složeniji procesi. Npr. u Istočnoj Hercegovini još uvijek postoji iskren i dubok osjećaj da je ova teritorija izvornik srpske duhovnosti, dinastičko počelo odnosno iskonska matica srpskog naroda, dok, u Zapadnoj Hercegovini (iako nema mita o matici) ni u najfinijim nijansama nema svijesti da je domicilni Hrvat u bilo kakvoj dijaspori ili da bi u njoj, u nekoj novoj situaciji, mogao biti, ma kako se BiH politički rekonstituisala.

Socilog Fred Rigs došao je do 18. veoma diverzifkovanih oznaka dijaspore. Čak i teorijski, ovaj čovjek anticipirao je mogućnost generisanja unutrašnje dijaspore u zemljama razdrmanim rušilačkim diskontinuitetom.

Rigs diferencirano posmatra i analizira pojam "domovina". U bh. uslovima, to je nacija, regija, država, zatim mit, etnos, čak i izvjestan oblik narodnog tradicionalizma u raznim varijantama.

Rigs pominje i geografsku raspršenost tako karakterističnu za BiH, ali i paralelno postojanje čak i kontradiktornih pojmova koji se obnavljaju u uzajamnim negacijama (razmislimo samo o pojmu državljanstva, koji ne može uravnoteženo da se konzumira niti na prstoru države niti na prostoru etno-teritorije).

Dijaspore koje nastaju nakon novog crtanja granica, Rigs naziva cleft-diaspora, čitajte dijasporama raskola, razlaza, rascjepa. Jednostavno, nakon ucrtavanja novih granica, pojedine grupe počinju drugačije da se samopercipiraju, i da se, korak po korak, distanciraju od novih pravila igre. Ima, naravno, i drugih reakcija, ali ovo je ona koja mnogima izgleda najnormalnije i moralno najdostojnije.

U slučaju o kome pišem, izdvojene grupe (ili unutrašnja dijaspora u cjelini), nisu nacionalno profilisane (homogene su samo u negaciji aktulene politike). Čak su na ovaj način ekskomunicirani pojedinci nacionalno mekši i mnogo tolerantniji (jer “nacije su do ovog dovele”)...

Ko u perspektivi može dobiti glasove unutrašnje dijaspore?!

Neko ko dobro komunicira i sa penzionerskom i sa studentskom populacijom. Idealan kandidat ove grupe morao bi, dakle, biti rođen najkasnije 1960. godine, a da, istovremeno, sasvim neupadljivo, pohađa neku srednju školu ili, eventualno, još uvijek studira?!

Kako ovakvih nema, ne ostaje ništa drugo nego da i za ove komplikovane glasove i dalje ratuju demagozi raznih vrsta.

Svakodnevno, a u naročitom intezitetu - pred izbore.   D.K.