Argentinski Život Popovca Stevana Orla

KUĆO MOJA, GDJE TE ZARADIH, A GDJE IZGUBIH!

Piše: Žarko JANJIĆ

Dvadesetjednogodišnji mladić iz popovskog sela Veličana doplovio je u Buenos Ajres bez dokumenata, nepismen, bez znanja ijedne španske riječi...Dvije decenije poslije, vraćajući se istim morskim putem kući bio je pismen: govorio španski, služio se engleskim, imao sva dokumenta...i dosta novca u džepu...No, nova kuća koju će podići donijeće mu tugu, priča nam njegov sin Risto Oro u jedinstvenom pripovijedanju o Popovcima u Južnoj Americi.

Stevan Oro

Pritajen u brdu, među borićima, u ljeto 1943. Stevan Oro gledao je kako mu ustaše pale novu kuću u veličanskom zaseoku Buljkovac. Kad je "prvi pijevac propjevao"(kad je plamen liznuo) na njenom krovu ote mu se duboki uzdah:

- E, moja kućo, gdje te zaradih, a gdje izgubih!

Dvije krupne i teške suze u boriku ispratiše tu rečenicu.

Nekom čudnom, neobjašnjivom brzinom kroz misli mu prostrujaše prizori dotadašnjeg života, od posnog i žednog krša nad Popovim poljem do pampasa i ljanosa Južne Amerike - gdje je i stican novac za kuću, eno, koja nestaje u plamenu...

Sjećajući se onog  uzdaha, njegov sin Risto nam, uz dosta pojedinosti, otkriva jedinstvenu priču o Hercegovcu koji je sreću tražio u Južnoj Americi:

- Kada je tata 1901. dobio poziv za austrijsku vojsku, odluči da se ne odazove, nego da zajedno sa Lazom Milićem iz Veličana - koga je mučila ista briga - bježi u Ameriku. Priključiše im se Veličanci Sava Šarić i Stanko Derikučka, i Simo Nožica iz Galičića, oni svi već bjehu odslužili vojni rok... U Dubrovniku su stupili u vezu sa poznatim trgovcem, brodovlasnikom Božom Bancem, ujedno i turskim konzulom. Banac ih je u Gruškoj luci ukrcao na brod "Dubrovnik" - koji je prevozio konje u Trst... Lozinka, rekao im je, na koju treba da se odazovete u Trstu je - "otomano". Čovjek koji je izgovori zna šta će dalje s vama!

Znali su oni da se još u to doba oko Popovog polja podiže djevojačka pjesma, u kojoj su stopljeni kletva i vapaj:

"Bog ubio dubrovačkog Banca

I njegove goleme fapore (brodove)

Đe odveze momke pro Vijorke (Njujorka)

Pro Vijorke nasred Amerike.

Vraćaj, momke, ostaše đevojke!

Sve ostaše cure neudate."

Znali su, ali ćutali. Ta, ionako neće "pro Vijorke"... Nijedan od petorice Popovaca nije umio ni da čita, ni da piše. Pa, opet, "vezu" u Trstu su lako našli... Nerazgovorljivi i zagonetni čovjek ih je potom prevezao do Đenove, pa trećeg dana ukrcao na mnogo veći brod "Regina Margareta". I, zaplovili su prema Argentini... Kada su, uz put, pristali u Dakaru, da prime nove putnike, na brodu je buknuo požar; nastala je pometnja, panika, neizvjesnost... Vatrogasci su ga, ipak, poslije nekoliko sati obuzdali i ugasili... Poslije 23 dana plovidbe iz Đenove, "Regina Margareta" se usidrila u Buenos Ajresu... Iako nisu znali ni riječ španskog jezika, u velikom gradu su nekako pronašli vinara Jovu Šarića, komšiju iz Veličana, koji se tamo ranije doselio... Međutim, Jovo im se nije obradovao; dao je posla samo rođaku Savi, ostalima nije kazao "ni ćuš magarci". Ništa...

Poluizgubljena četvorka tri mjeseca je bazala od radilišta do radilišta oko Buenos Ajresa. Stevan Oro i Simo Nožica u tom bazanju nabasaše na nekog Antonija Fabijanija. Predstavivši se kao Italijan sa Rijeke i dobročinitelj - otpremio ih na sjever Argentine - na gradnju željezničkog mosta u Ponta Iki kod Mendoze. Poslije su ih tu angažovali i na gradnji električne centrale. Zarađivali su po pet peča dnevno (po 2,5 dolara), a Stevan se te 1902. godine razbolio od trbušnog tifusa - i ležao tačno 70 dana!!!

Onda su otputovali u Rozario. Dvije godine nadomak tog, drugog po veličini argentinskog grada, radili su poljoprivredne poslove na imanjima Italijana Đovanija (čije prezime docnije zaboraviše) i Splićanina Antuna Ivankovića, štedeći svaku peču, da bi potom zakupili 900 dunuma zemlje od zemljoposjednika Tomasa Redisanuma. Simo se docnije odvojio, a Stevan Oro uortačio sa Lazom Milićem i Petrom Miočem (rodom iz popovskog sela Dubljani), pa njih trojica pod arendu uzeše više od 1800 dunuma!!! "Kumpanija" je imala svoja kola, konje, kopačice, sijačice... Radilo se obimno, a i zarađivalo isto tako. Još 1914. pomišljali su da se vrate kući, ali izbi Prvi svjetski rat, planovi o povratku padoše u vodu, ortaci nastaviše posao.

- Tata je - priča Risto Oro - slao pare svojim kući u Veličane. A Srpskoj vojsci na Solunskom frontu slao je i pare i kukuruz, preko Ante Trumbića i Pere Ivaniševića!.. Kad su mu 1917. iz Veličana pisali da mu je umrla majka, pismo je putovalo punih šest mjeseci - i išlo je preko Kine - pa je tata za majčinu smrt saznao tek u 1918. godini!!!  Te iste godine bolovao je tri mjeseca od upale pluća, ali je prebolovao. Čim se pridigao, poslao je novac da se majci podigne spomenik...

Tri godine kasnije Stevan Oro definitivno je okončao argentinsku odiseju... Vraćao se brodom prema istoj luci u Đenovi, ali kao sasvim drugi čovjek.

Na odlasku je imao 21 godinu, na povratku 42... Na odlasku nije imao nijedne lične i putne isprave, nije znao da čita i piše, a sad zna mnogo tog: čita, piše, govori španski, služi se engleskim  - a nadasve u džepu nosi dosta novca u zlatu i dolarima!!!

Pomišljao je da se nastani u Derventi, Loznici, Banji Koviljači, Beogradu ili Skoplju. Sve je te gradove obišao, pričao, pitao, gledao, vagao, sabirao, oduzimao, pa, na kraju, promijenio  planove: podigao je novu kuću i otvorio dućan u veličanskom (zavičajnom) zaseoku Buljkovcu... I poslije svega dočekao da vidi kako mu u Drugom svjetskom ratu pljačkaju dućan i pale kuću...

- Pa, opet - zaključiće Stevanov sin Risto, koji je uz to poznat i kao izvanredan hroničar sela Veličani - moj tata s ovog svijeta nije otišao tužan. Iz dva braka imao je četiri sina... Trojica smo živi: Svetozar  kao general JNA u penziji; Petar, pravnik u penziji (oba u Beogradu) i ja kao poljoprivredni tehničar u penziji - u Buljkovcu... Pokojni tata je umro u 72. godini. Zanimljivo: prvi je u Veličanima sahranjen u sanduku! Do tad su pokojnike umotavali u botanu i odnosili na merdevinama do rake... Sahranili smo ga 8. juna 1952. godine, kod crkve Vidovice, tu u selu... I danas mi je milo što smo ga u vječnu kuću tako opremili, kao što mi ga je žao što je onda tugovao zbog one kuće zarađene u Argentini...

I danas oko Popovog polja možete čuti još pokoju priču "o našim Amerikancima", ali isključivo vezanu za Popovce koji su početkom prošlog vijeka radili u krečanama, čeličanama i rudnicima po Sjevernoj Americi. Ali, osim ove Ristine, više nijednu o Hercegovcima u Južnoj Americi. Zato je, pomilslili smo, i treba sačuvati od zaborava - kao posljednji odsjaj jednog dalekog vremena.