| Početna |
CRtica do crtice
TREBINJE, TREBINJE...
- Da ti pričam o kipovima ili o nečem drugom?
- Sada mi pričaj o kipovima a o drugom potom.
- Ti znaš dobro da kip onoga Mladića, što krasi fontanu gradskoga parka, nije original... nego replika. O replikama ćemo kasnije... Original je izvajan u kamenu. U kamenu, uslovno govoreći, nalaze se likovi svih predmeta na ovoj zemljinoj kugli, samo treba dobar majstor da od gromade kamena napravi lik...
- Znači, i moj lik se nalazi u kamenu.
- Ali ti ne poznaš dobrog majstora kipara a nemaš ni novaca da platiš za vajanje, pa ti se lik ne može izvajati. E, vidiš, ima ljudi koji uživaju da iz ništa stvore nešto, a kamen nije ništa, u to si se uvjerio, i ti ljudi se zovu umjetnici. To što stvore ostaje ljudskom rodu kao neotuđivo dobro. Prošli put si vidio da nije neotuđivo..
- Da se vratimo na kip Mladića?
- Da, on je stajao na istom ovom mjestu gdje danas stoji replika. Uzgred budi rečeno, origimal je neuporedivo skuplji i cijenjeniji, nego replika, jer ga je vjerovatno vajao neko od poznatih umjetnika, Fidija ili neko njemu ravan.. I jednoga dana kada ste se vi igrali oko kipa...
- Ja se ne sjećam!
- Jedan vaš drug je praćkom pogodio lijevu Mladićevu ruku i slomio je. Tada se vodila diskusija: Pa ako Veneri, najljepše izvajanom kipu, ne smeta da je bez obje ruke, zašto bi Mladiću to smetalo. I Mujo je ostao bez osude... Ovi što prave.., to smo rekli, su umjetnici, a ovi što lome su divljaci!
- Ja divljak? Ne slažem se sa tim!
- Složio, ne složio..s kim si, onaki si! Priča tu tek počinje.. Na malu ribu se lovi velika. Dok ste vi spavali, naravno pežorativno spavanje, a ipak duboki san, neko je domišljao, kako da dolija. I sjetio se: Daćemo da se Mladić izlije u bronzi, da mu se restauriše ona slomljena ruka, a mi ćemo original "sačuvati".
- Ja sam čuo da se on nalazi tu negdje, baš bih ga volio viditi?
- Tu negdje? Ako te sreća posluži, možda...
- A šta si mi još htio pričati o replikama?
- Šta da ti ja pričam, ti si jezdio vojvođanskim ravnicama sa Milom Grobarovim.
- Da, da, teško je držati ritam koji ti Mile nametne. Sjećam se toliko, da sam u jednoj varoši, palanci, da li to bijaše Sombor ili Sremski Karlovci vidio repliku, ili je ovo replika, našeg Duke, spomenika Jovanu Dučiću. Sjećam se da je govorio da bi on volio da mu se kao Trebinjcu podigne upravo ovakav spomenik, ali duplo manji, valjda prema zaslugama, ovakav ratni, sa jednom rukom u džepu a u drugoj da je bomba kao na ovom Dukinom, a da Duki naprave lijep spomenik, kakav i zaslužuje, elegantan, sa atributima dostojnim diplomate, sa trenčkotom, kišobranom i šeširom u ruci a ne sa bombom.
Ova veličina od spomenika, ostavila je utisak jedino na malog Crnogorca, koga je otac doveo u Trebinje da mu pokaže spomenik NJegošu.
"A koji je od ove dvojice NJegoš?", zapitaće mali.
"Onaj sa knjigom, onaj drugi je Dučić!", odgovori otac.
Utom dječak brizne u plač:
"Kako je Dučić veći od NJegoša?"
"Ma nije to tako!", tješi ga otac.
- Hoćemo li još jednu kafu!
- Dosta je jedna. Slijedeću ćemo na račun Urednika, akobogda.
Milenko BUKVIĆ
trebiNJe oČima jednog poLJaka
DOBRO ISKORIŠTENA PRILIKA
Kome (iako je teško u to povjerovati) oduševljenja i uzbuđenja na hrvatskoj obali bude malo, neka se uputi u BiH.
Obično ako poljski turisti prelaze tu granicu, idu na hodočašće u Međugorje i usput koriste priliku i posjećuju Počitelj i Mostar ali samo 25 km na istok od Dubrovnika nalazi se lijepi gradić Trebinje koje "otkrivamo" zahvaljujuci DŽY...
Jer on je upravo taj izlet naknadno stvorio. Jer to je njegovo rodno mjesto.
Brojeći oko 36.000 stanovnika, Trebinje leži na rijeci Trebišnjici u podnožju stjenovite planine Leotar (1229 m) koja je poznat kao simbol srpstva u Hercegovini.
Treba dodati da je to teritorija Republike Srpske u granicama prilično komplikovane političke teritorija BiH.
Trebinje je prava oaza zelenila između golih i divljih planinskih vrhova koje ga okružuju. Prostire se na istožnoj strani prirodnoga fenomena - kraškog Popova polja (zvanoga još Trebinjsko polje) otvorenoga u pravcu Jadranskog mora tako da veliki uticaj na rodnost ovdašnje zemlje imaju južne vazdušne struje.
Ovdašnje stanovništvo, između ostalog, zanima se pčelarstvom, sadnjom duvana, kukuruza, vinove loze, sakupljanjem ljekovitoga bilja, posebno kadulje.
O vrlinama Trebinja govori nam srpska vodička čije ime podsjeca na rusko SVJETLANA.
Kao pitoma oaza, Trebinje i cijela okolina bila je tretirana od davnina. Još od rimskih vremena, kada se nazivalo Trebunija, a zatim u srednjem vijeku Tribunija, zatim Travunija - u granicama srpske države.
Tu je imala dvor i Jelena, žena srpskoga kralja Urosa. Kasnije je Trebinje priključeno bosanskoj državi a poslije turske invazije nalazilo se pod turskom vlašću. Upravo iz toga vremena sačuvala se džamija i sahat-kula i lijepi Arslanagića most (DŽVII - DŽVIII) sa kamenim lukovima (dužina 80 metara ) koji je djelo osmanskih neimara.
Da bude interesantno, u vremenu 1965-66. prenesen je zbog gradnje brane na rijeci. Druga nesumnjiva zanimljivost je da je sama rijeka Trebišnjica jedna od najdužih evropskih rijeka koja najvećim dijelom svoga toka teče podzemnim pećinama.
Ali ne samo prirodne ljepote i ostavstina iz turskoga doba odlucuju o atrakciji ovoga mjesta. Istorija ovoga mjesta veže se sa imenom Jovana Dučića (1874 - 1943) vrhunskog srpskoga pjesnika, esejiste, autora mnogih zapisa sa svojih putovanja, diplomate koji se upravo ovdje rodio.
Dana 22. oktobra 2000. godine u Trebinju se održala njegova ponovna sahrana. Zemne ostatke pjesnika preneseni su iz američkoga Libertvila a na pogrebnoj ceremoniji ucestovao je i ondašnji predsjednik Jugoslavije Vojislav Koštunica.
Prenos ostataka do napravljene za tu priliku svetinje-mauzoleja imalo je simboličan značaj za srpsko stanovništvo Hercegovine koje se iza rata našlo izvan Jugoslavije.
Treba dodati da je crkva vjerno sazidana na uzor manastira Gracanica na Kosovu (otuda se i nazvala Hercegovačka Gračanica).
Svetinja zaista ima bogate završetke, tu je i amfiteatar sa prelijepim pogledom na riječnu dolinu a u crkvenom kompleksu posjetioci mogu pogledati galeriju ikona, crkvenu knjižaru.
Nakon duhovnog dijela izleta, DŽY je predložio nešto za tijelo, odnosno vino ... u manastiru.
Da, to nije greška, 4,5 km dalje u smjeru Mostara nalazi se manastir Tvrdoš, gdje se monasi vjekovima bave proizvodnjom vina (crvenoga vranac, bijeloga i takođe lozove rakije).
Manastir svoje početke datira u IV i V vijek, bio je unisten za vrijeme rata između Venecije i Turske 1694. godine ali je izdržao do današnjih dana a vino tu proizvedeno poznato je daleko iza granica Hercegovine, čak u Australiji.
Poslije degustacije u tako nesvakidašnjim uslovima, svi učesnici izleta su priznali da je bila dobra ideja iskoristiti jednu takvu priliku.
Jer u poljskim turističkim agencijama takav izlet je teško naći. Ali možda će se to promijeniti. Jer vrijedi se tamo zaputiti...
Tekst i fotografije
Jerzy Machura
(Tekst smo dobili zahvaljujući ljubaznosti turističke agencije DAMPTOUR iz Cieszyna koja organizuje odmor u Grčku, Hrvatsku, Crnu Goru, i na Krim.)