INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

USPOMENE SA GEOLOŠKE EKSKURZIJE

svjetska reputacija

Dr August Heimer (1863 - 1930), geolog i geograf - uspomene sa naučne ekskurzije kroz BiH 1903. godine

Zavala 1901

Kraj stanice Hutovo, u čijoj blizini se nalazi ruševina jedne tvrđave, ulazi se u Popovo polje, jednu od najvećih ravnih sinklinalno oblikovanih uvala koje su posebno karakteristične za hercegovački kraški krajolik.

Satima se čovjek vozi kroz ovu uvalu čije je dno prekriveno dobro obrađenim poljem kroz koje vijuga  kao svijetla   pješčana traka  isušeno korito Trebišnjice. Zimi ovaj pejzaž izgleda potpuno drugačije: umjesto isušenog korita  širi se jezero, okruženo visokim obalama, po čijoj šumećoj vodenoj površini oru jedrilice svoje brazde.

Pravo Popovo polje je sjeverozapadni završetak jedne više od 50 km duge uvale u pejzažu, koja se prostire gotovo paralelno sa Jadranskim morem od Hutova na sjeverozapadu, pa do Čičeva kraj Trebinja na jugoistoku. U ovom terenskom   udubljenju, čija širina varira između 1 i 8 km, trodjelnost odmah pada u oči. Manji jugoistočni i veći duguljasti sjeverozapadni dio leže dublje nego široki srednji dio, koji također zbog toga postaje sušan, dok su oba     druga dijela poplavljena. Kroz sva tri dijela karlicom protiče Trebišnjica koja kod Bileće, sjeverno od Trebinja, izbija kao snažan potok iz kraških stijena, a u Popovom polju nestaje u kršu, da bi kasnije, nakon nekoliko kilometara toka duboko ispod zemlje, izašla na vidjelo sjeverno od Dubrovnika kao rijeka Ombla.

Spuštanje tla od Trebinja do Hutova obrazuje dakle vidljivo dno doline za podzemni početak i podzemni završetak tipične kraške rijeke.

Cijelo polje spušteno je unutra u krednim krečnjačkim stijenama. Srednji viši dio je pokriven nebrojenim dolinama i obrastao niskim grmljem, a samo se ponegdje  vide obrađena područja. Tu se odlično razvijaju sadnice duhana, pa ovdje uzgajani duhan (šumski duhan) uživa dobar ugled i unutra i izvan granica Hercegovine.

Druga dva dijela polja, koji se nalaze dublje, izjednačena su putem aluvijalnih nanosa koji su nastali na taj način što je erozioni materijal iz potoka i rijeka polja dolazio tamo i taložio se. Oni spadaju u najplodnije krajeve u zemlji. Čičevo polje kod Trebinja na jugoistoku navodnjava se obilno iz Trebišnjice koja izbija iz planinske stijene i u četiri rukavca i bezbroj krivina   teče   kroz    dolinu, a zovu ga zbog njegove plodnosti Hercegovački vrt. Vegetacija je već južnjačka; posvuda se vide smokve, masline, šipci, čempresi itd., a duhanu i vinu ovdje godi osobito dobro.

Plodnost ovisi suštinski od godišnjih poplava koje ovdje traju od oktobra do maja i koje u Čičevu i Popovu polju igraju istu ulogu kao poplave Nila u Egiptu. One donose zemlji svake godine nov hranjiv materijal iz kojeg niče novi rod. Razlog poplava je neusklađenost   između otoka  i pritoka vode u polju.

Voda zapravo otiče, ako se ne uzima u obzir isparavanje,  u Čičevom polju djelimično, u Popovom polju isključivo podzemno kroz duboke pukotine  ili ljevkaste vrtače, od kojih je primjetljiv veliki broj na rubovima i na dnu polja. U Popovom polju su svi oni  jedino djelotvorni kao ponori, to jest, oni sakupljaju vodu a   da ne ispuštaju nešto iz sebe. Međutim, uvale u trebinjskom području su za vrijeme proljeća i ljeta ponori, a za vrijeme jeseni izvori - estavele1, iz kojih voda ističe u polje. Tamo  dolaze, takođe,  i svi vodeni tokovi Trebišnjice, koji su posebno nakon dugotrajnije kiše ili  u vrijeme otapanja snijega obilni. Ove velike mase vode ne mogu podzemni odvodni kanali odvesti i zato se voda zajazuje, diže se sve više i više da bi se na koncu cijelo polje pretvorilo u jezero koje je na  nekim svojim mjestima čak do 40 metara duboko.

Zbog jednake osobine dna polja može se dogoditi  da bude poplavljeno više stotina hektara za vrlo kratko vrijeme, što nekad, kao u onim slučajevima kad ljetina još nije skupljena, može prouzrokovati velike ekonomske gubitke. Tako se ponekad događa  u  septembru da, kad jake kiše padnu u crnogorskim graničnim područjima, cijelo polje čak do Ravnog može biti poplavljeno za  četiri sata. Čim se zato primijeti da Trebišnjica počinje rasti, trče seljaci smjesta  glavom  bez  obzira kako bi pokupili što je moguće više. Ali, to što oni gazeći u vodi do pojasa uspiju spasiti od poluzrelog žita, ili od onog roda složenog u plašću, neznatan  je dio od onoga što nestane. Zašto u septembru još mnogo ljetine stoji vani na polju objašnjava  se time što se sjetva često obavlja    tek u junu, štaviše i u julu. Ostane li polje  čak  u toku jula mjeseca pod vodom, to je nemoguće razmišljati o nekakvom obrađivanju zemlje te godine, a događalo se, prema izjavama starijih osoba, da u toku sedam godina zaredom nije bilo sjetve ili žetve u polju. Tvrdi se čak da nije bilo mjeseca u godini kada polje nije bilo sasvim neočekivano poplavljeno.

Voda  otiče  kroz    četiri velika ponora, a to su:

1. Gornja i donja Strježeva  na desnoj strani korita  Trebišnjice pored Čavaša; oni su u vezi s jednim podzemnim tunelom koji završava u močvari kraj Svitave.

2. Doljašnica, također na desnoj riječnoj obali, nasuprot stanice Turkovići. I ona odvodi vodu kroz podzemne kanale do gore pomenute močvare, što se može provjeriti ako se laki predmeti od drveta ubace u ponornicu, ona ih ponovo donese u danu  na  južni   rub močvare kroz    vrelo Sopot.

3. Provalja kraj "slijepog" kraja toka Trebišnjice; ovaj podzemni tok dokazano završava u Jadranskom moru.

4. Ponikva pored najdubljeg mjesta u dnu polja nedaleko od Hutova; čak i ona je u direktnoj vezi s morem.

Od ovih ponornica najvažnije su Provalja i Doljašnica. Prva je lijevak u kojem završava Trebišnjica. Sve dok riječni vodostaj ne prelazi 0,5 metara, lijevak može primiti svu količinu vode; bude li vodostaj viši, zajazuje se voda  u polju jer tolika količina ne može biti primljena u ponor Ponikve.

Pećinski prolaz u koji Provalja vodi može se u toku sredine ljetnog perioda do određene dubine posjetiti i na taj način se saznalo da se ovaj nepravilni kanal   pri neznatnoj dubini jako sužava, tako da se moć ponora  da primi vodu znatno smanjuje.

Doljašnica posjeduje veliku snagu upijanja koja se može vidjeti u viru koji se formira na površini  Popovog jezera, a kojem se čovjek u čamcu ne usuđuje približiti na 100 metara, a da se ne izloži da bude zahvaćen opasnošću.

Pošto se, međutim, njen izlazni otvor nalazi 8 metara iznad najbliže smještenog nivoa korita Trebišnjice, to moć odvođenja vode počinje tek da se događa kad je niži dio polja već poplavljen skoro sve do Velje Međe. Povezivanjem Doljašnice sa Trebišnjicom pomoću odgovarajućeg dubokog kanala i proširivanjem Provalja kanala može se u velikoj mjeri pridonijeti da se zaustave prerane, iznenadne poplave.

Na jednom drugom polju u kršu, Gackom polju, sjeveroistočno od Popova polja, vlada je u toku posljednjih godina izvršila izvanredne radove  kako bi regulirala vodene veze.

Gacko polje, jednu 15 km dugu i 5 km široku uvalu, okruženu visokim i   skoro     golim krečnjačkim stijenama, presijeca rijeka Mušnica. Polje je prilično dobro obrađeno i ima široke livade, na kojima   pasu stada konja, goveda i ovaca, koja čuvaju djeca i veliki psi. Ali, kao i sva slična kraška područja ljeti pati  od   velike suše, a zimi i u proljeće od poplava. LJetina zato bude veoma različita i često se događa potpuno slaba žetva.

Da bi to poboljšala, vlada je regulirala  divlju Mušnicu, koja izvire na Čemernu blizu crnogorske granice, a poslije u Gackom polju nestaje u ponoru. Zatvarajući riječnu dolinu s jednim ogromnim zidom voda je zajažena u vještačko jezero koje ima površinu od 26 hektara i zaprema dva miliona kubnih metara vode. Ona se poslije odvodi kanalima kroz ustave vani na polje čija se plodnost na ovaj način tri do četiri puta duplirala. Kako  bi  se regulirale vodene prilike u bosansko-hervcegovačkim poljima, sličan posao je u toku još i na drugim mjestima.

Osim sada  pomenutih ponora učestvuju također i mnogobrojne manje ponornice u odvodnjavanju polja. Kraj mnogih od njih su izgrađeni mlinovi, ali od njih se na površini polja vide samo kružni zaštitini zidovi koji podsjećaju na male tvrđave, a ispod kojih su sami mlinovi postavljeni više metara duboko dolje u ponoru, zato što u dolje  tekućoj  vodi mora postojati dovoljna visina pada da bi mogla pokretati kamenove.

Mlinovi su prekriveni masivnim kamenim pločama kako ne bi bili oštećeni za vrijeme poplava, pošto voda stoji visoko iznad njih. To je utoliko više neophodno, koliko puno ima rupa koje su ljeti ponori a najesen  se pretvaraju  u  izvore iz kojih  snažno šiklja voda. Ova promjena kod jedne  te  iste rupe da usisava i ispušta vodulako je objašnjiva pomoću posredne veze kroz kanale sa više smještenim podzemnim vodenim rezervoraima.

Takvi vodeni rezervoari imaju, ako su pristupačni s površine, veliko značenje za stanovništvo kraškog područja, zato što su u toku ljetne suše jedina mjesta na  velikoj  razdaljini   gdje se može dobiti dobra pitka voda. Ovakvi rezervoari nalaze se naročito  u Streježevoj jami i pored Zavale u pećinama Vjetrenica i Bitomisle. 

Vjetrenica  ima ulaz na sjevernom obronku planine Gradac, blizu željezničkog kolosijeka istočno   od  stanice Zavala, tako  visoko iznad polja da je ni u vrijeme najveće poplave ne može voda dosegnuti. Zimi se ona, međutim, puni djelimično vodom koja curi dolje i stoji tu također još  za vrijeme ljeta u dva mala jezera.

Pećina je ventarola vrijedna pažnje iz čijeg tijesnog ulaza ljeti stalno puše vani veoma jak vjetar. Ovaj snažni propuh, koji čini nemogućim ulazak s upaljenom svijećom, očigledno  se stvara razlikom temperature i zračnog pritiska  u  i  izvan pećine. Moguće je da ona ima dužinu od više nego 2 km, od kojih je, međutim, samo 1.400 metara dosad bliže istraženo.

Čim  se prođe jedva jedan  metar   visok i širok, te otprilike četiri metra dug ulaz, pećina   se    znatno proširuje, hladni propuh nestaje i može se odatle pregledati duga dionica bez nekih posebnih teškoća.

Različiti dijelovi pećine su u narodnom jeziku dobili posebna, najčešće dobro pogođena imena. Jedno proširenje slično hodniku, otprilike 50 metara od ulaza, zove se raskrsnica, zato što se tamo slijeva uključuje jedan bočni ulaz na glavni put.

Ovo grananje je zbog divnih zvukova koje danas stvara zrak, na taj način što struji kroz tijesne pukotine  vani, jedan od najinteresantnijih dijelova ventarole. Već nekoliko koraka od tog uključivanja bočnog ulaza čuje se jedan  zvuk  koji podsjeća na vodenične kamenove za mljevenje, te se stoga  i  mjesto   zove "mlinski kamenovi" (žrvnji). Jedan  dio odatle nalazi se "bubanj". Iz jedne rupe u tavanici prolaza čuje se, naime, postojano, čas jače, čas  slabije bubnjanje, čije je nastajanje moguće objasniti na taj način da zbog jakog propuha  u  procjepima stijena nekoliko postojećih predmeta još uvijek        udaraju jedni u druge. U Zavali vlada vjerovanje da ako "bubanj" nekad prestane odjekivati, u narednoj godini izbit će krvavi rat.

U produžetku glavne pećine nalazi se tzv. "Malo jezero" koje usred ljeta ima običaj presušiti, a iza njega jedno mjesto  lijepih oblika sige (stalaktita i stalagmita op. prev.). Odatle dolazi - otprilike 200 m od  ulaza - jedno proširenje u čijoj sredini stoji 3 m visok kameni stub kao propovjedaonica.

Kratak komad puta iza njega  smješteno je tzv. "Veliko jezero" koje sa dužinom od  oko 100 m   čini vrlo impresivan dojam. Ono nikad ne presušuje i sadrži dovoljno vode da snabdije potrebe stanovništva u području čak i u vrijeme najveće suše.

Okolina pećine je također interesantna. Kraj ulaza je u zidu stijene uklesano u polureljefu nekoliko ljudskih figura. Iznad ulaza vide se ostaci starog zidarstva, a slične ruine nalaze se također niže, što ukazuje da je nekad pećinska porta stajala usred građevina. Tada je, po svoj prilici, bila također i sama pećina naseljena na što mnogi znakovi u hodniku kraj "raskrsnice" aludiraju.

Dio željezničke stanice za manevriranje vozova kraj Zavale nalazi se pored jednog završetka poprečne doline kroz koju ide put do Jadranskog mora.

Otprilike 30 metara iznad dna doline, nešto zapadno od Vjetrenice, nalazi se ulaz u ranije pomenutu pećinu Bitomisle, koja je moguće povezana sa Vjetrenicom. Ona je uvijek puna čiste hladne vode koja se u toku najsušnijeg perioda godine tek može naći 10 do 15 metara od ulaza, ali u toku jesenjih kiša izbija naprijed kao potok i pokreće jedan mlin.

Na jednom nasuprot postojećem sjevernom obronku doline, kao pravo živopisno stjenovito gnijezdo, nalazi se malo selo Zavala sa jednim pravoslavnim manastirom.

 Škola  i  nova manastirska bočna zgrada izgrađeni su u jednoj izbočini, dok je prvobitna manastirska zgrada u pravom smislu riječi prilijepljena  za stijenu i, štaviše, ugrađena je jednim  dijelom i mala crkva.

Pri dolasku u Zavalu geološku ekskurziju je pozdravio kotarski upravitelj Matošović iz LJubinja i manastirski duhovnici sa igumanom Mihajlovićem na čelu. Nakon zajedničkog ručka već  daleko poodmaklo vrijeme nije dozvoljavalo posjetu estavelama polja ili ponorima. Većina učesnika ekskurzije odlučilo se za šetnju kroz pećinu Vjetrenicu, dok su za to vrijeme drugi razgledali manastir i uživali u veličanstvenom pogledu na polje i goletna prostranstva krečnjačkih stijena koje su opasivale zeleno dno.

Pošto se, kao što već znamo, u pećini smjenjuju katedralski slična proširenja s tijesnim prostorijama, morali su se članovi ekskurzije podijeliti u dvije grupe, od kojih je jednu grupu vodio iguman Mihajlović, a drugu državni geolog dr Katzer.

Ova posljednja grupa probila se naprijed čak do Velikog jezera. Neobični stalagmiti u ovom dijelu pećine, gljivastog, zdjelastog  i vjenčastog oblika, pobudili su živo interesovanje. "Bubanj" i "Mlinski kamenovi" su izgledali dosta čudnovato i nisu se čuli za vrijeme posjete, te se vjerovanje stanovnika Zavale obistinilo:  za vrijeme ove godine bijesni krvavi rat.

Nakon par sati boravka u Zavali hukće voz dalje kroz kraške predjele. Dokle pogled doseže ništa drugo osim sivog kamenja, more stijenja i ponegdje između njih oskudni grmovi kleke  i  žalfije.

Niti jedan zvuk da prekine tišinu, nijednog stada, nikakvih  ljudi.

Kraj stanice Uskoplje napušta pruga Hercegovinu i mi smo u Dalmaciji. Po velikim beskonačnim serpentinama ide se gore na planinski prijevoj i potom dolje do obale. I kao udarom čarobnog štapa mijenja se izgled okoliša. Brda i doline postaju obrasli čempresima, mirtom, lovorom i pinusom. U veličanstvenoj širini nastupa Ombla - vjerovatni nastavak Trebišnjice - direktno iz stijena, a njena voda teče kroz jednu romantičnu dolinu do mora.

Ubrzo s prozora kupea vidimo i samo more - veličanstveni, duboki, plavi Jadran.

Od stanice Hum ide  željeznička pruga prema jugoistoku do Trebinja, smještenog u Vrtu Hercegovine pored rijeke Trebišnjice.

Grad, koji ima 4.000 stanovnika, sastoji se od dva dijela: jednog oplovljenog s oba rukavca Trebišnjčice, sa zidovima, bastionima i grobovima okruženog "starog grada", te drugog izvan zidova smještenog "novog grada", sa društvenim građevinama i modernim kućama koje skoro sve potječu iz posljednjih 25 godina.

Nova zdanja su unijela novi život i svjetlost u stari tvrđavinski grad koji je porijeklom izgrađen   od    strane stanovnika Dubrovnika, kao štit tranzitne trgovine. Na odbranbenim građevinama svih vrsta i iz svih vremena živi Trebinje kao još jedan važan strategijski punkt, bez  nedostatka, dok još okrugli i ugaoni stari tornjevi - čuvari od kamena na obroncima i na svim dominantnim mjestima u susjedstvu, tzv. kule, obično okružene terasasto postavljenim, jedna iznad druge, grupama kuća s pločastim krovovima, pružaju  osoben dojam.

Moderne odbrambene vještine preuzele su sve najveće visove na tom impozantnom planinskom vijencu za kontrolu, pa tako nebrojeni brzo izviđaju zemlju i plavi Jadran.

U posljednje vrijeme su se pojavili, kako je već nagoviješteno, dugi, svijetli redovi kuća koji po stilu gradnje podsjećaju na italijanske male i gradove,  moderne evropske građevine i parkove pune lišća. Orijentalna država sada dolazi do izražaja samo u unutrašnjosti   tvrdavinskog grada, u čaršiji, kao i u Bregovima, moćnim plemićkim Resulbegovićevim plemenskim posjedom, čija se prostrana srednjovjekovna zdanja, zasjenčena   visokim   čempresima, ogledaju u Trebišnjici.

Stanovništvo živi djelimice od trgovine s Dubrovnikom, djelimice od kućnih radinosti, ali najviše od uzgajanja vina i duhana. Ovo posljednje je Trebinju obezbijedilo svjetsku reputaciju. NJihov duhan za cigarete jedan je od najboljih duhana koji uopće postoje - ovu sortu s  ljubavlju puši i sam sultan. Stalno se proizvodnja povećava, a ipak je    teško udovoljiti povećanoj potražnji. Jedna velika glasovita fabrika duhana zapošljava značajan broj radnika.2

(Prevod dr Izet Muratspahić)

Estavele su udubljenja u obliku doline koja funkcioniraju promjenjivo, kao ponori i izvori. Ovakvi otvori su povezani sa jednim ili više kanala koji vode gore prema više smještenom i dolje prema niže smještenom polju. Pri obilnom dotoku voda ne može brzo oteči dolje kroz podzemne kanale; ona mora dizati svoj nivo do otvora i otvor tada djeluje kao vrelo. Kada, međutim, nastupi niži podzemni vodostaj, kanali se prazne i otvor počinje funkcionirati kao ponornica, pošto sada voda može oteći kroz dolje tekuće odvode.

Ime Trebinja se prošlog ljeta našlo  u  cijelokupnom evropskom novinarskom tisku i dobilo tužnu znamenitost. To je bilo, naime, zbog toga što je tamo 15 vojnika za vrijeme jednog maneva poginulo od sunčanice, a jedan broj je bio teško bolestan. Posvuda dolje izraženi su najveći bijes i srdžba prema zapovjedništvu. Užasno je da se u jednom području bez šume i vode izvodi jedna vojna vježba, pošto temperatura dostiže do 50°C, a tada svaki vojnik tegli prtljag od 30 kg. Pukovnik i oficiri su dobili također zasluženu kaznu.