Osvrti

Početna

EKO-GLEDIŠTA

ČUVAJTE SVOJE ZUBE, UGLEDAJTE SE NA ''VUČI ZUB''

Teško je i zamisliti da neko ne voli svoju majku. Svako je svjestan da ga je majka othranila, “na preslici i ruci desnici”, ma koliko god zarađivala i ma šta radila, mimo svojih svakodnevnih obaveza.

A da li je svako svjestan da imamo zajedničku majku, mi sva živa bića, pa tako i svi ljudi - Majku Zemlju. Ona nas sve hrani i drži i na kraju uzima da nas vječno čuva. Da smo svjesni ne bi tako dušmanski grdili lice Majke Zemlje.

Njeno je lice sve što joj vidimo, i bujne i meke livade, i rodne njive i voćnjaci, i pusta polja, i “krševi goli”, i šume guste, i šikare. To je njeno neubrađeno, otvoreno lice. Silom ljudskom tijelo naše Majke Zemlje prekriveno je negdje divnim haljinama ljudskih građevina, a negdje je i zakrpljeno betonskim zakrpama, negdje označeno koretnim trakama crnog asfalta. Ali, njeno lice je nemoguće prekriti. Visoke gore i grebeni, moćni masivi i guste šume, ne daju ljudskim haljinama na sebe.

Na žalost, lice joj prljamo “bacajući joj u lice”, “ćese napunjene grdnim peksinlukom”, otpadom od svakojakih izuma ljudskih. I što je najgore lice joj grdimo baš oko pora života na njenom licu - oko gradova i drugih naselja, tu gdje mi ljudi živimo na licu Majke Zemlje. Milioni su takvih životnih pora. Djelić njenog nepreglednog lica je i naše “milo Trebinje”, i njegova okolina, i to djelić zdrave i rumene kože na licu. I to je naša kuća.

U osnovi riječi ekologija je grčka riječ oikos - kuća. Iako nam može biti strana riječ ekologija, svakako nam je veoma bliska riječ kuća i možda je i najbolje razumijemo. Mnogi od nas najbolje pamte šta je beskućnik, iz nemilog iskustva prošlog i mnogih prošlih ratova. Ali kuću ljudskom rukom uništenu ljudska ruka i obnavlja. Drukčije je sa uprljanom i uništenom kućom na licu Majke Zemlje u kojoj svi živimo. Da li smo toga svjesni? Čistimo svoju kuću u kojoj stanujemo i isto to smeće bacamo pred kuću - u prirodu, na lice Zemlje. To mora prestati, moramo se dozvati, pogotovu što naše Trebinje nikad nije imalo epitet “kasabe” nego epitet “mirisa mora i sunca”.

Zato je za pohvalu aktivnost članova planinarskog društva “Vučji zub” koji su ove jeseni, pored ostalog, radili i na čišćenju ogromne gomile raznog smeća (prave deponije) ispod samog vrha Leotara. Oni su čistili simbol svog grada i, nadajmo se, simbolično ukazali da ljudi shvate da je čuvanje prirode i okoline čuvanje našeg zdravlja, naše kuće u kojoj svi živimo.

I inače, trebalo bi barem mladima ovog grada da bude uzor aktivnost ovog nedavno osnovanog planinarskog društva. Oni su obilježili i očistili staze do svih vrhova oko grada i omogućili bezbjedno svima da mogu izaći na Leotar, Kovlo, Strač, Golo brdo...

Izađite, pogledajte sa Leotara milo Trebinje, pogledajte Trebišnjicu, pogledajte pučinu Jadrana. Ojačaće vaše tijelo i vaš duh. Kad odete bar nekoliko puta, shvatićete da ste moćniji, ojačaće vaša volja, priroda će vam udahnuti snagu.

Ispod naših Platana, pod njihovu debelu hladovinu, može sjesti svak, i “staro i nejako”. Koliko god duže svoju mladost i snagu “savijate pod Platane”, toliko ćete tijelom oronuti, a duhom klonuti. “Ko na brdo, ak' i malo stoji više vidi no onaj pod brdom”, može i bukvalno da se shvati. Ako krenete baš ispod Platana, iz centra Trebinja (227 m nadm.DŽvis.), i izađete na Leotar (1228 m ), Kovlo (914 m), Strač (705 m) ili Golo brdo (810 m), ne samo da ćete savladati ovu relativnu visinsku razliku i ojačati svoju mušku (a bogami i žensku) snagu nego ćete i um očistiti. Vidjećete da su ljudi, i to baš naši, podigli na ovim vrhovima impozantne građevine (to što su ih finansirali Austrijanci ovdje nije od značaja). Tada su trebinjski i hercegovački mladići klesali i uziđivali kamen, bili snažni i sposobni. Djevojke su vodu u burilima iznosile na te vrhove. Teško je i zamisliti da su im naši današnji momci i djevojke “i do koljena”. Nije sposobnost uživati u koka-koli ili, ne daj bože, u koka-inu.

Lako je što je lako, ali nije lako što je teško. Koliko čovjek savlada “ono što je teško” toliko i vrijedi. “Pregaocu bog daje mahove”, kaže veliki pjesnik i vladika.

Kad se popnete na Leotar, onda ćete i na Vučji zub (1821 m) po kome nosi ime planinarsko društvo u Trebinju. Ovaj vrh je na međi crnogorskoj i hercegovačkoj ali pogled sa njega nema nikakve međe. On ne poznaje nikakve podjele, on uliva snagu i jača volju, bez obzira s koje strane dođete, hercegovačke ili crnogorske.

Poslije ćete krenuti i na druge vrhove, dalje od Trebinja, doći će to samo od sebe. Naćete se na Volujaku, Zelengori, Durmitoru, Moračkim planinama. Što više vrhova osvojite sve je lakši uspon. Ali, tako ćete lakše naučiti matematiku, biti pažljiviji na času, biti pažljiviji prema roditeljima i profesorima, lakše položiti anatomiju, lakše ujutro ustati i lakše ranije zaspati.

Zato krenite s “Vučjim zubom”, prvo na Vučji zub, pa dalje i visočije. Ne bojte se opasnosti. Pri svakom usponu možete “dodati gas” bez opasnosti. Priroda će vas zaustaviti kad se srce zamori i mišići prenapregnu. Tako ćete shvatiti da i gas na pedali automobila ima granicu, ali da tu priroda ne pomaže i ne zaustavlja pred opasnošću, jer u vozilu nijeste u prirodnom nego u neprirodnom položaju.

Naučićete da se pažljivo penjete i čuvate druge koji idu za vama da ih ne pogodi kamen koji se nepažnjom može otisnuti ispod nogu. Ta pažnja će se prenijeti na vaše postupanje u životu. Nećete neobuzdano voziti, staćete ispred pješačkog prelaza...

Sklad prirode prenijećete na svoje navike. Zavoljećete prirodu, shvatiti da smo samo njen dio i da odvojeni od prirode, sve više gubimo iskonski osjećaj za zdravlje i svoje i drugoga, za pomoć drugom, za pravdu i čovječnost.

Ovo nije nikakva promocija radi novčane dobiti, ali jeste savjet za dobitak zdravlja, jačanje volje i duha. Zaspite samo par minuta na ugrijanom kamenu, u zavjetrini nekog planinskog vrha i shvatićete da je to krevet ljudski i prirodni. Sa tog kreveta ustaćete čili i naspavani (za samo nekoliko minuta spavanja), dok ste već iskusili da kad ustanete u deset ili upravo u podne, ustajete umorniji nego kad ste legli. Sa kamenog stola nekog planinskog vrha slađe ćete pojesti “grumen sira i hljeba” nego bilo koju đakoniju sa “švedskog stola”.

Zato ugledajte se na aktivnosti Vučjeg zuba, obiđite transferzalu koju je ovo planinarsko društvo obilježilo po vrhovima oko Trebinja, otiđite i dalje, ostavite vozilo, ostavite praznična bekrijanja bez kraja i mjere, barem koji dan.

Sigurno ste ponosni na “veliki brijeg” iznad Trebinja, ali jeste li ikad bili na njegovom vrhu.

Milosav Pikula