Reportaza

Početna

Jedna smrt odredila životni put i poziv Vukosavi Popović

VUKINIH 1.500 DJECE

Majka joj je umrla na porođaju zbog nestručne pomoći. Ova je činjenica navela siroče - Vukosavu Popović, kasnije Rudan - da se iškoluje za babicu i u dolasku na svijet pomogne velikom broju novorođenčadi u Ljubinju. Bila je to s druge strane i jedna neponovljiva priča u gradu pod Radovinjom, jer se sada male Ljubinjke i Ljubinjci rađaju u Trebinju.

Vukosava Popović sa svojom unukom

Na novozigrađenom šalteru ljubinjske opštine Jelena Pupić, viši stručni saradnik za vođenje matičnih knjiga nam kaže:

"U ovoj, 2008. godini, u Ljubinju se vjenčalo 14 parova, što je nekako uobičajeno, ni manje ni više nego ranijih godina...A djece koliko je rođeno, to ne znamo...Sve ljubinjske bebe, naime, ove godine su rođene u Trebinju, tamo ih i evidentiraju..."

Ciklus je, znači, završen. Sve ljubinjske bebe, poput ovogodišnjih, u buduće će se rađati u Trebinju. Tim više ovu priču o Vuki babici treba sačuvati od zaborava, ona je dio istorije i nečeg nepovratnog kad se radi od gradu pod Radovinjom.

A priča o Vuki babici počinje na Kosovu i Metohiji. Tamo se desilo ono što će joj opredijeliti život i životni poziv.

- Moj otac Luka Popović - priča nam - sa četvoro braće, mojih stričeva, odselio je iz ljubinjskog Bjeloševog Dola u Petrovac kod Đakovice, u potrazi za obradivom zemljom. U Petrovcu sam se rodila 1938. Dvije godine poslije, oca su mi, kao predratnog rezervistu, u Prištini, ubili Šiptari...

Zatim, nova tragedija.

- Imala sam manje od tri godine kad mi je umrla majka - od komplikacija na porođaju! Ostala sam sama - bez braće i sestara - sa stričevima, i u njihovom sašaptavanju, u djetinjoj glavi, razabirala: majka bi preživjela, samo da joj neko znao stručno pomoći! Ubrzo me preuzela baka, majčina majka Danica Budinčić; dovela u bančićki zaselak Okolišta kod Ljubinja. Odgajala me je dok ne završih četiri razreda osnovne. I pod njenim krovom slušala sam uzdahe: "Eh, moja bi Bosiljka bila živa da joj onda znade ko pomoći!"

Potom je Vukosava dospjela u Dom za ratnu siročad u Stocu, gdje je, okončavši osmogodišnje školovanje, bez najmanjeg premišljanja rekla: želim u Sarajevo - u Školu za babice! Kad ju je završila, 20. juna 1956, odmarala se samo deset dana. Dvogodišnja stipendija od ljubinjske opštine obavezivala ju je na osam godina rada u ovom kraju! Na posao je stupila 1. jula; ambulanta je bila u današnjoj Njegoševoj ulici:

- Bijasmo mala ekipa: ljekar Trifko Boljanović, medicinski tehničar Lazar Duka, vozač Risto Kovač, stara babica Ifeta Oglić i ja. Prvi zadatak mi je bio da teren obiđem pješice; jer, putevi su loši, benzina za auto malo; samo za najhitnije slučajeve! Povezivala bih se sa učiteljima, pa trudnice i njihove svekrve sazivala u seoske školske zgrade u Vlahovićima, Bančićima, Žrvnju, Ivici...Zašto svekrve? Zato što su se one u patrijarhalnim domaćinstvima puno pitale u ženskim poslovima, trebalo ih je "slomiti": ubijediti da je njihovim trudnim nevjestama najbolje da rode u gradskom porodilištu, da poslije poroda odleže sedam dana! Do tad se većinom rađalo kod kuće... Mlađe trudnice su lakše prihvatale savjete i preporuke da moraju dolaziti na kontrolu. Tako je počelo...Sa tim sticanjem povjerenja.

Ali "medicinski i akušerski putevi" onoga oskudnog doba bjehu teški, lomni, puni iskušenja. No, srećom, puni i ambicija. Do svojih porodilja i pacijenata Vukosava je stizala pješice, automobilom, na konju - pa i čamcem!

- Uh, moj sine - veli - kako sam se samo bojala jednom dok sam se sa ljekarom vraćala, otud od Ravnog, čamcem preko Popovog polja, polja pretvorenog u velikom povodnju - u jezero. Bila sam trudna. Za koji mjesec trebalo da je da se rodi moj stariji sin... A onaj čamac ljulja se kao lud na vodi dubokoj bar dvadeset metara. Ne znam da plivam. Šta ako padnem, šta ako se čamac prevrne? I danas mi to nekad prosiječe misli. Taj davni strah; nikad ga nisam zaboravila!

Nisu se gledale administrativne granice opština Trebinja, Ljubinja, Bileće... nego ko je nevoljnici i nevoljniku bliže! Pozivi za pomoć stizali su iz Ravnog, do kog se, kad Trebišnjica poplavi Popovo polje moralo samo onim, već pominjanim čamcima, kao i iz Drijenjana u Popovom polju ili iz bilećkih Vranjskih i Dola pod vrhom planine Sitnice - do kojih se dobar komad puta prevaljivao jašući na konju!

- Vama će to sada izgledati smiješno - napominje - ali onda nijedno žensko u ovim krajevima nije nosilo pantalone! Možete zamisliti na šta sam ličila poslije sat jahanja po ciči zimi, na konju, s najlon čarapama na nogama! Još kad bih polazila s ljekarom na teren, pa njemu seljani daju boljeg konja, a onda onaj moj trči i niza stranu da ga stigne. Pravi lomivrat kroz Vranjska, ali, evo, preživjelo se...I sad u penziji, kad se sjetim, u 71. godini, postalo i meni to smiješno! Ali, bogami, onda nije bilo smiješno...

Međutim, sjećanja na teške prizore siromaštva pojedinih seoskih kuća, gdje su ukućani oko ognjišta tek plotom visokim metar bili odvojeni od stoke i danas, premda pripadaju prošlosti, izazivaju jezu.

Svašta su babičine oči vidjele. Na raznim mjestima su njene ruke radile - porađale trudnice pod vedrim nebom u Ljubinjskom polju, po kraškim brdima, na pola puta od stacionara "jer, dalje ne bi mogle izdržati", bilo je blizanaca, katkad kod nekih i malo tuge zbog novog ženskog djeteta...

Pa opet, ni tu pravila nema, napominje: kad se, recimo, Arsenu Bukviću iz Uboska rodila sedma kćerka zaredom, ozaren stisnuo joj je ruku: "Vuke moja, evo meni, ako bog da, sedmog zeta, i znaj da sam srećan!"

Ili kad se Milanu Lečiću iz sela Žrvnja, poslije devetoro djece kod kuće, deseto rodilo u sređenom ljubinjskom porodilištu, još s vrata je ženi doviknuo: vidiš, kako ti je lijepo, sve miriše: od sada ćeš vazda ovdje rađati!!!

Anegdote, osmijesi, zdravorođene bebe, napredak društva, izgradnja Doma zdravlja, odlasci jednih, dolasci drugih ljekara čine većinu uspomena ove, danas srećne bake, sa dva sina (iz braka sa učiteljem, danas pokojnim Bogdanom Rudanom) - profesorom matematike Slobodanom u ljubinjskoj Srednjoj školi "Svetozar Ćorović" i ekonomistom Zoranom u Beogradu - te petoro unučadi!

Nikad nije sabrala kolikom je broju Ljubinjaca pomogla da dođu na svijet. Najmanje je to, kaže, 1.350! Mnogi u LJubinju smatraju da bi bilo bliže istini broj zaokružiti na 1.500 novorođenčadi!

Među njima je i Vukosavina unuka, mezimica, 14-godišnja unuka Anastasija Rudan, na koju je posebno ponosna. Bio je to, naime, jedan od posljednjih porođaja koji obavila u ljubinjskom rodilištu...

I tom se prilikom babica Vukosava Vuka Rudan, na kraju svoje humane karijere, u kojoj je uvijek bila okrenuta porodilji i pacijentu, sjetila davnog šapata o majčinoj tragediji, a bila je u isto vrijeme srećna, presrećna što, eto, po ko zna koji put pomaže da novi život stigne na svijet! Što ispunjava svoju - a i najuzvišeniju misiju koja se može zamisliti!

Bilo je to, eto, i nešto što će ostati zapisano u analima i što se u LJubinju više neće ponoviti, jer se sada male LJubinjke i LJubinjci rađaju u Trebinju...

Rođen u Trebinju, a slavan u Ljubinju

ČUKUNUNUK NEMANJA

Iako će vam u Ljubinju, kao što rekosmo, mnogi kazati da ne znaju koliko je ove godine rođeno beba - pošto se sve rađaju u Trebinju, ipak svi znaju da se proljetos, 19. marta rodio njihov mali zemljak Nemanja Vrtikapa koji je peto živo koljeno u svojoj porodici.

- Nemanja je - objašnjava njegov još mladoliki djed Dragan Vrtikapa, rukovodilac ljubinjskog pogona trebinjskog "Ljekobilja" - peto živo koljeno (peti pas) u našoj porodici! I za nešto ovakvo ja sad ne znam u cijeloj istočnoj Hercegovini, iako se po njoj puno krećem. Naime, u Beču živi stric moga oca 93-godišnji Trifko Vrtikapa, koji je najstariji izdanak naše kuće u Gornjoj Ivici. U tom selu, 12 kilometara istočno od Ljubinja, sad živi moj 72-godišnji otac Novica, ja sam kao 45-godišnjak u LJubinju, gdje su i moj 23-godišnji sin Nikola i evo njegov sin, a moj ponos - Nemanja tek puni prvu godinu. Eto, pet koljena na našoj lozi, a svi smo, hvala bogu, dobrog zdravlja i raspoloženja!!!

Zauvijek ćemo, napominje djed Dragan, pamtiti da smo Nemanju krstili za Đurđevdan u LJubinju, a da je na krštenje specijalno za tu priliku iz Beča, gdje odavno živi, došao naš najstariji izdanak, Trifko. A Trifko je, iako ne baš direktno, ali - čukundjed!

Naravno, na Nemanju nije ponosan samo djed i čukundjed, nego prije svih mlada majka Biljana i mladi otac Nikola, te stričevi Goran i Slavko i baka Zorica Vrtikapa...A o pet pasova porodice Vrtikapa i dalje svi pričaju kao o nečem jedinstvenom u cijelom kraju.