INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

kako je nekada funksionisao pravni sistem na granici

stanci, parbe, globe

Dubrovnik u 16. vijeku

Priključujem se, u malom, rješavanju spora između Trebinja i Dubrovnika, jednim arhivskim izvorom u kome se može lijepo vidjeti kako su naši preci rješavali probleme. Iz niza dubrovačkih sudskih dokumenata, u detalje, može se osmotriti kako je funkcionisao pravni sistem tog vremena na međudržavnom nivou. Naravno, već je zaboravljen termin stanak, rok, rok zaročni, itd. Qudi obično misle da je tu bila riječ o običajnom pravu, ali to je samo djelimična istina, narod se tuži i sudi, ali procedura se zna, svemu prisustvuju svjedoci, porotnici, pristavi... (Kako se u tekstu kaže, sudi se našiem običajem i praviem sudom.)

Godine 1447., na primjer,  ovako je glasila presuda  dubrovačkog suda nakon ubistva Trebinjca Radiča Ivanovića:

"Da se zna, kako izide na sudu Radosav Ivanović is Trjebina za se i za svoju bratiju i za sve svoje bratctvo prjed knezom dubrovačcem Pierkom Bunićem i negoveh sudija Nikšom Pucićem, Žuhom Gočetićem, Jakobom Tamarićem, Stipanom Džamanovićem i Nikšom Gundulićem, govoreće:

Ubiše mi brata Radiča na ime Ivaniš Bogojević i Ratko Ilić i Milko Ostojić i Jakša Radetić; i s Jakšom se načinismo i plati mi svoi četvrti odio. Hoću da mi i ovi 3 plate, što na nih stoi.

Odgovori mu Ivaniš i Ratko i Milko:

Nedai Bog, ne ubismo, nego nas obuzročiše krvju i uzesmo megju se 12 dubrovačceh kmeti a 12 srpsceh kmeti i dva prijestava, edan dubrobački, Ilija Radosalić a drugi srpski Tomko Bogosalić, i vodismo u Dubrovniku dva stanka i na granicu 3 roke, i ondei učiniše rečeni kmetije četvrti rok zaročni na dan svetoga Marka: ako mi ne dogemo na roku, da ostanemo za kriva, ako ne doge Radosav ali bratja mu ali tko nih bratcva na rečeni zaročni rok, da veke ne ima što iskati. I dogosmo na zaročni rok na granicu, kako je ugovoreno sa kmeti i s prjestavi, a Radosava ni bratje mu ni bracva mu ni tko nih drugi za nih ne hteše doki. I poslaše z granice kmetje Tomka nih prstava na ruke Radosavu i bratje mu i bracvu im, kako da bi došli na granicu na zaročni rok, ali Radosav ali mu brat ali mu bractvo, kako je ugovore(no), koem dobrem ljudem biv Tomko prjestav na domu Radosavu i bratje mu i bratcvu mu Radosav ne htio poki ni bratja mu ni bratcvo im ni tko nih, kako je rečeno, na tai zaročni rok.

Čekasmo ih s porotnici i s prstavi do zvjezde na granice po zakonu, a Radosav ni brat mu, ni tko nih bracva ne dogoše. I mi svrhu rečeni Jakobovići dogosmo u Dubrovnik s kmeti i s pristavi knezu dubrovačkomu i sudijam i kazasmo, kako duogovanije stoi. I knez i sudje ispitaše kmeti i prstave i rekoše Nikše Zvjezdićju dijaku srpskomu, da upiše sve po redu, i mi hotesmo vidjeti, što bieše rekao knez i sudje upisati sve napone, da je ovako pisano lani osmi dan po svetoga Marka dnevi.

I ošt nam ukazaše u latinskoj kanželarje pisano od latinskoga dijaka, kako Miotoš brat Radosal oslobogava četvrtoga Jakšu za se i za bratju i za sve svoje bratcvo, što ga su tvorili. A govore, da ga smo prava obnašli, kako se veće napuoni u pismjeh udrži.

A mi knez i sudje, hotev čuti većekrat ednu stranu i drugu i videsmo sva pisma, koje hoteše strane nam pokazati a navlaštito, što bjehu 12 kmeti i dva prstava rekli knezu i vlastelom: a ne spovedahu, da u onomei vremenu, kada zaročni rok bieše, niedan uzrok nie bio, za koi nebi mogli doći Radosav ali koj gode niju brat ali bratcvo im na zaročni rok nedoći, kako da se more tomu svrha učiniti.

A sada Radosav uzrok nahodi, da nie mogo doći na zaročni rok, čemu bi zapovjed gospodina vojevode knezu Pavku na voisku poki. A mi vide, da nije porota bila sa knezom Paokom nego s Ivanovići i š nih bratcvom, kako se u pismjeh nahodi, za to mi rečeni knez i sudje, ne mogie djeliti od pravde, našim običajem i rušascem, siedeći na miestu dostoinomu pravde, prjesudismo i oslobodismo zgor rečenieh Ivaniša i Ratka i Milka, da veke o tom rieči nie našiem običajem i praviem sudom".

U ovom slučaju, prema tadašnjem običajnom pravu, u principu, po svoj prilici bez mnogo dvoumljenja, porodica ubijenog traži krvni sud ili vraždu.

Ćiro Truhelka bio je mišljenja da riječ "vražda" nije slovenska  a da ima značenje "krv". Isti autor misli da je korjen ove riječi arnautski (vrasi = ubica, vrasi-ja - ubistvo). Nagrada onome ko prokaže vinovnika (kradljivca) zvala se "soxbina". Krvna osveta, koja nije bila rijetka, mirila se bratimljenjem ili kumstvom, ali uglavnom i to je išlo teško.

U sudu, porotnici su se  zvali "kmeti" ili "dobri ljudi" (sud je zasijedao i na otvorenom, poznati su sudački stolovi i stolice).  Birao se starješina koji se zvao pristav. Takvo sudište zvalo se "krvno kolo". Nakon osude, prišao bi "krvnik" ("plazeći na rukama i nogama, s puškom ili nožem, kojim je zločin izvršio, o vratu dovukao bi se do oca ili brata umorenoga te bi mu predao oružje, kojim je počinjeno umorstvo. Ovaj bi naperio smrtno gvožđe na ubojicu. Ali u taj tren udarila bi krvnikova svojta u jauk i lelek, zaklinjući osvetnika Bogom i sv. Jovanom, neka se smiluje. I krvni sud bi se zauzeo za pokajnika, a osvetnik bi spustio oružje, podigao bi ubojicu, te bi ga ogrlio i poljubio u znak mira. I ostali učesnici bi se po redu izljubili, te bi time sklopili krvni mir."

Djeca koja su se rodila poslije zločina nisu se krstila do zaključenja krvnog mira, a kad bi se mir zaključio, sveštenik bi blagoslovio odluku i krstio djecu.

Institut stanka (mješoviti sudski sastanak) prvi put pominje se u 12. vijeku, kada opština Popovo šalje Dubrovčanima ovakvu poruku:

"To jere smo ugovorili stankom o uzmjeh (o vazmu) u nedjelju, da vi niste rekli, da se stanemo na (o)noj stranje Rjeke, ne kemo iti k vam na onu stranu, dje ni nije zakon, dje vi Radosavu davše ruku, tere ga vezaste. Da ako kemo pravomu stanku, u ki dn, Durdevdn, u tde dn da se stanemo u Zatonje, dje imamo vlastelsku potrjebu. I kaka je vaša pravina, ugovoriste da putnika (onaj koji je počinio nasilje?) prjedade Trsteničane na stancje, tere je Klime Ničević Hranišu u grad privel. Bog vi dai zdravie."(Miklošić 7.)

Šta je "stanak", nešto detaljnije opisano je u dubrovačkoj hronici Junija Restića:

"...To su dakle sastanci sudaca, odabranih jednakim brojem od obih općina, da prijateljskom osudom izmire sve parbe, koje bi nastale megju njihovim podanicima, a tu (osudu) vrše obje stranke bez ikakvog silovanja;  ako se jedna stranka ustručava, da navednu usudu ovrši, dozvoljeno je drugoj stranci, da se posluži represalijama protiv osobe i imetka ne samo osuđenika nego i njegovih sugrađana, ne bi li se ovi pobrinuli, da se ono vrši, što je na stanku uglavljeno".

Stanci su se organizovali na ranije ustanovljenim mjestima i presuda se donosila većinom glasova. Ako bi glasovi bili jednako raspodijeljeni, odlučivao bi "predsjedatelj".

Onaj koji ne bi došao na stanak, mogao se pravdati samo "višom silom". ("Radosav uzrok nahodi, da nie mogo doći na zaročni rok, čemu bi zapovjed gospodina vojevode knezu Pavku na voisku poki", kaže se u tekstu presude iz 1447. godine. )

Katkad, stanak se završavao svečano, uz gozbu.

Ako je neko imao "svadu" (parnicu), od svog gospodara zatražio bi stanak, a gospodar bi odredio rok u kome se rasprava morala obaviti.

Redovno, osude su bile u tome da krivac nadoknadi štetu ("globa", "osud", "sudstvo"). Za razbojništvo, gospodaru je pripadala globa od šest volova po svakom osuđenom plus nadoknada štete direktno oštećenim. Postupak dokazivanja nije bio razvijen, a veliki pravni značaj imala je zakletva. Svaku zakletvu pratili su "rotnici" ili "kletvenici" (njihob broj određivao je sud).

Ako se zaista oko svega nekako moglo dogovoriti i oštećena strana nekako namiriti, da li je bilo najteže, smrtne kazne?

Po dubrovačkim zakonima ubica se osuđivao na smrt, ali, ako je ubijeni bio Sloven, smrtna osuda se nije vršila, nego  je ubica bio prisiljen da plati vraždu (500 perpera). Avaj pravni akt bio je pandan postupku na slovenskoj strani.

Do godine  1322. stanci između Trebinjana i Dubrovčana  održavani su najčešće kod crkve Sv. Mihaila od Kreste na Pločama, u Šumetu ili na Brgatu

U dubrovačkom statutu o običajima između Dubrovčana i ljudi kneževine  humske zapisano je slijedeće:

"I ako bi nastala kakva nesloga ili dug ili kakvi zločini između dubrovačkih ljudi i ljudi humskih iz kneževine, a knez dubrovački s opštinom dubrovačkom htjeli bi da se za to odredi rok na stanik, valja znati, da obje stranke treba da budu na ustanovljenom mjestu kod S. Stjepana u Zatonu i tamo da se sastanu u javni stanik.

I moraju izabrati toliko sudaca s jedne koliko i s druge strane, koji valja da se zakunu sv. evanđeljima božjim, da će sva pitanja i parbe, što bi se ondje vodile, suditi dobrom vjerom i bez prijevare po starom običaju.

A g. knez dubrovački dužan je i mora narediti da svi Dubrovčani, koji bi se u ono vrijeme našli u gradu a pozvani su od Slovena na stanik, dođu na odgovornost na onaj stanik ili da moraju koga slati na onaj stanik, da mjesto njih odgovara.

I knez humski na isti način dužan je da čini, da svi humski ljudi, koji bi bili zvani na stanik, dođu na onaj stanik na odgovornost ili da moraju slati zamjenika.

I ako bi oni suci dosudili kojemu knezu, da se zakune on ili sin mu ili sinovi, nek mu je dozvoljeno onome, koji je osuđen, da se jedan od njegovih plemića zanj zakune, a onaj kad se zaklinje mora da stoji kraj onoga, za kog se kune, uz bok njegov i mora uhom da sluša.

I ako bi humski knez imao da se za sebe pre protiv kneza i opštine dubrovačke ili protiv koga iz Dubrovnika, treba da ta parnica bude prva, koja će se raspravljati tamo, a ako knez humski za sebe nema da se pre protiv kneza dubrovačkog i opštine ili protiv koga iz Dubrovnika, a knez i opština dubrovačka imaju da se pru protiv kneza ili kojega iz Huma, ima ova rasprava da bude prva, koja će se raspravljati. I neka bude prva rasprava kneza humskog, a druga mora da je opštine dubrovačke. I ako knez i opština dubrovačka i knez humski za sebe ne bi imali parbe, moraju ostali ljudi, koji bi ondje bili da raspravu vode, stavljati kocku, koja stranka će prije imati da započme parbati, i ona stranka, koja bi kockom pobijedila, mora najprije da raspravlja a druga stranka na drugom mjestu, i tako se sve parbe svršavaju do kraja, jednoj stranci prva rasprava, drugoj druga rasprava.

I onaj čovjek, koji bi svoju parnicu po osudi onih objestranih sudaca izgubio, gospodar mu mora bez odvlake dati zadovoljštinu onome, koji bi pobijedio u parbi, ako se sami ne bi međusobno nagodili.

A ako se ne bi naredio stanik pod vedrim nebom a Humljanin bi došao da traži pravo protiv Dubrovčanina pred dubrovačkim sudom, ako mu Dubrovčanin ushtjedne odgovarati i dati razlog pred dubrovačkim sudom na ustanovljenom mjestu i u ustanovljeno doba, kako je to određeno pred sudom, valja da se na onom mjestu nađu obje stranke: dubrovačka stranka sa dubrovačkim sucima, koje je htjela dovesti, i slovenska stranka sa slovenskim sucima, koje bi htjela dovesti, i da bude toliko sudaca s jedne koliko i s druge strane. A koja god od onih stranaka ne bi došla na ustanovljeni rok bez zaprjeke božje i gospodstva zemlje, neka je kriva i gubi parbu.

I ako se Sloven ne bi složio s Dubrovčaninom pred dubrovačkim sudom, treba da Dubrovčanin pred g. knezom i dubrovačkim sudom naredi stalan rok, kada će sa Slovenom izaći na stanik.

I na taj dan mora Dubrovčanin po svojoj volji izabrati suce od jednoga gornjih, a Sloven ima da čini na isti način, a ti suci moraju bez zakletve da sude parnicu ili parnice, koje bi se ondje vodile.

I ako bi koji Sloven došao u Dubrovnik a Dubrovčanin bi ga zatekao radi kakvog duga ili zločina, da je slobodan Dubrovčanin voditi Slovena pred g. kneza i pred njegov sud..."

U dubrovaČom statutu o običajima između Dubrovčana i ljudi kneževine  humske zapisano je slijedeće:

 "Razlog, g. knez sa svojom kurijom mora mu dati razlog, a ako ne bi htio i ako bi iskao stanik, slobodne su obje stranke, da odrede po svojoj volji stanik po rečenom načinu i redu.

I ako bi Dubrovčanin sa Slovjenom na taj način složio radi stanika, ili inače, prije nego bi ga odveo pred g. kneza, može to dobro činiti i biti će mu stalno.

I ako bi koji Dubrovčanin došao pred g. kneza te bi iskao od njega list i htio poći knezu humskom s tim listom da traži razlog od koga Slovena humskog, mora mu g. knez načiniti svoj list i Dubrovčanin mora s njegovim listom da ide knezu humskom, a onaj Sloven, koji treba da čini Dubrovčanu razlog pred knezom humskim, mora da se pre i da daje razlog Dubrovčaninu, a osuda, što je dadne knez humski, biti će tvrda.

A koja god stranka ne bi došla na urečeni stanik a zvana je, osim ako ima prave zapreke u jasno dokazane, to jest božje zapreke i zabrane zemlje gospodara, a njoj sude, izgubiće parnicu te će biti kriva.

A ako se dosudi Dubrovčaninu na staniku da se zakune, ne može Sloven reći Dubrovčaninu: hoću da se taj ili onaj kune s tobom, već Dubrovčanin mora da se kune s onim svojim bližnjeacima, koje mogne dobaviti.

I takođe, ako bi koji Dubrovčanin imao da traži razlog protiv kojeg Slovena a odrediše javni stanik, a Dubrovčanin onaj neće da dođe na taj stanik dza brani svoju parnicu, neće mu to prejudicirati njegovom pravu i može mu dobro ostati, a ako bi onaj Sloven ubuduće došao u Dubrovnik, ne može mu Dubrovčanin braniti dubrovačko tlo ili ga činiti taocem ili ga oglobiti radi svoje parnice, dok ne svrši svoju raspravu razložnom i zakonitom osudom za to, što nije htio ići da je svrši na staniku." (Poglavlje LI)

"I ako bi koji Dubrovčanin protiv kojeg Slovena ili Sloven protiv Dubrovčanina imao da traži pravo, a Dubrovčanin bi rekao Slovenu ili Sloven Dubrovčaninu: hoću da ti odgovorim na cjelokupnom staniku a ne na posebnom, a javni stanik se po vladi ne bi odredio, valja znati, da nikoja od onih stranaka ne smije i ne može zahtijevati cjelokupan stanik, nego da obje stranke ustanove mali stanik u određenom roku i na tom staniku imaju riješiti svoja pitanja po starome običaju." (Poglavlje LVII)

"Naređujemo da ni jedan Dubrovčanin ne smije nikojemu Slovenu ni Slovenki ni na velikom ni na malom sudu u Dubrovniku kao što ni pred stanikom da odvjetnikuje; i ako bi ko učinio protiv tome, da plati u ime globe opštini dubrovačkoj jedan perper, a riječ njegova da se uzme za ništa u onoj parnici." (Poglavlje z)

Tako se nekad tužilo i sudilo, a kako je danas znamo.