DOBRE VIJESTI IZ GIMNAZIJE

ODJELJENJE ODLIKAŠA

Kada u vremenu poljuljnog autoriteta obrazovanja i ponižavanja poštenog truda polovinu jednog gimnazijskog odjeljenja čine odlikaši a prosječna ocjena cijelog kolektiva zamalo domaši onu najveću, nije potrebno mnogo pameti i iskustva da zaključimo da je riječ o nečem za ove prilike posve izuzetnom.

Prošlu a svoju prvu godinu školovanja u trebinjskoj Gimnaziji "Jovan Dučić" tridesetočlano odjeljenje II1 završilo je sa petnaest odličnih učenika, četrnaest je bilo vrlodobro a tek jedan sa dobrim uspjehom. Za dovoljne i nedovoljne u ovom super odjeljenju, naravno, nije bilo mjesta. Istina, za definitivan zaključak o istorijskom uspjehu ovog razreda bila bi neophodna statistička poređenja sa svim prethodnim generacijama ove škole i prevrtanja pozamašnih školskih arhiva. Ali ono što je sigurno jeste da barem skorija istorija trebinjske gimnazije ne pamti da jedno odjeljenje postigne prosječan kolektivni uspjeh 4,47.

Kako stvari stoje u tekućoj školskoj godini, na početku školovanja ostvareni dometi ni ove godine neće biti iznevjereni.

Ni profesor Siniša Ružić, razredni starješina II1, u svom dugogodišnjem radu u trebinjskoj gimnaziji, kako nam kaže, ne pamti ni jedno odjeljenje sa tako visokom prosječnom ocjenom.

Slaže se da je uz pojedinačnu ambicioznost za takav uspjeh trebalo i malo "kolektivne hemije". Kada nastavnu atmosferu diktiraju vrijedni i znanja željni pojedinci, potreba za potvrđivanjem i nadmetanjem po pravilu pokreće i druge. U takvom ambijentu uspjeh nikada ne izostaje.

- Nekoliko učenika svojim radom se posebno izdvojilo i oni su pokrenuli ostale. Među njima se razvio pravi takmičarski duh. Ovo jeste najbolji uspjeh jednog odjeljenja u našoj gimnaziji od kada ja radim. Sve je rezultat napornog rada, ali ja sam uvjeren da oni mogu još i bolje - ističe Ružić i dodaje da je ovo odjeljenje i po broju izostanaka sa nastave - i pored vannastavnih aktivnosti koje ih po prirodi stvari iziskuju - odjeljenje za primjer.

Sumnjičavi bi potvrdu izuzetnosti tražili u diplomama i medaljama sa prestižnih školskih takmičenja. Zlonamjerni bi vjerovatno pridikovali o opštoj devalvaciji školstva i srozavanju kriterija, te naravno podsjećali nas na neko "njihovo" vrijeme u kojem su, po pravilu, škole bile najbolje, a ocjena, uvijek i samo tada, krvavo zarađivala.

A mi, opet, govorimo o mladim ljudima koji su, u vremenu sunovraćenih vrijednosti i promašenih idola, našli dovoljno hrabrosti i zrelosti da shvate da samo sopstvenim trudom i radom mogu stvoriti sebi bolju budućnost!

I na kraju, staro je školsko pravilo da odlični učenici nikad nisu uživali popularnost kod svojih vršnjaka. Prelistavanje školskog dnevnika II1 kazuje nam da neki krivo postavljeni a uvriježeni obrasci mišljenja danas na sreću postaju prošlost. Dovoljno da povjerujemo da mlade generacije na svijet gledaju i pravednije.

Rade SAVIĆ