NAŠE LICE I NALIČJE

PAŠČETA

Proizvođači suvomesnatih proizvoda hvale svoju robu, preporučuju je potrošačima. Udaraju na sva zvona, tvrdeći da nema ništa bolje, reklamiraju, a za one nevještije modernim stranim izrazima, reklama je kad neko hvali sam sebe ili potplati drugog da ga hvali, što je kod nas u ranijim vremenima bila sramota.

Kobasice, salame, paštete (jedan moj prijatelj ne veli pašteta nego paščeta) sve taze, prsti da se ližu. I cijene povoljne, pa sirotinja kupuje.

Ali, kako sve ima svoje lice i naličje, valja narodu objasniti odakle jeftine kobasice i salame kad nam je meso tako skupo. Moj prijatelj Paščeta zna dobro i to.

Elem, u svim zemljama postoje robne rezerve. To je ono kad se naslažu puna  skladišta hrane i druge neophodne robe, pa se sve to čuva za "ne daj Bože". Nek se nađe u slučaju rata, suše, zemljotresa, poplave...

Ali, zna se rok trajanja i toj hrani pogotovo mesu koje se čuva u ogromnim zamrzivačima. Kad rok istekne onda se skladišta popunjavaju novom, svježom robom, a stare zalihe se uništavaju na propisan način. To znači da se to ne može da izbaci na ledinu ili smetljište, nego valja da se duboko zatrpa. Ali, kako i to košta, bogati su se "dosjetili", pa to meso prodaju po cijeni od pola evra za kilogram, nama, odnosno zemljama u tranziciji, kojima se svašta može da proda.

Moj prijatelj Paščeta zna i šta znači riječ tranzicija. Veli da je to kad se jedna zemlja "đavoliše i xombosa", pa se u njoj sve okrene sa nogu na glavu. A poslije Oni okreću na noge ono što im treba, a što im ne treba ostavljaju da i dalje dubi na glavi. Ko su Oni pri tom ne objašnjava nego samo kaže da to svak živ zna.

Da se vratimo ponovo mesu. Ima tu, veli prijatelj Paščeta i piletine kojoj još ni rok istekao nije. Ali pojavile se razne boleštine između ostalih i nekakav "ptičiji grip" od koga obolijevaju kokoši ali i ljudi, a širi se brže nego kuga. A ko zna da se u piletini, koja se u bogatim zemljama čuva za "ne daj Bože", nije utrunilo koje pile koje je već imalo "ptičiji grip". Zato je najbolje sve to prodati jeftino i tako "usrećiti" nas i slične.

Eto tako jedemo jeftine kobasice, salame i paščete.

Ali, nije to ništa šta smo mi sve jeli u vrijeme posljednjeg rata. Davali su nam nekakve konzerve koje smo zvali "drnč", kojima su borci tolili glad, a gladni psi nisu htjeli ni da ih okuse. Jeli smo i nekakav sir koji smo zvali "cecelj", pa onda konzerve zvane "slino". Pili smo i čuvenu rakiju braće Mandić. Pili i poneki ostali živi...