Nemiri i sreĆe ljubinjca Mirka Vrtikape

OSNOVAC SA ČETIRI FAKULTETSKE DIPLOME!
Piše: Žarko JANJIĆ

On sam je četiri viša razreda osnovne polagao vanredno na Žrvnju i u Ljubinju. Pa kada ih je okončao zarekao se: moja će djeca biti školovani ljudi! Radeći teške kraške poslove, pomogao im je da sve četvero dođu do fakultetskih diploma u Podgorici, Nikšiću i Novom Sadu

Mirko Vrtikapa

Mirko i Dragica Vrtikapa iz Gornje Ivice kod Ljubinja zajedno imaju samo 12 godina škole, ali su zato svakom od četvoro svoje djece omogućili da završi fakultet! Mirko je čak i ona četiri razreda više osnovne polagao vanredno - na Žrvnju i u Ljubinju!

Pa, opet, pod krovom njihove kuće u kraškom selu sa 12 kuća, o školi se uvijek govorilo s naročitim poštovanjem - nebi li bar djeca dostigla potajno sanjane roditeljske snove, za koje sami, u oskudnim vremenima, nisu imali uslova.

- Ni nama dvoma nije falilo bistrine, nego prilika - osmjehnuće se Mirko, pa objasniti kako je poslije, spustivši se u kotlinu, u "Sokolovu" fabriku, bio među trojicom, što su bravarski kurs pred inženjerskom komisijom - položili isprve!

- Zato sam se zarekao,  supruga me u tom podržala: djeci moramo dati šansu! Bez obzira na cijenu!

Sa platom presiste na "Sokolovoj" hidrauličnoj presi, pa iza nje platom vatrogasca i stražara u "Inkosovoj" tekstilnoj fabrici u Ljubinju bila bi to samo puka čežnja, da se nije oslonio na drugu stranu polutanskog života ondašnjih industrijskih radnika, koja je podrazumijevala žuljeviti rad kod kuće u selu, poslije izlaska iz fabričkog kruga.

- Na dva hektara oranice sijali smo žito, sadili krompir, duvan. Punih 25 godina uzgajali smo od pet do deset hiljada strukova duvana! Držali pet krava, tridesetak ovaca, dva konja... Konje, zbog tog što u mnoge dijelove imanja ne može doći traktor, nego se moralo raditi s njima... Radilo se, što Hercegovci vele, od zvijezde do zvijezde, sve je, za brojnu porodicu, moralo davati prinos i prihod... Trudili smo se svi. I djeca, samo pod uslovom da ne popuste u školi... A nisu. Nisu nikad popuštali, uvijek su bili odlični đaci, uvijek među najboljim...

Na ovom mjestu, mirni i staloženi 62-godišnjak, s posebnom očinskom nježnošću, prisjetiće se, kako i djeci bijaše teško:

- Slobodanka je u svoje vrijeme bila jedino dijete školskog uzrasta u Gornjoj Ivici, pa je majka ujutro pratila tri kilometra do Broćnika, odakle je onda školski autobus vozio još desetak kilometara do škole u Qubinju! Pa, Nada: sa nepune četiri godine pomagala je majci u čuvanju ovaca!  Ma, bješe svakako, samo ne lako...

Posebno teško bilo je, ipak, ocu Mirku.

- Novčano gledano - podsjeća - najviše novca zaradio sam sijekući ogrijevno hrastovo i grabovo drvo po Kleptanoj glavici, Semetovom dolu, Krstatom dolu, Debeloj ljuti, Drenovom dolu... Decenijama sam to sjekao, prosječno svake godine 150 kubnih metara. Mučan posao. Gdjekad rizičan. Jednom me je hrast udarilo s leđa i povrijedio: dobio sam infekciju, četrdeset dana bio prikovan za krevet! Drvo sam isprva prodavao zemljoradničkoj zadruzi u Qubinju, poslije po svim mjestima Zapadne Hercegovine. Pilu, "stilovku", kupio sam 1972. - čuvao sam je, pa još funkcioniše!!! I njoj sam zahvalan što mi je pomogla da izdržim na teškom putu, da napravim kuću sa dva trosobna stana u Qubinju. I, naravno, mnogo više od toga, što vam punog srca mogu reći: zadovoljan sam, prezadovoljan svojom djecom! 

A kako i ne bi bio?

Slobodanka (37), udata Kozić, završila je Pravni fakultet u Podgorici, pravosudni ispit položila u Beogradu, radi u Skupštini grada Novog Sada. Ima kćerku Irinu.

Slobodan (34), diplomu profesora istorije i geografije stekao u Nikšiću, oženjen Mladenkom Popović iz Vojkovića, imaju jednoipogodišnjeg sina Stefana, žive i rade u Lukavici (Istočno Sarajevo).

Nenad (32), završio Mašinski fakultet u Novom Sadu, radi u privatnom preduzeću "Nigal", oženjen Novosađankom Jelenom Fuštar.

Nada (31), okončavši studije hemije i biologije u Novom Sadu, zaposlila se u pivari "Rodić" u istom gradu - u Novom Sadu.

Dvoje mlađih, osmjehnuće se nanovo srećni otac, upisali su postdiplomske studije na Novosadskom univerzitetu.

Mirko i njegova Dragica štošta su danas od težih poslova ostavili, poput uzgoja duvana i sječe ogrijevnog drveta, ali selo na trinaestom kilometru istočno od grada ne napuštaju; kuću u Qubinju izdaju pod kiriju. Drže još četiri krave, tridesetak ovaca - i konja, jer i dalje bez njega ne mogu obraditi dio imanja:

- Mogi bismo bez tog, bez svega tog - zaključuje - nije nam sad nevolja; djeca su stala na svoje noge, ali, eto, navikli smo da radimo, pa nam se ne prekida... A, kad djeca i unučad dođu ljeti, za Božić i Đurđevdan, pa ih onako vedre vidimo, vjerujte, ni za čim ne žalimo, ponajmanje za trudom koji smo uložili u tu njihovu sreću! Srećni smo što smo im pomogli da do te sreće dođu.

Jer, u u Mirkovoj kući oduvijek se s naročitim poštovanjem govorilo o školi...