INTERVJU
- VUKAN kOVAČ, Predsjednik Udruženja
Logoraša regije Trebinje
JOŠ ČEKAMO PRAVDU
Problem logoraša, posebno onaj vezan za pravnu i moralnu satisfakciju i dalje je otvoren, gotovo podjednako aktuelan kao prvih poratnih godina?
- U posljednjih godinu dana posebno se aktuelizovao problem logora iz proteklog rata. Meću njima, puno je govora i o ona tri najveća, dva na teritoriji BiH (Dretelj i Čelebići) i zloglasna Lora u Republici Hrvatskoj. To, naravno, nisu bili jeidni logori...
Kao bivši logoraš u Lori, kako se osjećate danas, kad još uvijek, ni 17 godina poslije, nema nikakve satisfakcije...
- Teško se prisjećati tih vremena jer nas ona vraćaju stvarnim dogaćajima. Svi bismo htjeli to zaboraviti, izbrisati te slike, i mirno spavati, ali to je nemoguće. Lora se ne može zaboraviti.
Jeste li vi lično razvili nekakvu svoju životnu teh niku u pokušajima da te prizore nekako učinite snošljivijim?
- Ne. Ne postoji način, ili ga ja ne vidim, da se to makne u stranu, jer se slike i doživljaji svakodnevno vraćaju.
NIKO NIJE DOŠAO ZDRAV
Imate li podatak kooliko je loogoraša iz Lore liječeno, koliko je njih bilo na terapijama bilo koje vrste?
- U evidenciji postoji 61 preživjeli logoraš iz Lore. Većina njih boluje od PTS (post-traumatski sindrom). Dobar dio njih boluje i od drugih bolesti.
Kakav je bio kvalitet zdravstene zaštite koja vam je pružena i koja vam se pruža...
- Poslije izlaska na slobodu, dolaskom u Trebinje, u Opštoj bolnici napravili smo kompletne pretrage. Znam pouzdano rezultate tih pretraga. Niko se iz Lore nije vratio fizički zdrav. Svi oni koji su razmijenjeni u Nemetinu posredstvom vojske Jugoslavije moljeni su da se zadrže na VMA da bi se obavile detaljne pretrage, ali pusta želja za porodicom onemogućila je takve preglede, jer smo svi doputovali zajedno. Kasnije, to se pokazalo kao naša teška greška. Da smo ostali još koji dan u Beogradu, bili bi donekle kvalitetnije liječeni.
Poslije tog pregleda u trebinjskoj bolnici, o nama više niko nije vodio računa. Sami smo se brinuli o svom zdravlju, kako je ko znao, mogao i umio. Imamo nekoliko slučajeva da su ljudima, zbog posljedica torture, pucale plućne maramice, a spas su tražili u podgoričkoj bolnici?! Sve u svemu, zdravstveni tretman bio je loš. Nije ga bilo u pravom smislu te riječi.
Govorimo, naizgled, samo o Lori. Pitam vas za Loru i dogaćaje poslije jer ste vi to lično preživjeli. A vjerovatno, priče logoraša iz drugih logora su slične i danas, toliko vremena nakon rata...
- Naravno, slične su. Osvrnimo se, na trenutak, samo na Dretelj. Ono što je skandalozno za naše pravosuće, mislim na nivou BiH, po pitanju tog logora, jeste u činjenici da se još ništa nije uradilo, kao da tog logora nije bilo, iako je tu napravljen zločin nad zločinom. Tamo su naše majke i sestre dovođene kao civilna lica, dovođene iz svojih kuća i silovane skoro sve redom. Osim žena, dovođeni su i muškarci i djeca. Za Dretelj se trenutno sudi u Norveškoj, ali ne i u BiH?! Dokazi nisu sporni, Dretelj je opštepoznat. Nije samo jasno koliko još dugo neko može da ga prećutkuje. Interesantno je, da podsjetim, da su svi civili, zarobljeni u Dretelju, razmijenjni za regularne vojnike hrvatske vojske. I to se, naravno, kosi sa svim relevantnim mećunarodnim konvencijama, pogotovo zato što su razmijenjeni u treću državu, u ovom slučaju u Crnu Goru.
Vi ste jednom rakli da su u Hercegovini registrovana 62 logora. Gdje su se oni nalazili?
- Mahom u dolini Neretve, od Bradine do Čaljine, i jednim dijelom u zapadnoj Hercegovini. To su podaci Međunarodnog Crvenog krsta. Ponavljam bez osjećaja trijumfalizma, u ovom dijelu Hercegovine nije bilo ni jednoga. Ko mi ne vjeruje neka pročita knjižicu čiji je izdavač Savez logoraša RS, a podaci su utemeljeni na certifikatima mećunarodnog crvenog krsta. Ja znam da ima ljudi koji su bili zatvarani u i bilećkoj i u trebinjskoj kasarni, ali to Međunarodni Crveni krst nije registrovao. Zašto - ja ne znam. Kad se to dogaćalo, ja sam bio u logorima po Republici Hrvatskoj, od Metkovića, preko Splita do Kerestinca kod Zagreba.
SKANDALOZNA PRESUDA
Ipak, bilo je procesa, za Čelebiće se sudilo u Hagu...
- Jeste, ali to je mali dio za ono što se desilo. Pravda nije zadovoljena za sve. Kazne su bile, po mom utisku, jako male, tako da danas imamo situaciju da oni koji su osuđeni i izdržali tu malu kaznu od par godina prijete svjedocima koji su učestvovali u procesu. Ono što je trenutno bitno za Čelebiće,j jeste da su otkriveni ljudi koji su bili u regularnim policijskim strukturama u vrijeme događaja, a nisu ništa učinili da bi spriječili zločin. Dapače, učestvovali su u njemu.
Kako vaše udruženje reaguje na činjenicu da, u pravnom smislu, slučaj Lora još praktično nije ni otvoren? Još nemamo nikakav pravni epilog...
- Ono što sigurno znamo, jeste da je prvi proces u slučaju Lora, koji se odigrao 2002. godine, završio skandaloznom presudom sudije Slavka Lozine. Svi osumnjičeni tada su oslobođeni.
Dakle, tada nije dokazano ništa od onog što ste vi doživjeli?
- Tačno, to suđenje je bilo predviđeno samo za stradanje civila iz Splita.
Šta se događalo dalje?
- Hrvatsko tužilaštvo, valjda nezadovoljno presudom, obnovilo je postupak, i u ovom slučaju, Spomenka Tonković je vodila proces za nas mnogo korektnije nego njen prethodnik. Ovog puta dobili smo uredne pozive i garancije hrvatske države za bezbijednost, i deset naših sugrađana je otišlo na ponovljeno suđenje, mahom onih koji su prvi dovedeni u Loru. Presuda je bila od 6 do 8 godina za četiri od osam osumnjičenih (četvorica su bili nedostupni hrvatskom pravodsuđu, među nedostupnim je i upravnik zatvora Tomislav Dujić?!).
SAMO DVA CIVILA
Kako ste doživjeli tu presudu?
- Ona je bila ohrabrujuća, ali ne i zadovoljavajuća, ne samo zbog toga što nisu osuđeni svi koji su činili zlodjela. Problem je u još nečem. Naime, ni u ovom drugom slučaju, mi nismo bili tretirani kao ratni zarobljenici. Ta formulacija se nigdje nije javila. Sve se svelo na ubistvo dva civila iz Splita. Nas u tom procesu nema, kao da nismo bili tamo. Mi smo bili samo svjedoci.
Šta ste preduzeli poslije, šta pojedinačno a šta kao organizacija?
- Mi pojedinačno nismo istupali. To ne bi imalo smisla. Stalno smo se držali toga da moramo nastupiti kao grupa, jedinstveno, i na neki način, nekim vidom pritiska ili animacije javnosti, natjerati institucije da priznaju činjenice. Da bi to postigli, poslije te presude, Udruženje se maksimalno angažovalo. Iskoristili smo pozitivno raspoloženje članstva i, u nizu raznih aktivnosti, učestvovali i u snimanju dokumentarnog filma Mučenici, koji je obradio sva tri logora.... Na našu sreću, režiser Denis Cvjetičanin je pronašao Marija Barišića, bivšeg inspktora hrvatske vojne policije, koji je u inspekciji Lore naišao na stravične prizore u momentu kad je naš član, Damjan Tripković (trenutno živi u Bileći) sa nikšićko-šavničkom grupom boravio u Lori. Tada je Barišić vidio ljude kojima su izvađene oči, otkinute uši, polomljeni ostali dijelovi tijela. To je sve Barišić ispričao u kameru. Do njega smo došli zahvaljujući našem prijatelju Tončiju Majiću, predsjedniku Dalmatinskog kometata za ljudska prava iz Splita. Iz razgovora sa Barišićem saznali smo da on, Barišić, u tom periodu lično odlazi predzsjedniku Tuđmanu i šefu hrvatske policije Matu Laušiću, ali nije naišao na razumijevanje. Poslije tog odlaska u Zagreb, on je ostao bez posla. Pokušali su mu namjestiti saobraćajne nezgode, ali on je, igrom slučaja, preživio. Barišić je sve svoje izjave dao, potpisao, i ne želi da ga više niko oko toga maltretira. I on je, eto, imao svoju Loru.
U međuvremenu, predao se Jure Bikić, jedan od osumnjičenih, i 7. januara 2009. Hrvatsko državno tužilaštvo podiglo je novu optužnicu za slučaj Lora i stradanje ratnih vojnih zarobljenika za period april-avgust 1992. godine. Na žalost, ponovo slučaj Lora neće biti okončan...
Zašto, šta bi mogao biti novi problem?
- Činjenice govore da je Lora trajala do 25. 8. 1997. godine, dvije godine poslije rata, a isto tako, dvije godine poslije potpisavanje konvencije da će sve strane raspustiti logore na svojoj teritoriji. To znači da je ponovo Lora ostala nedorečena. Nije nam jasno zašto hrvatsko pravosuđe želi da iscjepka taj slučaj!? Mi oko toga imamo izvjesnih ideja, ali ja želim ovdje da iznesem samo činjenice.
Očekujete li novo putovanje u Split?
- Da. Vama je vjerovatno poznato da u Republici Hrvatskoj morate naći advokata koji će da vas zastupa, a obavezno je član njihove advokataske komore. Mi smo stupili u kontakt sa advokatskom kancelarijom Nobilo i ostali. Svi bivši logoraši su izrazili želju da svjedoče u slučaju Lora pod uslovom da hrvatska država garantuje bebijedan odlazak i povratak sa sućenja, odnosno, uz ostalo, da niko od svjedoka neće biti uhapšen...
To je novi elemenat u odnosu na prethpodno sućenje...
- Da, ali to je zato što je većina budućih svjedoka osuđena za udruženi zločin protiv Republike Hvatske i za narušavanje njenog integriteta i suvereniteta, iako smo svi zarobljeni na teritoriji BiH od strane regularne hrvatske vojske...
Da li vi lično, ili neko od vaših drugova, ima tu presudu?
- Ja nemam. Nisam je nikad dobio. Ne znam šta bi u njoj moglo da piše. Kako sam mogao ugroziti državu Hrvatsku iz svoga dvorišta? Podsjećam, zarobljen sam duboko uteritoriji BiH, kao i ostali.
Šta očekujete u nastavku?
- Osjećamo da hrvatska javnost mijenja mišljenje o Lori. Atmosfera je drukčija. Brojni hrvatski građani ne mogu da vjeruju da se sve to stvarno dogodilo. U tome vidim šansu da se slučaj privede kraju i da pravda konačno bude zadovoljena... m.n.
ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
U protekle dvije godine Udruženje logoraša regije Trebinje napravilo je sporzum sa Međunarodnom organizacijom IAN (Međunarodna mreža pomoći). Oni su vodili brigu o našem zdravstvenom stanju. U saradnji sa opštom bolnicom Trebinje, svakih dva mjeseca, obavljani su specijalistički pregledi za naše članove. Sve je plaćao IAN-a. Nakon dvije godine saradnje, od 2010. godine Opšta bolnica Trebinje ulazi u trogodišnji projekat vrijedan nekoliko stotina hiljada maraka čiji je cilj da se obezbijedi potpunija i kvalitetnija zdrvstvena zaštita onih koji su prošli kroz loogore...
ŠTITIMO INTERESE SVIH LOGORAŠA
Kakva je kostitucija vašeg udruženja u nacionalnom smislu? Je li Udruženje logoraša jednonacionalno?
- Nije, Udruženje je višenacionalno. Pokriva sve žrtve koje su bile na ovom prostoru a zarobljene su od protivničke strane.
Koliko imate članova...
- Na listi ih je oko 350. Mislim na one koji su živi, koji su aktivni, ali imamo i one koji se nisu učlanili, a ne znamo tačno koliki je njihov broj. Prema našim informacijama, na području Hercegovine u logorima je bilo više od 800 osoba. U toj cifri su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati.
Koliko je Udruženje u prilici da na bilo kakav način štiti interese logoraša Bošnjaka i Hrvata?
- Na žalost, jako mali broj je takvih koji žive zajedno sa nama, ali moram napomenuti da je naš član koji živi u Bileći, Ismet Ovčina, uz maksimalnu pdoršku boračke organizacije i udruženja logoraša, ostvario svoja prava kao i svi drugi koji su pokrenuli odrećene procedure. Ovčina je bio pripadnik JNA, zatim pripadnik VRS, i kao takav je zarobljen. Sa nama ostalim preživio je golgote splitske Lore. Danas je Ismet građanin Bileće, uživa penziju, živi u svojoj kući. Na žalost, to isto ne možemo da kažemo za ostale Bošnjake koji žive van Hercegovine. Sa nekima imamo česte telefonske kontakte, i spremni smo da pomognemo u zaštiti njihovih iteresa i prava. Upravo ovih dana, na primjer, imali smo u gostima Sulejmana Koča, našeg sugrađanina iz Gomiljana, kome ćemo pokušati da pomognemo u ostvarivanju prava isto kao i za pomenutom Ismetu Ovčini. Imamo više od deset Trebinjaca Bošnjaka koji su naši članovi, a svi su bili u Lori više od godinu dana.
Da li su vam se javljali Bošnjaci ili Hrvati koji su bili pripadnici hrvatske ili vojske FBiH, a bili su zavroobljeni od strane VRS?
Koliko je nama poznato, u Istočnoj Hercegovini nije bilo logora za takve zarobljenike. Međunarodni Crveni krst u ovom dijelu BiH nije registrovao ni jedan logor. To je činjenica, a znam da mnogi misle drukčije...
VUKAN KOVAČ - O čovjeku koji nas je zarobio, o nadporučniku Jeliću (sadašnjem generalu hrvatske vojske u penziji) možemo govoriti u pozitivnom smislu. Onog momenta kad nas je zarobljavao, činio je to sa maksimalnom profesionalnošću. Istog trenutka, garantovao nam je da će biti ispoštovana konvencija o ratnim zarobljenicima i da iza svega toga stoji komandant hrvatske vojske general Janko Bobetko. Činjenica je da se to upravo tako događalo sve do onog momenta, kad nas je nadporučnik Jelić ostavio na milost i nemilost Pavelića i Luburića u podrumu Duvanske stanice u Metkoviću. Tu su bile prve torture. Oduzeli su nam sve. Novac, satove, nakit. Odmah su počeli da se hvale da su oni potomci Pavelića i Luburića iz 2. svjetskog rata, i da će oni završiti ono što njihovi očevi nisu uspjeli.
Da li se poslije toga javljao iko drugi ko je ličio nadporučniku Jeliću...
- Kasnije, kad smo prebačeni u Kerestinac, dočekala nas je doktorica kojoj ne znam ime... Kad nas je vidjela, tokom pregleda, koji je uslijedio dan po dolasku u Kerestinac, a iz Lore smo prebačeni u hladnjači za meso, ona je, vidjevši naše rane (kod nekih su već bile ucrvane), sklopila oči i zaplakala, rekavši: da li je moguće da se ovo događa u mojoj Republici Hrvatskioj...