DA LI IMAMO PRAVE ODGOVORE

VUK U PRVOJ
GRADSKOJ ZONI

Pošto ni ja tebi, poštovani čitaoče, da mi kažeš da centrom tvog grada, ma gdje živio, šetaju vukovi, ne bih vjerovao, dalje u tekstu o jednom još neistraženom bh. fenomenu pustiću da priča "treća strana" - oni obični, najmjerodavniji ljudi koji od ove priče sigurno neće zaraditi ni jednu paru, a vukove uglavnom ne traže po knjigama...

Slavko Milošević govori o pravoj najezdi "krvoloka" u Gacku...

- Pravo čudo! Prošle godine, tek što je počela sezona lova, ubijeno je više od dvadeset vukova. I to su sve naši pravi hercegovački vukovi, nisu nikakve "varijante", nisu oni "hrvatski"...

Gdje ima dosta stoke, nadaj se i vukovima.  Otud, da u Gacku nabasaš na vuka, ne moraš u planinu, ni na Zelengoru, ni na Lebršnik, drži se samo polja i ljudskih naselja. Tu vukovi svakodnevno "operišu"...

- Ipak - čudi se Slavko - ne mogu objasniti zašto manje kolju u planini, po katunima, gdje je mnogo više stoke iz cijele Hercegovine, a manje ljudi; nego ovamo, dole, gdje je mnogo više ljudi, u odnosu na stoku?! Vuk ima svoju narav, i mi mnogo stvari o njemu ne znamo...

Marko Svorcan, lovac iz Bileće, u ovoj  (nevjerovatnoj) priči podebljava baš ono što se najteže može povjerovati...

- Koliko je vuk izmijenio narav, evo dokaza. Nedeljko Lero, vlasnik restroana "Jezero", uz kuću, tu u gradu, stotinjak metara od magistale, ima jedan mali tor. E, tu, u taj tor kraj kuće, u prvoj gradskoj zoni, upao je vuk i zaklao mu 5-6 ovaca. Nema noći da vukovi negdje ne "udare". A dok je sve zeleno, ne možeš ga nanijet na nišan...

Marko je jednom ubio vuka negdje u brdu, i istom prilikom u rusaku donio dva mlada.

- Štenad, žao mi ih bilo ubiti...

Držao ih je kao kučiće pokraj kuće, imao je namjeru da ih proda zološkom vrtu u Splitu, ali, jedne kobne noći, nad već poodrasle vukove, nadvila s tamna ljudska sjenka. Tu zoru nisu dočekali. Potamanio ih je neko najvjerovavtnije zato što mu je smetalo to što vukovi u sred grada viju i zavijaju kao da su u planini?!

Sve u svemu, Marku je propalo 1.500 KM, jer toliko su u Splitu bili spremni da plate za odraslog hercegovačkog vuka i vučicu...

Rekosmo, tek što je otvorena sezona, a u Gacku "smaknut" veliki čopor vukova. U Bileći isto, ali stvar se prepričava iz drugog ugla...

- Sezona nije bila ni počela, a vukovi već zaklali dvadeset lovačkih kerova. Ker im je najslađi, nema noći da bar jednog ne "skinu" s lanca... I svi su ti vukovi naši, slobodno piši, nisu "Hrvati".

I u Nevesinju vukovi su na svome. Razlika je jedino u tome što su unekoliko "personalizovani", "ne fali mnogo da im SUP izda lične karte".... Predsjednik novesinjskog lovačkog udruženja "Srndać" Nebojša Bjelica, ne pominje "Raša" i "Neša", pripitomljene vučiće u dvorištu Vlada Grahovca, ali tvrdi da glavnu štetu pravi četiri-pet istih vukova?!

- Najvjerovatnije je da se radi o vukovima koji su došli za stokom, koja je bila na ispaši u području visoravni Morine što graniči s planinom Crvanj, velikim staništem ovih zvijeri. Jedan od razloga ovakve pojave je i požar kada je na Crvnju izgorjelo preko 1.000 hektara niskog rastinja i visoke šume.

Prirodne nepogode spominje i glasoviti hercegovački lovac Maksim Kovačević iz Srđevića...

- Ove godine bila je velika suša pa se i vuk "savija" oko vode, zato se, eto, dogodi da ga neko ubije usred polja i to u podne, kao što se nedavno desilo ispod Medanića.

Maksimu se može vjerovati "svaka dođavolja". Svaki dan je s ovcama, svaki dan mu je puška uz koljeno. Taj čovjek do sada je "skinuo" 50 "naletnika". Hercegovci vjeruju da je apsolutni šampion svih vremena u "poslu" koga narod posebno cijeni, pamti i časti...

Pitam ga jesu li svi vukovi s kojim se odnedavno susretao bili oni "domaći"...

- Jesu, uglavnom, ali zimus jedan što mi je naletio na cijev, bio je drukčiji, taj bi mogo biti "hrvatski"...

Inače, to što su vukovi zavladali, za Maksima je unekoliko i čista administrativna stvar...

- Nije bilo nagrada, niko za vuka nije davo pare, zato su se namnožili i odomaćili. Sad, kad je kasno, uveli su nagrade.

Iz  Maksimovih riječi moglo bi se naslutiti da je vukovima "pukla pogibija", međutim, Srećko Turanjanin, sekretar Lovačkog udruženja Ljubinje, ne vidi nikakvih promjena...

- Ima ih ko pljeve. Prije, vuka praktično nisi mogao vidjeti, a danas eto ga na asfaltu. Ja sam nedavno, autom, "potkupio" jednoga na putu Qubinje-Trebinje. To mi je treći ove godine.

Nekada, u deset godina, tri sela nisu mogla zakačit tri vuka, a Srećko danas, sam samcat, tri u nekolika mjeseca?!

- To nije nikakvo čudo, kad su, eto - svak zna! - dva vuka ubijena u samom centru Ljubinja!

Baš u strogom centru?

- Kod benzinske pumpe, a pumpa je u gradu, znaš, bio si u Ljubinju, nije u Vlahovićima.

Ima li mnogo svjedoka?

- Ima pola Ljubinja.

Kako su usmrćeni!?

- Jedan autom, jedan puškom.

Dobro, ako se Ljubinje tako dobro brani od vukova, čime se onda vukovi hrane?

- Strvinom, "trpeze" su im na smetljištima.

U razgovor sa Srećkom opet unosim termin "hrvatski vuk".

Srećko, pitam direktno, to što si potamanio, jesu li bili "hercegovački" ili "hrvatski vukovi"?!

- Hercegovački!

Nemaš dileme?

- Nemam, jer su bili mlađi. Hrvati mlade ne puštaju preko granice!

I Srećku baš svaka može da se vjeruje. Ako ičeg, vukova se nagledao. U sred grada u Ljubinju, do juče, jedan njegov komšija držao je vukove u kavezu. Neko vrijeme, pošto je među njima bila vučica, služili su im kao mamac na sred polja. Računali su da će se kavezu, okruženom dvocijevkama, primaći kakav mladi vuk koga u polje vuče neodoljiv ljubavni zov... Vukovi su tu u kavezu bili duže vremena. Bacalo im se meso, itd, i onda ono "itd" počelo je da zaudara... A kad zaudara, slijedi kratki postupak.

Srećko nema više šta da kaže o običnim, ali ima o "hrvatskim vukovima", o onima koji granicu prelaze bez pasoša...

- Oni nisu plašljivi kao naši vukovi nekad. Čini mi se da nemaju onaj urođeni strah od čovjeka... 

Veterinar Niko Miljas ne bavi se psihološkim portretiranjem vukova, nego prostim prirodnim činjenicama...

- Vukovi idu za hranom, a "hrana" ide za ljudima. Kako se bh. sela prazne, kako se ljudi sele u gradove, sele se i vukovi. Na periferijama gradova dosta je malih farmi koje su nedavno preseljene...

Tako, dešava se, istim domaćinama dolaze isti vukovi, ali sada na nove adrese.

- Vukovi se pare dva puta godišnje, vučica okoti svake godine  8 do 12 mladih, i pošto je njihova bivša teritorija ispražnjena, vukovi zaposjedaju novu i svakodnevno je šire, ne vodeći računa šta o tome ljudi misle. 

Tako ljudi pričaju o vukovima. Ostaje još samo da razjasnim pojam "hrvatski vuk" ili "Vuk-Hrvat"...

To je, priča se po Hercegovini, vuk koga su hrvatske vlasti, da bi očuvale prirodnu ravnotežu na svojoj teritoriji, odgojile na "vučjim farmama" i, kad je došao čas, pustile ih u prirodu...

- A, kako vuk nit zna plivat, nit voli ribu, on lijepo došao u Hercegovinu, na hranu svojih predaka.

Dragan Kisić, predsjednik lovačkog društva Viduša iz Bileće, govori o "iskrivljenom susjedskom ogledalu". Vuk je sa jedne strane granice zaštićen i niko na njega ne smije podići cijev, a na drugoj strani: čeka ga "dupla nula". Ko ga likvidira, biće dobro nagrađen. U Bileći, po vučjoj "čapri", lovac dobije 75, u Nevesinju 200, a u Gacku 300 KM!

A oštećeni domaćin?

Na sav glas se iskuka, na temelju te kuknjave od opštine iskamči jednokratnu pomoć (čitaj: najlakši način da ga činovnici nekako vrate ovcama koje su preostale), poslije napiše predstavku ministarstvu, a u ministarstvu može falit činovnika, ali zato ladica je dovoljno...

Pri kraju, evo, da se tobož upitam šta bi se dogodilo da neko prepiše hrvatski zakon o vukovima i da ga u Sarajevu narodni zastupnici usvoje ("kako se vukovi nacionalno ne izjašnavaju, procedura bi sigurno išla brzo")?

- Nastale bi grdne, nesagledive i neopisive štete! - kaže Dragan.

Tako, uglavnom, misle i lovci i stočari po Hercegovini.

Mogućnost da vukovi vole čvršću ruku, i da bi poslije onog mekanog "hrvatskog" zakona, iz BiH pobjegli u Crnu Goru ili u Srbiju, još uvijek nije proučena...

Te.O. 

ULOVILI ŠEST VUKOVA

U hajci na vuka koju je nedavno organiozvalo Lovačko udruženje Leotar iz Trebinja, na teritoriji  Starog Slanog, lovci su ulovili čak šest vukova, dvije ženke i četiri mužjaka, od kojih se za jednog pretpostavlja da je predvodnik čopora.

"Stanovnici Mjesne zajednice Hum, kojoj pripada i Staro Slano, obratili su nam se sa molbom da organizujemo hajku, jer, kako tvrde, od vukova više nemaju živa mira, pa im ne prave štetu samo kada su stada ovaca u pitanju, već su im proteklih mjeseci klali i goveda, konje, pa čak i pse"-  kaže Marko Riđešić, član Upravnog odbora Lovačkog udruženja "Leotar". 

On dodaje da su zbog takve situacije alarmirali svih deset područnih sekcija ovog Lovačkog udruženja i u hajci okupili oko 150 lovaca.

Vukove su, kažu lovci koji su nakon hajke, po tradiciji, kružili ulicama Trebinja sa svojim ulovom, ubijali pojedinačno, odnosno, nisu ulovljeni u čoporu, a na ovom terenu je i prošle godine organizovana hajka, u kojoj su takođe odstrijeljena dva vuka.

 Lovci tvrde da je ovo jedna od najuspješnijih hajki na divlje zvijeri u ovoj sezoni u cijeloj Republici Srpskoj, gdje se dešavalo da u nekim hajkama učestvuje i mnogo više lovaca, a ne bude nikakvog odstrijela.    V.D.

BORISLAV ULOVIO VUČICU I LISCA

Prvog sniježnog dana u Trebinju, mladi lovac Borislav Vukanović ubio je u jednom lovačkom pohodu vuka i lisicu u Petrovom polju.

U pitanju je ženka vuka, stara oko 4 godine, dužine metar ipo, teška 40 kilograma, a, na samo sat vremena prije vuka, Vukanović je ubio i mužjaka lisice.

"Lovom se bavim tek od prije nekoliko mjeseci, ali mi se, izgleda posrećilo, jer je, nedugo nakon što sam krenuo u lov, ispred mene iskočio lisac, kojeg sam ubio iz prvog pokušaja, a onda je, nakon nekih sat vremena, negdje sa strane iskočio i vuk, pa sam i njega, takođe prvim metkom, odmah smrtno ustrijelio", rekao je ovaj dvadesettrogodišnji lovac.

Zanimljivo je, kaže njegov otac Savo, da se on sam trideset godina bavi lovom, ali nikada nije vidio vuka uživo, a njegov sin se, u jednom od prvih pohoda na divlje zvijeri, okitio sa dva velika trofeja.

Nakon lova su se Vukanovići, držeći se stare tradicije, provozali osniježenim ulicama Trebinja, vozeći na šoferšajbi automobila i lisca i vučicu, za koju im slijedi i novčana nagrada... V.D.