INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

Iz knjige "Dinarska putovanja" - KROZ GORNJU HERCEGOVINU

DOLINA BAJKOVITOG SJAJA

Blistava boja crvenog kamenja, čas zelenog čas tamnijeg, čas sniježno bijelog pjenušajućeg čas u dubinama izgubljenog potoka čiji se samo žubor čuje, purpurno svjetlećih vrhova planina, uz to hučanje bujice, vrištanje ptica grabljivica koje nesigurno lete tamo-ovamo, kruže, lutaju... - sve to nas zbunjuje toliko da više ne znamo da li sanjamo ili smo budni.

Nastavljam sa fragmentima iz knjige "Kulturne i slike prirode iz Bosne i Hercegovine" čiji je autor dr Moritz Hoernes (Beč, 1894. godine) - "Put smrti" - Čemerno. Podsjećam, autor je poznati bečki filolog, geolog i paleontolog (1852-1917.).

Hoernes, paralelno, kao geograf, donosi svoje geografske bilješke, ali i svoja antropološka i sociološka zapažanja. Jedan je od prvih koji su se bavili razlikama u mentalitetu Hercegovca i Bosanca.

Tako, Hoernes se iskazuje i kao dobar pejzažist, ali i kao lucidan psiholog, slagali se ili ne sa nekim njegovim zaključcima. Mislim da je uvijek, pogotovo kad se slike ne podudaraju, korisno vidjeti šta drugi o nama misle.

Naravno, bitno je i to da Heornes dolazi iz jednog sasvim drugačijeg kulturnog ambijenta, da nas gleda odozgo, ali, u cjelini, ipak ne zlonamjerno, niti sa naročito potenciranim predrasudama. On u narodu osjeća kreativnu snagu, ali upućuje i na različita kulturološka ograničenja, pogotovo na pretjeran tradicionalizam i na konzervativnu inerciju u komunikaciji sa civilizovanijim svijetom, što ide i do otpora pozitivnim promjenama...

Citiram jedan fragment u kome su sadržani svi prethodni elementi...

Volujak, čiji je vrh svega deset kilometara udaljen od nas, ali odvojen dubokom klisurom Sutjeske i padinom Čemerna, pruža oku mio prizor koji gospodari cijelim vidokrugom. Svojom blizinom, visinom i dužinom masa ove planine potpuno zatvara pogled ka istoku i sjevero-istoku. Nudi sliku jednog dugačkog i svuda jednako visokog stjenovitog zida sa stravično strmim padinama na kojima se  u podnožju, na pojedinim mjestima i preko polovine visine, uspinju crnogorične šume.

Lijevo se lanac čini kao prekinut i pokazuje dvije rascijepljene forme gusto preko kanjona Sutjeske; odvojena do njega dubokom popunjenom usjeklinom, na Volujak se desno nadovezuje Kuk planina sa svojim neizmjernim, ali Volujaku (2265m) skoro ravnim vrhom 16 kilometara udaljenim od nas. Kuk planina pokazuje nježnije forme i skoro da je do grebena pokrivena braon obojenim listopadnim šumama. Preko njenih ramena se ukazuje Durmitor, kralj dinarskih Alpa sa svojim strmim u obliku rova (šanca) izrezbarenim zidovima (2446 i 2606 metara) koji sa velike udaljenosti - 30 kilometara vazdušne linije -  djeluju plavkasto zapuhnuti. U narodu se naziva još i Nebeska soha (!?) (prevod autora, doslovan prevod bi bio nebeska viljuška).

Na Kuk planinu se na jugu nadovezuje Lebršnik. Bacimo pogled sa ove važne tačke koji pohodimo na našoj putanji prelazeći velike planinske vijence koji se protežu u zaleđu Dalmacije dijagonalno od sjevero-zapada prema jugo-istoku na oba krova ove uzvišene linije i posmatramo sa izoštrenim okom urezanu  razliku u sastavu zemljišta, klime, opšteg prikaza prirode, kratko u raznolikim promjenljivim uslovima života gdje kultura duha stanovnika zemlje odgovara svuda (nalazi pandan svuda), tako nastaju tj. iz toga proizilaze osnove za poštovanje, puno razumjevanje i postupanje oporih narodnih elemenata na koje svaki gospodar ove zemlje mora računati.

Ka sjeveru se ka Savi širi dobro navodnjavan, pošumljen i plodan predio, pretežno visoka zaravan loše kultivisana, ali potencijalno veoma korisna.

Kako se doline rijeka otvaraju ka sjeveru i vlažni hladni vjetrovi koji caruju zemljom  dolaze iz tog pravca, tako ni prodoru zapadne kulture, lahoru modernog duha, ovdje ništa ne stoji na putu.

Sama Bosna je u svojim fizičkim vezama srednjoevropska država. Nasuprot tome se na jugu, ka moru i prema visokim vrhovima Crne Gore i Sjeverne Albanije prostire rijekama siromašna kamenita pustinja. U kotlinama kraškog zemljišta ispunjenim crnom zemljom (crnicom) ispod usijanog sunca koje mjenja tip stanovnika i nameće drugačiju nošnju i druge običaje, bogato uspijeva južno voće, stjenovitim zidovima zaštićeno od gnijeva Bora vjetra.

U oskudnim dolinama rijeka klima je subtropska, na brojnim visoravnima od oktobra do maja leži snijeg. Prirodne pojave: prijeteći  lokalni zemljotresi (nastaju kao posljedica urušavanja podzemnih rupa i pećina), otvoreni, beskrajni stjenoviti lijevici (provalije !?), moćne ponorne rijeke, podzemni lavirinti, katastrofalne zimske oluje i poplave su neprijatne i jezive za one koji im nisu navikli.

Zemlja i ljudi se pokazuju pod istim prirodnim uslovima jednako plodni i strašni (igra riječi "fruchtbar und furchtbar" -  permutacija dva slova daje potpuno različita značenja).

Kako je nemoguće znatno povećati prinos ovog kraškog zemljišta, male uljne i kulture smokava, polja duvana i pirinča preko humusom ispunjenih rupa u kamenu skromnih granica ili produžiti i proširiti kratke doline tako se čini teško sprovesti svojstven narodni duh na drugi put od onoga koji mu propisuje priroda.

Ovaj zadatak je najmanje toliko težak kao problem pošumljavanja kraškog podneblja.

Stvarno bosansko pleme duhom i tijelom nije tako bogato "opremljeno" kao Hercegovci. Iz kuće indolentan (lijen?) nije vidio kako priroda podržava ove njegove uspavane sposobnosti  probuđene kroz Rimljane na obližnjoj obali i Ilire na graničnoj južnoj kopnenoj zemlji.

Vijekovima se osjeća potlačen sopstvenim nesporazumom. Prava Bosna leži od srednjeg vijeka kao odgurnuta od svijeta u jednoj kolosalnoj pukotini između dvije zone našeg kontinenta, izmđu sjevera i juga, okcidenta i orijenta.

Na jugu zemlje na planinskoj granici su prirodni na sjeveru, na riječnoj granici istorijski obodi ove pukotine.

Geografski Bosna pripada srednjoj Evropi, Ocidentu, politički jugo-istočnoj Evropi, Orijentu. Otuda onaj eminentni, ekskluzivni, partikularni duh koji se jednako prožima kroz stanovništvo sve tri vjere i gradi osnovnu crtu u političkom karakteru bosanskog roda.

Nijedan narod ne voli toliko da se ograniči na kuću, porodicu, imanje i polja, Ali ovdje hoće Bosanac da bude slobodan, inače pokušava sa feudalnim prkosom da odbije neovlašteno mješanje.

On izdržava brutalne invazije bega ili poreznika kao Arapin upad zvjeri u svoj tor; ali neophodne posljedice nadređenog upravljanja, državni nadzor, ograničenu slobodu kretanja jednom riječju političkog aparata djeluje mu jezivo.

Šta god mu gospodar, čija vidljiva moć i priznati autoritet u njemu izaziva poštovanje, želi uraditi, on to trpi; ali i najmanje opterećenje koje dolazi iz druge države smatra on najzlobnijom silom (prinudom).

Posmatrajmo kuću, porodicu, selo, grad, cijeli odvojen dio zemlje posvuda ćemo naći tragove tog ekskluzivnog srednjovjekovnog duha. Kada bosanski seljak svojoj kući tačnije kolibi ne može podariti izgled manjeg dvorca kao bogati aga ili beg, kada mora živjeti na ulici, on gradi svoje lastavičije gnijezdo najmanje deset hvata (hvat- stara mjera za dužinu) poviše vojnog puta na strmoj litici i prezrivo odbija ravno polje na rijeci koje mu se ugodno pruža. U prizemlju je štala, sa gornjeg sprata gleda vlasnik ponosno na pješake koji se vuku u prašini ili blatu njegovog puta.

Na jednom, po lošem vremenu  skoro neprohodnom odvojednom usponu čovjek se sa mukom popenje, ako ne cijeni više da pozove u pomoć vlasnika kućice i po običajima zemlje na većim distancama komunicira vičući iz sveg glasa. Ako kuća stoji na ravnom, onda su ograde od gusto isprepletanih letvica u visini jednog hvata, kod bogatih krenelirani zidovi, odbrambeni štit dvorišta protiv radoznalih posmatrača. Ove kuće najčešće u prizemlju nemaju ulaz; drvene stepenice uz zid dvorišta vode ka gore, onda u vidu mosta preko do ulaznih vrata na spratu sa koga vode druge stepenice ka prostorijama u prizemlju. Skoro svuda se nalaze puškarnice i utvrđeneprostorije, osmatračnice i slično.

Unutar kuće je gospodar porodice neograničeni vladar svih ukućana (tj. članova porodice). Potčinjeni ženski članovi moraju snabdjevati porodicu sa svim što je potrebno za život.

Kako je kuća prepuštena samoj sebi, sve što se u njoj koristi proizvodi se u domaćoj radinosti pa izgleda spolja potpuno nezavisna; i stvarno niko nije manje upućen na podjelu rada i bližnju pomoć kao bosanski seljak u svojoj od svijeta zaboravljenoj osami.

Ovaj suverenitet je njegov najveći ponos; njega je sramota da nešto kupi. Postoje velika mjesta koja srazmjerno tome  dobro žive i čiji se stanovnici trude da nikada ne stupe u trgovinu sa susjednim mjestima jer pravilo, neki nepisani zakon nalaže da sve što se u mjestu (npr. odjeća i nakit) nosi mora da potiče iz tog mjesta.

Na prevoju Čemerno, na jednom mjestu zaštićena od vjetra stoji karaula, koliba u obliku šatora ili pravog krova od drvenih greda prekrivena travom i nastanjena nekolicinom policajaca.

Neposredno iza počinje uspon koji razvija punu divlju ljepotu sjeverne strane brda. Tek sada prkosno nastupa iz kulisa koje su ga do tada prekrivale, Sedlo, bogato provalijama, kao da se suprotstavlja ponosnom Volujak na koga je nasloljeno.

Između ova dva strašna oblika vodi naš put dalje nakon što smo prešli sjevernu padinu brda Čemerno, uglavnom sa pukotinama ispunjenim vodom kojse se pružaju između blokova stijena i oborenog drveća ka dolini.

Tik ispod nas žubori Sutjeska u uskom stjenovitom koritu, poviše nje zelena bogata šuma od koje se gospodarski uzdižu blijede, na prvi pogled kao Alpi, mase planina. Tri četvrtine sata od podnožja počinje "Prosječnica", jedan dug i visok slikarski defile čiji se zidovi često na 50 stopa spajaju dok su vrhovi brda jedva 2000 koraka udaljeni jedan od drugog.

Ovdje je pustoš, "kamen pobijen na kamen", gubi se šuma; samo oskudni šumarci jela stoje usred  korita planinskog potoka.

Jedna neuporediva tačka je zasjenjena hladna kapija od stijena uskog klanca. Omamljujuće huči i vri bujica u dubokom prolazu između dominantnih zidova koji zasvodnjavaju tijesan tovarni put i vlaže ga svojim vodenim venama.

Iako prolaz ove vodene rake iz koje nas zapljuskuje hladan tuš nije bezopasan, moramo se časak zabaviti sa istorijskim sjećanjima. Ova vrata su jednom imala svog vratara.

"Vratar na Sutjesci" kako je u dokumentima iz DŽV vijeka nazivan kastel čiji se porušeni ostaci zidina još uvijek mogu naći na jednom grebenu Volujka.

Naspram njega na lijevoj obali jedan manji kastel kruniše  liticu koja štrči sa Sedla. Ovdje je Herceg Stjepan (1435-1460.) posjedovao carinarnicu zbog čega su razbojnici (pljačkaši) u više navrata napadali karavane dubrovačkih trgovaca sa tovarima srebra.

Oba kastela su isklesana od kamena i dostupna samo preko jednog uskog puteljka dovoljnog samo za jednu osobu; dvadeset ljudi naoružani samo kamenim blokovima su mogli ovdje braniti prolaz od cijele jedne armije; često je prolaz bio zatvoren teškim željeznim lancem.

Ova stjenovita vrata otvaraju jednu neopisivo romantičnu, dva sata dugu životnu dekoraciju veličanstvenog scenarija prirode. Vitki, vrtoglavo visoki mostovi od drveta bez gelendera, čiji put je sagrađen od nekoliko labavo povezanih stabala vode nas čas na lijevu čas na desnu obalu.

Divlje vode na moćnim survanim blokovima, cvjetaju mali rajevi raznolikih listopadnih i zimzelenih stabala.

Blistava boja crvenog kamenja, čas zelenog čas tamnijeg, čas sniježno bijelog pjenušajućeg čas u dubinama izgubljenog potoka čiji se samo žubor čuje, purpurno svjetlećih vrhova planina, uz to hučanje bujice, vrištanje ptica grabljivica koje nesigurno lete tamo-ovamo, kruže, lutaju... - sve to nas zbunjuje toliko da više ne znamo da li sanjamo ili smo budni. Ali bajkoviti sjaj ove doline ne smije se potpuno zarobiti u čulima jer klizav put nalaže visok oprez putnika.

Samo sa divljenjem putnik misli na to da je ovaj put u srednjem vijeku igrao važnu ulogu kao trgovački put, da su po njemu prolazili dubrovački karavani, prenosili proizvode zapada sa jadranske obale u oblasti Drine i Lima kao i dalje prema Nišu i Konstantinopolju.

Divljenje ne posustaje ni kada pomislimo da su na ovom putu još u DŽVI i DŽVII vijeku putovale francuske pošiljke do Visoke porte. Misli li čovjek uz oslikanu prirodu na strahote koje su do u nazad relativno kratko vrijeme u režiji carinskih stražara ili običnih pljačkaša dočekivale putnika, tako shvata da se Remberti (1533.)  nije usudio disati na ovom putu dok se nije domogao blagoslovenih poljana stare Srbije...

BOLJE JE NIŠTA NE ZNATI

Veliki i industrijom bogat grad Zenica na rijeci Bosni uslovio je izgradnju glavnog puta od Broda ka Sarajevu, prednosti da vojni put ne dodiruje granice grada već da prolazi pored njega na nekoj određenoj udaljenosti. Stanovnici Maglaja su npr. protestovali kada je njihov načelnik Kalavun Jusuf Paša htio sagraditi kameni most preko Bosne. Kvadri koji su tada napravljeni za potporne stubove su tek u novije vrijeme našli prvobitnu namjenu.

Položaj mjesta kakav je Tešanj, jedan od najbogatijih i trgovački najrazvijenijih gradova Bosne i Hercegovine, 10 kilometara zapadno od pomenute doline rijeke Bosne ne bi drugačije bio zamisliv.

Stanovnici ovih gradova i sela - zaključuje Hernes -  ne žele čuti za neki drugi saobraćaj u zemlji, nema komunikacije sa inostranstvom, vole ništa ne znati, odreći se progresa nego običaj.

KAKO DOBITI ŠUGU

"Predio Rama", kaže jedan stari putnik,  "ponosan je na dvije svojine: narod stvara sam sve što mu je potrebno za odjevanje sostvenim ručnim radom i niko ne smije ni parče strane tkanine nositi na sebi, drugo: u cijeloj Rami ne smije niti jedan hrišćanin pravoslavne crkve stanovati; ako se jedan takav usudi tamo nastaniti odmah će, kaže se, dobiti šugu (kraste!?)"

Ovakvih separatističkih predstava je Bosna puna i nigdje u cijelom Orijentu adet ne igra tako veliku ulogu kroz prastare običaje kao ovdje. To je individualni karakter zemlje u koju sad sa juga marširamo.

HERCEGOVCI I BOSANCI

U skladu sa prirodom u Gornjoj Hercegovini, yaključuje Hernes, jeste i tip građe tijela već i kultura stanovništva, (izražen jednostran razvoj). Neosporno je Hercegovac temperamentniji, vatreniji, spretniji i umniji od Bosanca; od nadmoćnih pretežno neprijateljskih sila prirode prikovan za zemlju, proizvodi njegov duh i njegova fantazija samo bujno sujevjerje i avanturističku junačku poeziju  koja, uprkos magičnoj draži i visokoj ljepoti, u sadašnjosti samo je duhovni okov koji sapliće to uspješno i vrijedno pleme te usporava njegov razvoj.

Poznato je da Vuk Karadžić vodi porijeklo od nepotčinjenog plemena Drobnjaci koje na padinama Durmitora kao divokoze postavlja straže među stijene i broj stanovnika računa po puškama.