ko je iskoČio iz kodeksa

nogom u privatni Život

Bio u pitanju pravi medijski udar na Trebinje ili na najodgovornije ljude u našem gradu, ma kako dakle vidjeli ono što se u medijima o Trebinju i brojnim Trebinjcima piše posljednjih mjeseci, osjećamo obavezu da naše čitaoce podsjetimo na etička načela i na zakone u okviru  kojih funkcionišu svi mediji u BiH...

Iz novinarskog ugla, sve je jasno. Svi novinari dužni su da poštuju profesionalne standarde, utvrđene Kodeksom za štampu BiH, a Kodeks je, kaže se u njegovom uvodu, izveden iz postojećih evropskih standarda novinarske prakse. Cilj opšteg prihvatanja jednog ovakvog strukovnog dokumenta  je da se uspostave osnove sistema samouređivanja u štampi. U tom smislu, Kodeks se smatra moralno obavezujućim za novinare, urednike, vlasnike i izdavače novina i periodičnih izdanja.

Novinari i urednici, prema Kodeksu, prije svega, dužni su da poštuju i štite dvije stvari...

- opšteprihvaćene principe etike, i

- profesionalni integritet novinarstva.

Naravno, dužnost novinara i izdavača je da poštuju potrebe građana za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama. Uz to, mediji su dužni braniti načela slobode informisanja i pravo na pravedan komentar i kritičko novinarstvo.

Mediji se, dakle, moraju pridržavati opšteprihvaćenih društvenih standarda pristojnosti i poštivanja etničke, kulturne i religijske raznolikosti BiH. Dalje, moraju se pridržavati standarda ljudskih prava definisanih u međunarodnim i bosansko-hercegovačkim aktima o ljudskim pravima. Mediji, u najkraćem, moraju štititi sva prava pojedinca (definisana raznim aktima i konvencijama), ali, istovremeno, bez ikakvih restrikcija, moraju da podržavaju pravo na informaciju koja služi javnom interesu.

U kodeksu, slijede nešto priktičnije razrade ovih načela...

Najvažnija odgovornost novinara i urednika je osigurati da njihov rad bude usmjeren ka poštovanju istine, kao i prava javnosti da sazna istinu.

U tom smislu, i jedni i drugi svoj posao treba da obavljaju u duhu pravednosti, istinitosti i pristojnosti pri sakupljanju informacija, izvještavanju i predstavljanju mišljenja.

Dalje, podebljava se, plagijati, falsifikovanje, namjerno prikrivanje važnih činjenica, primanje mita ili usluga koje bi uticale na rad izvještača ili urednika, najteži su moralni prekršaji ove profesije.

Prema Kodeksu, štampa u svakom trenutku mora biti svjesna opasnosti koja se javlja kada mediji namjerno ili nehotice podstiču diskriminaciju i netoleranciju. Imajući u vidu takvu opasnost, štampa treba da da sve od sebe kako ne bi huškala i/ili podsticala mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, pola, seksualne orijentacije, bilo koje fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti. U ovom pogledu, podvlači se da novinari moraju izbjeći prejudicirane i uvredljive aluzije gornje vrste.

Dalje, novine i periodična izdanja, iako su slobodni da izraze svoja gledišta, moraju napraviti jasnu razliku između komentara, pretpostavke i činjenice. A kad je put do tih informacija u pitanju, posebno se insistira na tome da  novinari mogu koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti, dokumenata i/ili fotografija.

Neetički je krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacije za objavljivanje, osim u ekstremnim okolnostima i u zakonitoj formi, kada bi objavljivanje informacije dobijene na takav način jasno služilo javnom interesu. Novinari i fotografi, ako se drže ovog Kodeksa, ne smiju dolaziti do informacija putem zastrašivanja ili maltretiranja.

Oni koji idu u “medijsku agresiju“ prema bilo kome (metodi zasnovani na praksi tzv. žute štampe) ponekad se brane Članom 9. pomenutog kodeksa u kome se govori o privatnosti. Prema tom članu, štampa mora izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Dakle, može se pisati i o tome, ali samo ako određen privatni sadržaj (“afera“, “prljavi veš“), na bilo kakav način, ima svoje nesporne javne reperkusije, posljedice itd.

A kako se, na primjer, utvrćuje takva potencija nekog teksta (da neka informacija može imati javne reperkusije)? Interes javnosti, u ovom cehovskom dokumentu, definisan je kao - “postupak i/ili informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju ličnog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore otkrivanja krivičnog djela ili prekršaja, te spriječiti zavođenje javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije“.

Šta to praktično znači?

Znači da u nečiju kuću ne možemo bez kucanja. Znači da u nečiji život ne možemo ući bez njegove saglasnosti.

Nogom u vrata, po određenim procedurama, mogu samo bezbjednosni organi, a nogom u privatni život, bar na prvi pogled, mogu samo novinari kada svom čitaocu, a, eventualno i sudiji, mogu bjelodano da dokažu da su to uradili da bi, kad se sve svede na ono što je osnovno, zaštitili ili pomogli u zaštiti javnog interesa.

Ne ulazeĆi u debatu o tome kakvi se to javni interesi štite u tekstovima kojim se pojedinci atribuiraju na moralno nedostojan način (kojim se, npr. ismijava njihov intelekt, njihov zdravstveni status, njihova polna orijentacija, odnosi u njihovoj porodici, da ne idemo dalje).

Osnivač Glas Trebinja je SO Trebinje, i, shodno toj činjenici, davno smo se opredijelili da do informacija prevashodno dolazimo iz onog poznatog, na žalost ne uvijek dovoljno širokog i vjerodostojnog spektra izvora, počev od neposrednih razgovora sa građanima (od građana sa imenom i prezimenom) do korišćenja informacija iza kojih stoji opštinska administracija, javne institucije, građanska udruženja, itd.

Znamo da je jedno takvo opredjeljenje, bar kad je tiraž u pitanju, sasvim inferiorno u odnosu na opredjeljenja medija koji opstaju na potpuno komercijalnoj ili nekoj drugoj, mnogo borbenijoj i moralno upitnijoj osnovi, i shodno toj činjenici profilišu svoju uređivačku politiku, pa se, zakonito, dešava da “planu” na kiosku.

S takvim medijima “Glas” nema namjeru da ulazi u bilo kakav javni dijalog, niti  da demantuje čitave serije otvorenih neistina i uvreda koje još uvijek kruže našim medijskim prostorom, a ispisuju ih mahom anonimni autori.

Nema namjeru samo zato što razgovarati s nekim ko, ni u minimumu ne poštuje nikakva pravila, nema nikakve svrhe, a ni javne potrebe jer smo uvjereni da naši čitaoci često znaju da pročitaju i ono što piše izmeću redova, kamoli ono što se podebljava i u naslovima, iz broja u broj, u medijima koji se, po nekim čudnim i teško objašnjivim pravilnostima, javljaju i nestaju...

Redakcija GLASA TREBINJA

zakon o kleveti

Pravo na slobodu izražavanja garantovano je je Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovo pravo predstavlja jedan od temelja demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa.

Pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe, i za ona koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti.

U tumačenju ovih zakonskih rješenja, definiše se i kleveta... Svaka poslovno sposobna osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećem licu, odgovorna je za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolisala sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje - kaže se u Zakonu o kleveti,

Kada se takvo izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa dalje se precizira - osoba iz stava 1. ovog člana odgovorna je za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je ta osoba znala da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemarila neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik, ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Postoje li izuzeci, ili neki opšteprihvaćeni presedani?

Za klevetu se ne odgovara: a) ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je izražavanje u suštini istinito, b) ako je osoba koja je navodno prouzrokovala štetu bila po Zakonu obavezna iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Da li se ovi izuzeci mogu primijeniti u aktuelnim medijskim kampanjama, prosudite sami.

U Zakonu o zaštiti od klevete, koji je na snazi u RS, postoje i neki instruktivni fragmenti.

Na primjer ovaj... Kada sud donosi odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda od strane osobe koja nanosi štetu, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih osoba, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

MEDIJI I SAMOREGULACIJA

PROTIV STIHIJE

Poznato je, valjda ne bez dobrih razloga, RTV stanice u BiH, dugo su pod budnim okom Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Da li to oko nekada zažmiri, drugo je pitanje. Istovremeno, o štampi se niko nije brinuo na taj način. Dušan Babić, medijski analitičar u Media plan Institutu BiH, tvrdi da je štampa prepuštena samoregulaciji. To bi trebalo da se događa posredstvom Savjeta ili Vijeća za štampu (radi od 2001. godine, dvije godine nakon usvajanja Kodeksa za štampu).

- Savjet za štampu BiH - ovakvim ga vidi pomenuti autor - samoregulatorno je tijelo zaduženo za očuvanje visokih profesionalnih standarda u štampi, sa težištem na korektivnoj ulozi, što uključuje mogućnost javnosti da ulaže žalbe na uočene propuste u pisanju i izvještavanju određenih medija.

Ovo tijelo, logično, mora ostati nezavisno od političkih centara moći i njihovih uticaja. U zemljama i društvima sA demokratskom tradicijom, nije teško dokazati, princip samoregulacije štampanih medija dobro funkcioniše, a odluke samoregulacionih tijela, bez obzira kako se zovu, poštuju se bez izuzetka.

Neki noviji dogaĐaji govore da situacija nije baš toliko idilična, tako da i inozemna iskustva, kad se primjenjuju u BiH često djeluju malokrvno i blijedo.

Mada, izgleda, javnoj percepciji, Savjet stoji bolje. Zbog toga mu se valjda ljudi obraćaju, iako ne znaju da Savjet za štampu nema nikakvih izvršnih kompetencija (Babić),  za razliku od autoritativnijeg RAK-a, koji može da kažnjava i finansijski i da oduzima licence, pa i da zatvara medijske kuće.

Analizirajući činjenice, Babić informiše da Savjet za štampu uporište ima u tzv. medijaciji sporova, a korektivni lijekovi su: pravo na odgovor, ispravka, demanti, izvinjenje i sl.

- Međutim, medij u sporu se ne može prisiliti na objavljivanje pobrojanih lijekova. I to je ključni problem naše samoregulacije: odsustvo etičnosti i morala, ili ukratko - neprofesionalizam. Ako samoregulacija zakaže, a ovdje, nažalost, gotovo u pravilu zakazuje, onda se strana u sporu obraća sudu. U uslovima pravne i uređene države, prednost rada samoregulatornih tijela bila bi njihova brzina i efikasnost u odnosu na rad sudova, plus besplatna medijacija - napominje i opominje Babić.

Poznato je, u novinarstvu visoko kotiraju tekstovi napisani metodom “nepoznato po poznatom”. Takvi tekstovi, u novinarskom žargonu se kaže, “prodaju novine”. Naći nešto što krnji ili ruši lik neke javne ličnosti, u jednoj vrsti štampe, stalna je opsesija.

- Tako kamera krišom snima ljubakanja slavnih na jahti - podsjeća nas Babić - ili sunčanje golišavih filmskih diva na nekim skrivenim plažama. Većini objavljivanje takvih scena i prizora godi, raste im popularnost, a rastu i tiraži novina i magazina... Drugima to, međutim, smeta. LJute se, protestuju, a zatraže i zaštitu suda. Tako se postepeno iskristalisao fenomen privatnosti posredovan medijima. Privatnost postaje predmet zakonodavaca, uključujući i medijsku regulativu.

Kako sudovi nisu ostali indiferentni, teoretičari medija izdvojili su četiri karakteristična delikta u sferi privatnosti: 1. aproprijacija, odnosno neovlašten upad u nečiji privatni život, ili neovlašteno korištenje nečijeg imena i sl, 2. nametanje, uplitanje, nepozvano prisustvo, 3. objavljivanje i pružanje iskrivljene slike o nekome...

Kad su javne ličnosti u pitanju, novinari mogu biti nešto slobodniji. Razloga je mnogo, a jedan od njih je i u činjenici da javne ličnosti, koristeći se medijskom infrastrukturom, ulaze u privatnost građana. Da ne govorimo o tome da političari, zbog svog velikog uticaja, pa i moći, moraju biti na meti javne kritike.

Međutim, to ne znači da se smiju ugroziti njihova ljudska prava. I u tom domenu, oni su zaštićeni kao svi drugi građani.

- Ranih dvadesetih godina prošlog vijeka tzv. žuta ili bulevarska štampa Amerike - podsjeća Babić - u grozničavom traganju za senzacijama, radi povećanja tiraža, nije se libila služiti nečasnim i nemoralnim sredstvima, što je nanosilo ogromnu štetu novinarima. Upravo da bi se to osujetilo, ili barem amortizovalo, uvedena je institucija novinarskog kodeksa. S druge strane okeana, Evropa, iskusivši strahote nacizma, težište u svojim kodeksima stavlja na osujećenje širenja jezika mržnje i netrpeljivosti. Pet decenija kasnije, aspekt huškaško-pogromaškog jezika, kao društveni fenomen, postaje aktuelan i na ovim prostorima.

Naravno, Kodeks je ipak dokumenat internog karaktera. Medijska agresija, ako se već desi, svoj epilog doživljava i redovno preživljava na sudu, mećutim, po svoj prilici, ni sa kodeksom nije sve u redu jer desi se da novinarske nagrade dobijaju oni koji su poštovali sasvim druge “kodekse”...

Postojeći bh. kodeks je napisan neprecizno. Naravno, ta nepreciznost nije slučajna. Iza nje se, moguće, krije namjera da se samoregulacija praktikuje samo do izvjesnog nivoa, a ono dalje, da se, ako zatreba prepusti stihiji ili nekom specifično kontrolisanom procesu, koji je najvjerovatnije na sceni kad je u pitanju Trebinje kao već isprofilisana medijska meta...                                                                          g.t.