PRIJEDLOG SA VRELOG ASFALTA

marina za motore i bicikla

Trebinjci su izuzetno visoki ljudi. Kad budete došli u posetu shvatićete da se neko visok 180 cm (kao ja) tamo oseća nizak. Čak su i devojke bile više od mene! Ono što sam primetio je  da u Trebinju za 8 dana boravka nisam video NI JEDNU elegantno popunjenu devojku. Kako su uspele u tome, nemam pojma!?

Poslednji put sam bio u Trebinju 1991. godine - na jednom njeb-forumu piše bajker Giuliano - pa je bilo vreme da se konačno ode dole. To što sam bio prezaposlen nije bilo opravdanje da tako dugo ne posetim rodni grad. Na put smo krenuli Slaki (moja životna saputnica i saputnica na svim putovanjima), moja malenkost i njegovo visočanstvo Honda Transalp...

- Tjentište je bio jedini deo puta za koji se može reći da ne prija. Nismo naišli na rupe ali je put uzak i ima mnogo automobila iz suprotnog pravca koji seku krivine. Vrlo neprijatno ali prođosmo i taj deo. Predeli kroz koje smo prilazili su bili predivni. Kanjoni, reke, tuneli... zaista uživanje za laganu vožnju motora. Put je bio u odličnom stanju, nigde nije bilo rupa. Jedino se mora obratiti pažnja na odrone jer su na nekoliko mesta zauzeli pola kolovozne trake.

- Uveče oko 22:00 stižemo u Trebinje. Odlazimo do stana mog ujaka gde ćemo boraviti u narednom periodu. Nisam mogao da vidim mnogo toga noću ali sam primetio da se Trebinje dosta modernizovalo od moje poslednje posete....

- Ponedeljak koristimo da se prošetamo kroz Trebinje. Grad je i dalje lep, čak i lepši nego što ga se sećam. Zadržao je izgled primorskog grada iako nije na moru... Šetamo se pored Trebišnjice, najveće ponornice u Evropi. Blizu mesta gde se nekada nalazila Begova kuća je Bodiroga izgradio košarkaški kamp. Inače, Trebinjci su izuzetno visoki ljudi. Kad budete došli u posetu shvatićete da se neko visok 180cm (kao ja) tamo oseća nizak. Čak su i devojke bile više od mene! Ono što sam primetio je  da u Trebinju za 8 dana boravka nisam video NI JEDNU elegantno popunjenu devojku. Kako su uspele u tome, nemam pojma!?

- Nakon košarkaškog kampa nastavljamo šetnju pored kupališta i slapova do parka gde se nalazi crkva. Park je renoviran i izgleda odlično. Pun dece koja se igraju. Prolazimo kroz stari grad koji je potpuno izgrađen od starog uglačanog kamena, kao i veliki broj kuća u Trebinju. Odlazimo do Arslanagića mosta (koji se sada zove Perovića most???) koji je tu premešten iz veštačkog jezera koje je nastalo gradnjom velike hidrocentrale na Trebišnjici.

- Predveče odlazimo na vrh obliznjeg brda gde je jedan naš bogati gastarbajter iz Amerike napravio takozvanu hercegovačku Gračanicu. Prelep plato na kome je nekad bilo neko staro razrušeno utvrđenje je poravnan i tu je sagrađen fenomenalan mauzolej sa konakom, zvonikom, malim kafićem za posetioce. Odozgo se vidi celo Trebinje i okolina a mauzolej kad je uveče osvetljen dominira celim predelom.

- Nakon zalaska sunca silazimo u Trebinje i pravimo još nekoliko fotki i krećemo na dogovoreni sastanak sa najvećim trebinjskim bajkerom, hercegovačkim megacarem i članom ovog foruma Midžom. U sjajnom ambijentu rok kafea pijuckamo kafice i sokiće, razmenjujemo iskustva i dogovaramo se da idemo zajedno do Ostroga narednih dana.

- Odlučili smo da obiđemo Crnu Goru. Na samom izlasku iz grada put vodi u brda ka graničnom prelazu. Usput nailazimo na krave koje nehajno "pasu" na asfaltu. Nije mi jasno kako išta nađu u onom kamenjaru ali još da se motaju po asfaltu, e to je stvarno previše. Na graničnom prelazu prolazimo bosanski punkt za sekund a onda nailazimo na kolonu od 10-tak vozila na crnogorskom punktu. Nije nam bilo jasno do kraja zašto su uvek toliki zastoji na njihovim punktovima? Uvek su morali da nam uzmu dokumente i da se prošetaju do kućice, zapisuju, proveravaju a to nam niko drugi nije radio, čak ni na hrvatskoj granici...

Nakon prelaska granice kreće veoma loš put  koji se spušta direktno u HN. Meni je bio zanimljiv ali ipak na nekim mestima se ne treba zaletati jer su skretanja pre lakat krivine u neravnom asfaltu i šljunku pa je moguće da proklizate.

Giuliano ide dalje u Herceg Novi...

- Kad smo poručili voćne kupove stigli su u roku od dva minuta i to su ih nosila dva konobara. Bili smo veoma zadovoljni. Cene su potpuno umerene i mogu se porediti sa beogradskim a mislim čak i da su jeftiniji.

U Kotoru još jedno prijatno inenađenje...

- Stižemo u Kotor i ljubazni policajac me zamolio da ne parkiram tu već da premestim motor među ostale motore koji su parkirani ispred tvrđave. Još jednom se oduševljavam jer sam očekivao da mi naplati kaznu odmah, kao što su uradili pre nekoliko godina kad sam sišao u CG kolima.

Drugi bajker Vladimir Ćorović opisuje turu Trebinje-Dubrovnik-Cavtat-Trebinje-Bileća-Gacko, 3 dana, 218km i oko 3000 m savladane visinske razlike.

- Ovo sam imao plan voziti u martu, dok se na primorju ukazuju prvi sunčani dani, a na Orjenu je sve još pod snijegom. No, problemi oko traženja novog stana su me potpuno pomeli... Turu sam započeo u Trebinju, nakon noćne vožnje od Beograda, 11 sati... Put do Dubrovnika je krajnje prijatan i prilično lagan, ali svo vrijeme otvoren jakom suncu. Čitavom dužinom prate ga ostaci nekadašnje K.u.K željeznice, uvijek iznova potvrdjujući kvalitete "neprijateljske" carevine. Nekoliko sati sam proveo u obilasku Dubrovnika. Izvrstan ručak, kompletan za 25E, u ulici Prijeko, inače ekskluzivnoj lokaciji u Dubrovniku... Svo vrijeme sam pričao sa lokalnim konobarem, koji je nas razgovor prekidao svako malo obraćajući se stranim turistima na tečnom francuskom, engleskom, njemačkom, italijanskom, ruskom. Prosto nevjerovatan doživljaj, uz prekrasan ugođaj kamenih zidova, rakove i vino. Ono što mi je posebno upalo u oči jeste besprijekorna čistoća, uprkos ogromnom broju turista koji stalno naviru u grad i iz grada. Nigdje papirića...  Sve je bijelo, sve blješti, svi su ljubazni, brzi, diskretni i uslužni.

Slijedi Cavtat, Konavli, “tokom vijekova glavno hranilište Dubrovnika“, obišao Konavoske dvore, pa okrenuo prema Orjenu, ka prevoju Javor, putem kojim su nekada dubrovački planinari išli na Orjen, dok su tamo imali svoje domove. Put je sada napušten, što me nije puno iznenadilo, ali sam ipak očekivao da radi - najkraća je veza ovog područja sa Trebinjem i unutrašnjošću.

- Do hrvatske granice, put je asfaltiran, ali zbog nedavnih ratnih dejstava u ralativno lošem stanju, sa puno oznaka "Opasnost od mina". Na samoj granici su izasuta 2-3 kamiona pijeska i kamenja, uz skromne oznake hrvatske, odn. BiH granice. LJudi nema, žive duše nema, samo informacija u mojoj glavi da Hrvati nadziru prelaz termo-kamerama i očekivanje da neko oštro poviče za mnom u svakom trenutku.

Nakon rečenog nasipa, nastupa B-H teritorija, loš šljunkovit put...Ova scena podsjeti me na opis (šok) ruskog ambasadora Aleksandra Giljferdinga, iz 1856., kada napušta uređenu K.u.K Carevinu i njene puteve i upravo ovdje ulazi u Tursku i susreće se sa turskim "putevima". Na tom dijelu, na rastojanju od oko 500m, smjenjuju se teritorije Hrvatske, Crne Gore i BiH. Međutim, ni BiH nije jad i čemer kakav je bila pod turskom upravom. Ubrzo izlazim na vrhunski put, širine preko 6 m koji spaja Trebinje sa Herceg Novim.

Obilazak Orjena, noćenje u Trebinju, ujutru pravac Gacko...

- Izvrsna i bogata promjena u odnosnu na svakodnevni život u Beogradu. Ruke i lice izgorjeli zbog loše procjene vremenskih uslova, 10 rolni filma sa 360 fotografija, 50-ak digitalnih snimaka i 5 video zapisa. U bilećkom kraju sam na GPS-u hvatao od 8-10 satelita visoke preciznosti.

UMJESTO ZAKLJUČKA

1.  Sa ljudima koji su na ovaj način zaposleni u turizmu (mislim na one kao što su Giuliano i Ćorović) treba komunicirati, i to, u neko ruku - službeno, jer oni ono što rade, ne rade za novac.

2. Trebinje treba da organizuje jednu ili niz posebnih turističkih funkcija ili usluga vezanih za grupe kao što si biciklisti i bajkeri. U tom smislu, Trebinje je podesnije i jeftinije od Dubrovnika, Herceg Novog, Kotora, pa čak i od Mostara i Cetinja. Kao što se na moru prave marine za jahte, Trebinje bi moglo da napravi bar jednu veliku marinu za motore i bicikla.                           T. MEGAN

usputne biljeŠke

Putujući na motoru, Vladimir Ćorović ovako opisuje gradove i predjele na koje nailazi. On je, istovremeno i turista i turističKi radnik jer o svom putpvanju informiše druge.....

- Trebinje je grad bogate istorije, koju cu ovom prilikom preskociti. Ali je svakako jedno od mijesta sa puno "naj" epiteta. Želim samo napomenuti da je Austro-Ugarska na njegovom širem području napravila toliko vojnih utvrda, da je njihova cijena

prelazila cijenu svih utvrđenja u engleskim kolonijama. I to ne bez dobrog razloga. Ove utvrde, koje se dižu sa svakog značajnijeg vrha, daju osjećaj snage i značaja gradu na Trebišnjici. Cijene su 20-50% niže nego u Beogradu, a ponuda prehrambenih artikala je uglavnom veća, ovisno o grupi.

- Dubrovnik je primjer gotovo savršene organizacije, uređenja i cistoće, daleko ispred kontinenta, ali i prijestonih gradova naše

unutrašnjosti, posebno na Istoku... Cijene su ili nešto veće, ili do 30% veće nego u Beogradu, ali su usluge znatno brže, ljubaznije i kvalitetnije i dostupne na bar 3 jezika i kod običnog kelnera.

- Orjen je planina koja se po mnogo čemu izdvaja od planina širom Evrope. Na njeb-u sam postavio iscrpnu galeriju slika sa komentarima, pa za kratak uvod pogledajte http://vcorovic.fotopic.net/p10533634.html. Ovaj put prošao sam njenim zapadnim obroncima, te prije Trebinja prišao sa sjevera Vučjem zubu (1802m) i najvišem Vrhu Zubački Kabao (1894m).

- Gacko je sasvim neugledno mjesto, smješteno u prirodi rijetke ljepote. Sjeverno od njega se nizu najviše i najljepše planine Dinarskog masiva