Gasne poznato hercegovaČko selo stogodiŠnjaka

JEDNOM BI MOGAO OSTATI SAMO ZELENI DUB!

Veljko Mihić, jedini dječak u selu...

Bančići kod Ljubinja decenijama su mamili reportere kao selo sa najviše stogodišnjaka u Evropi. Dugovječnih ovdje i dalje ima, ali mladosti nema...U selu se urušava i rodna kuća dr Ljube Mihića, autora brojnih knjiga o Hercegovini, koji je maštao da će Bančići postati vazdušna banja i turističko mjesto...Ali...

- U ovo selo nekad su hrlili reporteri iz cijele bivše Jugoslavije, kao ni u jedno drugo u Hercegovini. Da pišu, da javljaju o njegovom fenomenu.

Bančići kod Ljubinja bjehu selo s najviše stogodišnjaka u Evropi! Sedamdesetih minulog vijeka, reporteri su bilježili: "Ovdje je sada 55 domaćinstava sa 175 stanovnika. Od 1910. godine do sad među njima je živjelo ili živi pedeset i četvoro stanovnika duže od 100 godina! U istom periodu, preko 90 ljeta živjelo 115 Bančićana!!!"

Poredili su ga sa Kavkazom, s Vilkobambom u Ekvadoru, gdje  plejade zdravih, radišnih stočara kao od šale napune stotu - i još su u njoj kadar štošta učiniti, oposliti u vrtu i okućnici!

Nad bančićkom površi, na 400 do 600 metara nadmorske visine, između hercegovačke Humine i Rudine, ukrštali su se klime i ruže vjetrova s mora i planina, mirisali smilje, vrijesak i kadulja, a kod lokve Mosure usred zime, pod debelim snijegom zelenio se dub. Jedini takav koga je ovdašnji svijet vidio krećući se za stokom od katuna na planini Treskavici do dalmatinskog poluostrva Pelješca, vojujući u raznim vojskama od Pijave do Soluna, pečalbareći po američkim rudnicima, krečanama, čeličanama i kalifornijskim plantažama - u potrazi za mekšom korom hljeba i zrncem boljeg života.

Samo iz bančićkog zaseoka Podgreda na radu u Americi bilo je sedam Janjića i četiri Mihića!!! Rijetke njihove slike, poput one Nikole Janjića, snimljene u Los Anđelesu, i danas im čuvaju potomci... Svuda su ti radnici i pečalbari uveseljavali uši slušalaca legendom o svom vječno zelenom dubu (hrastu). A, ona glasi: jednom davno, u stara vremena kad su svi ljudi bili dobri ljudi, krenuo je Rastko Nemanjić ljutim kršem iz Stona prema sjeveru Hercegovine. Hodeći pod ognjenim avgustovskim suncem, minu i selo Mišljen, pa osjeti kako mu u nogama ponestaje snage. Spusti se kozjom stazicom do lokve Mosure i sjede pod jedan dub da se odmori. No, kako mu je njegova hladovina prijala leže, zasni dubokim snom. Probudi se nekoliko sati kasnije. Potpuno osvježen i čio, osmotrio sunčevu kuglu, što je uveliko naginjala zapadu, a onda se, prije polaska ka sjeveru, obratio dubu: "Hvala ti što si me osvježio blagodatnom hladovinom i vratio mi snagu. I ja ću tebe nečim darovati: budi dovijeka svjež i zelen!" Od tada  niko više u Bančićima nije vidio kad dub mijenja lišće. Uvijek je zelen - zimi i ljeti. A po Rastku, potonjem Svetom Savi, narod ga je, kasnije, prozvao - Dub svetog Save... Niko sa njega ne smije ubrati grančicu, ni list. Ko to učini, pogodiće ga nesreća "ma u kom koljenu, pošto se ono što je ostavio Sveti Savo ne smije skrnaviti".  

Ljudsku dugovječnost, pak, Bančićani su nasljeđivali genetskom linijom, učvršćivali stilom surovog, a zdravog gorštačkom života, gdje u hrani dominiraju mlijeko i mlječni proizvodi, ječmene čorbe, prijesnac, cicvara, prebjenik, pura, ćeškek, bijeli luk, raštika, repa, med... Najkraće tim što im je njihova stoka i, ne baš izdašna, okolina nudila, ni ne sanjajući da će se jednom mnogi zainteresovati za ovu hranu i uopšte zdravlje stogodišnjaka. Među prvima zainteresovala su se dva doktora nauka - sam Bančićanin, turizmolog Ljubo Mihić i Sarajlija Dželaludin Kantardžić, medicinar. Zajednički su 1980. godine objavili monografiju na 340 strana, zalažući se da se selo razvija kao vazdušna banja! U međuvremenu, Mihićevim angažovanjem, u selo je stigla struja, doveden asfaltni put. Asfaltom je počeo stizati i drugi luksuz, olakšice...Ali?

Ali i oticati mladost prema gradovima! U novim porodicama rađalo se manje djece, dok je zov industrijalizovanih gradova bivao  sve jači. One dvije školske zgrade što ih je selo pregalaštvom podiglo, zadružni dom, prodavnica - postajali su sve suvišniji, mladost je i dalje oticala prema dolinama. Bančići koji su izdržali velike migracije početkom 20. vijeka prema Americi, poslije Prvog svjetskog rata prema Kosovu i Metohiji, poslije Drugog prema Vojvodini, ovu industrijsku nisu mogli... Snovi stogodišnjaka i njihovih potomaka Janjića, Mihića, Škorića, Babalja, Betegala, Parića, Stajčića, Bogdanovića i Rudana, padali su kao kula od karata. Velika brdska imanja, ograđena dugim kamenim ogradama, često kupovana dolarima mučno zarađenim u američkim rudnicima, ostala su prazna i pusta. Opustjele su školske zgrade,  zadružni dom, prodavnica... pa i cijeli zaseoci.

U šikaru i bršljan zarasta, i urušava se rodna kuća dr Ljube Mihića, koji odavno počiva na Mihića groblju, nedaleko od groba njegovog oca, glasovitog hercegovačkog klesara Jovana, koji je sebi i supruzi Darinki, još za života, isklesao spomenik, jedinstven po ljepoti: "odslikao" je u kamenu  mukotrpni seoski život u bančićkom kamenjaru... Kao mlad reporter,  i ovaj vaš novinar zaticao je Jovana na tom njegovom posljednjem poslu. Pričaše mi kako je gradio dubrovačku gimnaziju, neke spomenike kod Šantića u Mostaru, kako se poznavao sa Aleksom..."Evo, Aleksine ću stihove uklesati i na moju vječnu kuću, a nju moram sam sebi ukrasiti, jer ovdje neće imati ko."

Zvučalo je zloslutno, no tako i bi... Jovan Mihić je znao šta priča i šta radi.

U Bančićima danas nema klesara. Tužno je nekako pogledati onu kuću u kojoj je ovaj "umjetnik u kamenu" proveo zemaljski život, tim tužnije što je u njoj rođen i njegov sin Ljubo, Hercegovac koji je napisao najviše stručnih i publicističkih knjiga o ovoj regiji - i na većini stavio poruku: odričem se honorara u korist naroda opisanog kraja!!!

"Narod opisanih krajeva", nažalost, evo, nema sluha ni želje da piščevu rodnu kuću sačuva od propadanja! Da je pokaže sljedećim pokolenjima kao uspomenu na velikog dobrotvora!

Ovako, raspadanje Mihićeve rodne kuće, kao i mnoštvo drugih prizora od Stajčića mahale do Ždrijela, Okolišta i Neveša samo nedvojbeno otkrivaju da "na ovom svijetu stalna samo mijena jeste".

- Pamtim - ispričaće Uglješa Janjić iz zaseoka Podgreda, pokazujući staru američku sliku svoga oca Nikole - kad je u Bančićima bilo 80 domaćinstava sa oko 400 ljudi. Danas nas je ovdje jedva pedesetak, dim se vije iz samo dvadeset odžaka!!! Palo na četvrtinu one moje uspomene kad je riječ o domaćinstvima i na osminu kad se radi o ljudima...O propasti stočnog fonda da i ne govorim...Ali, evo, pomenuću: nije to bilo tako ni davno kad su Bančići imali 200 konja i volova. Volova više nikako nema, a onog jednog jedinog konja u selu drži Neđo Janjić, zvani Đipo. Ni ona ti "jela stogodišnjaka" žene više ne pripremaju...Sve ih napustilo, osim dugovječnosti: u oktobru 2006. u ovom (rodnom) selu sahranjena je Mara Parić - Janjić. Umrla je u Dobroti, u Crnoj Gori, u 101. godini!!!

Najstariji Bančićanin poslije nje, bio je 96-godišnji Risto Škorić iz zaseoka Ždrijelo. Neposredno pred smrt, kažu, Škorić je govorio: "Ne znam", kaže on koliko ću još živjeti, ali, čini mi se, nije daleko dan kada će ovdje ostati svjež i zelen samo onaj dub svetog Save..."

Danas je u cijelom selu najmlađi šestogodišnji Veljko Mihić. Jedini je dječačić na cijeloj bančićkoj površi, a glavni mu je drugar pas Medo, s kojim rado pristaje da se fotografiše. NJegove dvije sestre Jovanu, učenicu sedmog i Zoranu, petog razreda Osnovne škole "Sveti Sava", svakodnevno do škole u LJubinju i nazad vozi otac Milenko.

Ovo troje Mihića djece, svekolika su mladost nekadašeg legendarnog sela stogodišnjaka. I oni, takođe, svakodnevno, ispred svoje kuće u Podgredi, vide ostatke dvije šolske zgrade u centru sela, gdje je nekad vrvjelo od djece i njihovog žagora - a gdje se danas širi zloslutna tišina omeđina u kojima se uvijek nanovo, s proljeća, širi kupina i korov. Dok davne uspomene odraslih Bančićana neumitno blijede i sahnu...i dok vjetar i dalje ćarlija kroz onaj vječno zeleni hrast...

Žarko Janjić