HERCEGOVINA KAO VELIKA FARMA

NE POSTOJE PASIVNI KRAJEVI ali POSTOJE pasivni ljudi

Rajko Dobranić	Anđelko Dolina	Čedo Turanjanin

Nova generacija hercegovačkih farmera ne drži se one narodne pleti kotac ko i otac. Riječ je o mladim ljudima koji ni po svojoj spoljašnosti ne podsjećaju na tradicionalne hercegovačke stočare. Oni su već razvili vlastitu strategiju samoodrživosti, nisu uzimali kredite, a u razvoj kreću bez rizičnih zaleta, metodom korak po korak. Oni već danas imaju porodični standard i egzistencijalnu sigurnost koja je daleko iznad one u kojoj žive njihovi vršnjaci po hercegovačkim gradovima...

U uvodu novog info-projekta Glasa Trebinja - (čiji je osnovni cilj da sve zainteresovane upozna sa jednim od najstarijih, najvećih, i najvitalnijih resursa Istočne Hercegovine) -  predstavljamo tri neobična stočara iz Berković, Ljubinja i Trebinja.

Prvo, neobični su zato što su mladi, a drugo, neobični su zato što su solidno obrazovani, i nikako se ne uklapaju u tradicionalnu sliku hercegovačkog stočara kao polupismene osobe, koja je izgubila sve vozove i, silom prilika, po nekom porodičnom usudu, ostao sa ovcama.

Naši sagovornici daleko su od svega toga, govore čistim književnim jezikom, koga u ničem ne treba popravljati;  služe se svim tehničkim sredstvima kao i mi u redakciji Glasa, a što se tzv. stočnog fonda tiče, nadmašili su i svoje djedove i pradjedove.

Uz to, za početak, mora se reći da je sreća i veliko zadovoljstvo razgovarati s ovim ljudima koji svakom riječju razbijaju turobnu, kriznu omaglicu u koju smo, manje-više, svi potonuli.
 

Rajko Dobranić iz Berkovića  kaže da se vrlo ozbiljno bavi stočarstvom. Ono vrlo ozbiljno, stiče se utisak, izgovara sa jednim dubokim naglaskom, kome je tečko ući u korijen.

Rajko živi sa suprugom i četvoro djece (najstariji sin ima 11 godina). Na pitanje ko radi u kući, Rajko kaže ovako...

- Ja i žena, a i djeca pomažu  dobrim dijelom.

Ni Rajko ni njegova supruga, formalno, nigdje nisu "zaposleni". Da bi bolje osvijetlio svoju poziciju u savremenom svijetu kakav je da je, Rajko kaže da ne žive samo od stočarstva, nego, podvlači - isključivo od stočarstva.

- Imam 120 velikih ovaca, pet krava, bika, držim i svinje. Imam jedno kompletno domaćinstvo. Ali, i pored katuna u Zelengori, za ovoliko stoku, nemamo dovoljno zemlje. Zato uzimamo pašnjake u zakup.

U poređenju sa svojim djedom nekad, kako Rajko stoji danas?

- Ogroman je napredak. Naravno, u moju korist. Iako, kod mene je malo specifična situacija, jer sam rano ostao bez roditelja pa je ta tradicija prekinuta. Zato, morao sam startovati s nule. A startovao sam jer znam, uvijek sam bio uvjeren da se od stočarstva lijepo može živjeti.

Kad isključi sitnice, Rajkova porodica godišnje proda oko 120 janjaca, petoro teladi, i otprilike - 1,3 tone sira.

(Podsjećamo, samo na siru, Rajko u xep stavi gotovo dvije prosječne godišnje plate zaposlenih u RS!)

Moderni hercegovački farmeri, ako je suditi po ovoj trojici, dobro su informisani i ono što znaju - znaju 100 posto.

Otud, o planovima, govore s dosta emocije i energije, ali se suzdržavaju od bilo kakvih cifara.

- Imam velike ambicije - kaže Rajko - ne šalim se, mislim na budućnost, još sam u fazi razvoja, širim se oprezno, prema mogućnostima. Ipak, u svemu ovom, mislim da sam još uvijek na početku, ali nemam se namjeru zaustavljati.

Na pitanje je li, u najjednostavnijem smislu, zadovoljan i sretan čovjek, kaže...

- Jesam. Prvo sretan sam zato što su mi, hvala Bogu, u kući svi zdravi. To mi je osnovica. A što se materijalnog stanja tiče, i njime sam potpuno zadovoljan, na ništa se ne žalim.

Anđelko Dolina iz Orašja-Popovo, po zanimanju metalostrugar, kaže da je tražio posao, ali, srećom, nije ga našao. Danas, bavi se i poljoprivredom i stočarstvom, i ne pada mu na pamet da dangubi u gradu...

U staji ima kravu i rasplodnog bika, a u toru 150 ovaca, o kojim se uglavnom brinu njegovi roditelji. Anđelkova specijalnost je povrće...

- Bavim se proizvodnjom paprike i paradaiza. Imam mašine, traktore, i to koristim koliko prilike traže. Zadnjih 20 dana nisam izlazio iz traktora. Sve sam to kupio od onog što sam zaradio od stoke i povrća. Pod povrćem danas imam 2-3 hektara. Uglavnom proizvodim papriku i paradaiz. Tržište mi je, najvećim dijelom, u Čapljini i u Trebinju. Sve sadim na otvorenom. Sadim na foliju, sistem kap po kap. Lani sam imao 30-40.000 crvene paprike, oko 10.000 žute, i oko 1.000 struka paradaiza. Ove godine posadiću 100.000 crvene paprike, a smanjiću proizvodnju žute i paradaiza.

Za sada, s plasmanom povrća Anđelko nema problema...

- Uvijek sve ode. Crvenu papriku lani sam uglavnom prodao u Čapljini, a žutu u Trebinju, na pijaci, i po malim prodavnicama.

Ipak, Anđelko ima jednu neizbježnu i nimalo jednostanu  brigu: da li će se njegova porodica podijeliti kad mu trogodišnji sin prispije za školu?

- Ne vjerujem, iako, uglavnom zbog toga, u Trebinju pravim kuću. Kako znate, u Trebinju je teško naći posla. A, ako nešto i radiš, to je za male pare. Zato moram nastaviti sa ovim poslom, to mi je jedina dobit.

Kad ga pitam za planove, Anđelko kaže da ovo nije vrijeme za planiranje, da je sve od danas do sutra. Osim toga, nije vrijeme ni za kredite, što znači da velikih ulaganja nema, nego korak po korak...

Na pitanje je li zadovoljan svojim životom, Dolina kaže da jeste, jer je naučio raditi, život bez rada i obaveza, očito, za njega bi bio patnja.

Čedo Turanjanin iz Vođena (Qubinje) u kući ima tri generacije: oca, majku, suprugu i troje djece. Plus, kod njega je uvijek zaposlen jedan ili dva radnika. Završio je srednju mašinsku školu, i nije se pretrgao tražeći posao, iako se nije rodio ni s punom kesom ni s velikim imanjem.

- Moji stari nisu bili stočari. Doduše, po majčinoj liniji, iz Uboska, imam te tradicije. Wen otac je 36 godina izgonio stoku na Zelengoru. S očeve strane svi su bili poljoprivrednici koji su proizvodili za svoje potrebe, krava-dvije i ništa više.

Dok je, u prvim poratnim godinama, većina kukala, proklinjala sudbinu, ili psovala državu, Čedo je odlučio da se posveti stočarstvu...

- Prvo sam nabavio tri krmače, poslije toga deset ovaca, zatim sam kupio traktor, kamion, šegu, i sve drugo što je vezano za ovaj posao. Sve sam to kupio od poslova kojim sam se tada bavio. Mislim na drva, prodaju pijeska, usluge poljoprivrednim mašinama, kamionom i sl. Od 1993-94. počeli smo držati rasplodnog bika. S njima smo radili stalno. Bik koga sad imamo je deveti ili deseti po redu. Dalje, proširio sam gazdinstvo sa jedne na tri krave, a danas imam oko 500 ovaca i janjaca, 10 goveda, 15 krmača. Ukupno, pod krovom imam 650 kvadrata, sve su to novi objekti...

Pošto Čedo nema dovoljno pašnjaka za svoju stoku, zakupio je jedno kompletno selo u blizini Žegulje (Radoši)...

- Selo je napušteno, tamo ne živi niko. Ugovorom smo se vezali na sedam godina, koristim njihove pašnjake u periodu od oktobra do maja, jer od maja do oktobra smo na planini Viduši, gdje sam, takođe, sa jednim prijateljem, zakupio pašnjake.

Kako napuštenih sela ima na sve strane, nisam mogao a da Čeda na priupitam hoće li na ovom ostati?

- Neću. Idem dalje. Cilj mi je da iz svega ovog izvučem što veću korist. Znam kako to treba uraditi. Kad sam počinjao, nisma znao, pravio sam mnogo grešaka. Moj cilj je, za sada, četiristo ovaca i duplo jagnjenje. U toku godine, znači, da izvučem dvoje janjaca od svake ovce. Dalje, mislim da bi trebao imati 30-35 krava muzara na slobodnoj ispaši - plus sir.

Ako u Hercegovini danas može da se govori o farmerima modernog tipa, onda su naši sagovornici, vjerovatno, sretan izbor. Sva trojica - a to bi trebalo nešto da govori!? - nisu bila osuđena na ove poslove, sami su ih odabrali...

- Niko me nije gonio da ovo radim - kaže Čedo Turanjanin - odabrao sam svojom voljom baš ono što volim. Cijelo ovo vrijeme držala me potreba da dokažem i sebi i drugima da se od stočarstva može živjeti. Qudi pričaju kako su ovo pasivni krajevi, kako treba bježati odavde. Jedan je pametan čovjek rekao: nema pasivnih krajeva, ima samo pasivnih ljudi.

Te.O.

POMOĆ ODOZGO

Kako bi država mogla da pomogne hercegovačkih farmerima? Naravno, mogućnosti su velike, ali, kako ljudima uglavnom ne pada na pamet da, dok kriza traje, uzimaju nove kredite, govori se o pomoći na kašičicu. Na primjer, za sve ono što radi Dolina je dobio 120 litara regresirane nafte (po 99 feniga). Još uvijek ne zna koliko će dobiti  umjetnog đubriva. On je i na tome zahvalan državi, ali, ipak, sve je to daleko od prave stimulacije, koja bi mogla da promijeni negativne trendove u agraru.

IZ ČILEA U POPOVO

Vjerovali ili ne, u hercegovačku poljoprivredu ulažu i poslovni ljudi iz Čilea. Još uvijek ne znamo detalje, ali saznajemo, da je jedan naš zemljak (prezime Vasiljević) odlučio da gaji trešnje u Popovu. Ovih dana razorao je parcelu pod Dubljanima koju je uzeo u zakup. Sretno!