UVIJEĆA - ETNO SELO

KAMENGRAD U TREBINJU?

PITANJE TREBINJSKE TURISTIČKE ATRAKCIJE - KAMENGRADA, SVE ČEŠĆA JE TEMA U POSLJEDNJE VRIJEME. OTKAKO JE TURISTIČKA ORGANIZACIJA TREBINJA, ODNOSNO, REPUBLIKE SRPSKE, NEDAVNO POKRENULA OVO PITANJE ORGANIZOVANJEM OKRUGLOG STOLA "DANI ETNO SELA UVIJEĆA I SARADNJA SA DUBROVAČKO NERETVANSKOM ŽUPANIJOM", PROJEKAT SE ČINI MNOGO BLIŽIM.

Selo Uvjeća, sa svojom očuvanom, tipično hercegovačkom arhitekturom 19. vijeka, ima sve predispozicije da postane atraktivna turistička destinacija.

Ono nije samo jedno od brojnih, gotovo napuštenih sela hercegovačkog kraša, u kome su ljudi otimali svaku trunku zemlje od ljutog kamena, već ovaj nestvarni kraj najviše liči velikom muzeju starina, u koji kada dođete, kao da ste se vremeplovom vozili unazad.

Ovakav je osjećaj imala i naša ekipa, koja je nedavno, zajedno sa predstavnicima turističkih organizacija grada Trebinja i Republike Srpske, te kulturnih i javnih radnika ovog grada i Dubrovačko - neretvanske županije, boravila u ovom selu, koje je gotovo uraslo u kamen.

U SELU SAMO DVA STANOVNIKA

A da selo zaista može postati atrakcija takozvanog kamengrada, ili etno sela, kako ga ko vidi i kako ko voli da ga naziva, očigledno je na prvi pogled.

“Mi smo, u stvari, ovdje sve nekako oteli od kamena, jer su kuće kamenom građene i kamenim pločama pokrivene, dosta upotrebnih stvari napravljeno je od kamena i neke još koristimo, asfaltnog puta nemamo, a i obradivu zemlju smo, kako su nam i naši stari pričali, nerijetko dobijali krčeći ovaj kamen, bez koga Hercegovac, čini se, i ne bi umio živjeti“, rekao nam je u Uvijećoj Nikola Šupljeglav koji je jedan od dva stanovnika ovoga sela.

Drugi stanovnik je njegova sedamdeset dvogodišnja majka Mila koja se sjeća vremena kada je selo bilo puno i kada se radila svaka vrtača i uvala, kako bi se zaradila kora hljeba.

Naglom industrijalizacijom, dosta Uvjećana je selo napustilo još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, jer su, baveći se uglavnom poljoprivredom i stočarstvom, teže živjeli nego je tada bio život u gradu, ali, kako kaže baka Mila, i pored teškog života, narod je bio zadovoljniji i sretniji.

Ne zna, dodaje uz osmijeh, je li to donijelo vrijeme, ili je i netaknuta priroda uticala na raspoloženje, tek, ovdje se nekada najčešće mogla čuti djevojačka i momačka pjesma, a sada uglavnom ptice i pokoja domaća, ali i šumska životinja.

“Ja u Uvijećoj dobro živim, čuvajući krave i ovce, predem i pletem i puno me se ne tiče gradska buka, niti je volim. Mislim da sam zato i zdravija i sretnija, jer sam ovdje odvojena od grada, na čistom zraku, jedem najviše ono što ja proizvedem i zato sam i zdrava“, kaže Mila, čija su dva sina u gradu, dok se Nikola, s obzirom da nije mogao naći posao u gradu, okrenuo poljoprivredi.

Ponosan je, veli Nikola, na svoje selo i sve ono što je od neumoljivosti civilizacije, ostalo u njemu netaknuto.

Iako svoju zemlju odavno obrađuje frezom i drugom mehanizacijom, uredno održava volovske jarmove i komode za konje, kojim se nekada orala zemlja.

“Oralo se sa jednim ili dva vola ili konja i sve se na ovim takozvanim spravama štelovalo rukom, dublje ili pliće oranje, zanošenje u stranu i slično, a kada bi se posao završio, uzimao bi se ovaj kosurak i njime se sa motike, vila ili rala ostrugala zemlja. Kosurkom bi se takođe u krajevima kosila i trava“, pokazuje Nikola svoje naprave koje su nekada bile odlike samo domaćinskih kuća.

Qubomorno i danas u svojoj rodnoj Uvijećoj čuva i žrvnje, naprave od kamena i drveta kojima se nekada mljelo žito, a koje je, kako kaže, ručno pravio njegov pokojni predjed, oštreći ih, kada se istupe, dlijetom i čekićem, nazubljujući kamen za novo mljevenje.

U kući Šupljeglava je do danas ostala tradicija da se jednom do dva - tri puta godišnje u ovim žrvnjima samelje žito od koga se kasnije, najčešće za Božić ili neki drugi pravoslavni praznik, kuva skrob i druga hercegovačka tradicionalna jela sa dosta domaćeg sira i kajmaka.

Zbog ovakvih jela je i starici Mili jasno zašto bi ljudi iz urbanih sredina i drugih civilizacija dolazili ovdje na odmor, jer, kako kaže, nema slađeg meda od onog iz starih dubovina, niti boljeg mesa i mlijeka, ko sa ovdašnjih livada koje ne zagađuje gradski smog.

Prepoznavši potencijale upravo u toj autentičnosti s kraja 19. i početka 20. vijeka, kada su građene kuće u ovom selu, ali i netaknutoj prirodi, kao i brojnim starim predmetima koji datiraju iz vremena kao i kuće u kojima se nalaze, trbinjska Turistička organizacija je idejni  projekat oživljavanja etno sela Uvijeća proslijedila reosrnom ministarstvu i republičkoj Turističkoj organizaciji, jer oni mogu uraditi puno više na konkretizaciji projekta.

Zbog toga su, krajem marta, Turistička organizacija RS i Regionalna razvojna agencija Dubrovačko neretvanske županije, u Trebinju organizovle i prvi širi skup, koji, ne samo da je po prvi put tretirao ovu temu, već je ovo i prvi poslijeratni  zvanični sastanak u Trebinju, na kome su Trebinjci i Dubrovčani razmjenjivali iskustva i sagledavali mogućnosti zajedničke saradenje u turizmu.

I načelnik opštine Trebinje Dobroslav Ćuk je potvrdio da do značajnijeg iskoraka u saradnji dvije susjedne opštine treba da dođe, ističući uvjerenje da je ovo pozitivan korak ka budućnosti.

ZAJEDNIČKA PREKOGRANIČNA SARADNJA

“Nadam se da će ovaj projekat zaživjeti u budućnosti, jer etno selo Uvijeća zaokuplja pažnju i Hrvatske i BiH, odnosno Republike Srpske, a ponajviše opštine Trebinje, na čijem se jugu, na granici prema Hrvatskoj i Crnoj Gori, selo i nalazi", kazao je Ćuk.

Zajednička prekogranična saradnja, u kojoj bi Trebinjci, zajedno sa Hrvatskom, koja ima sličan projekat sa svojim selom Pičete u Konavlima nadomak Dubrovnika, išli ka IPA fondovima, podrazumijevao bi, kako kažu u trebinjskoj Turističkoj organizaciji, oživljavanje Uvijeće, ne samo kao etno sela, već i kao eko sela, gdje bi se proizvodila zdrava hrana karakteristična za ovaj kraj.

“Naš plan je da zaustavimo propadanje ovih kuća, uz zadržavanje cjelokupne autentičnosti svih detalja ove sredine, sa kraja 19. i početka 20. vijeka, a pokušaćemo da vratimo i nešto stanovnika, jer bi, samo od proizvodnje eko hrane, ovdje moglo živjeti puno više ljudi“, mišljenja je Tatjana Bulajić, direktor Turističke organizacije Trebinje.

Ona dodaje da je njihov cilj da se u ovo selo dovedu turisti, da ljudi koji žive u Uvijećoj i koji bi se ovdje eventualno vratili, imaju i korist od posjete turista, u smislu da im im prodaju svoje proizvode i pružaju smještaj, a da se ne naruši ni selo ni njegova okolina.

Tako se, radi što veće autentičnosti, do sela, koje, doduše, ima struju, a vodom se snabdijevaju iz čatrnja, ipak ne planira dovesti asfaltni put, već bi se oko 5 kilometara, koliko sada ima makadama, samo zaravnalo i  eventualno bi se postavile kamene kocke.

Sa ovakvom se koncepcijom slažu i u Turističkoj organizaciji RS, čiji spoljni stručni saradnik, Armina Krupić, kaže da selo ima dosta obradive površine, ali i gotovo svu staru tehnologiju i posuđe za pravljene čak i onih starih, gotovo zaboravljenih jela sa ognjišta, ispod sača, sa veriga, škipove i drvene posude za pravljenje kajmaka, sira, masla isl., što su, zajedno sa netaknutom prirodom, bez zagađivača, osnovni preduslovi  da bi se moglo raditi na eko proizvodima.

“Siguran sam da bi ovaj projekat uspio, jer, ljudi iz grada, a posebno oni iz većih urbanih sredina, željni su da vide nešto novo. Malo ko je od gradskog stanovništva imao priliku i da vidi, a kamo li da spava na kamenim krevetima, da jede kajmak iz škipova, maslac iz drvenih stapova i hljeb iz naćvi ispečen pod sačem“, mišljenja je Radoslav Brnjoš, koji je, kako i sam kaže, često na relaciji Trebinje - Uvijeća, iako ovdje ne živi stalno.

Naslonjen na stari drveni ormar u njegovoj kući, koji je, kako kaže, star između 50 i 100 godina, Radoslav tvrdi da je spavanje na kamenim krevetima, ugrijanim pored ognjišta, dosta zdravije nego na gradskim posteljama, a svoju teoriju o kamenu kao izvoru zdravlja temelji na činjenici da su se nekada na kamenim pločama i djeca rađala i bila mnogo zdravija od kasnijih naraštaja, odgojenih u mnogo boljim uslovima.

Iako su do danas neke od kuća u Uvjećoj pretpjele i korekcije, u smislu da su neke prekrivene crijepom, ili imaju metalna vrata ili ogradu, ili je pak, osim kamena i drveta, na njima primjetan neki drugi moderniji materijal za gradnju, Božana Palikuća, kustos etnolog Muzeja Hercegovine, kaže da su te promjene neznatne i da bi se, ako bi bilo potrebno, mogle lako vratiti autentičnom izgledu tradicionalne hercegovačke arhitekture. 

“S obzirom da je većina ovdašnjih građevina zadržala svoj prvobitni izgled, ovdje u potpunosti možemo pratiti i sistem kako se gradilo, počevši od 19. vijeka, pa sve do danas, jer je prosto bilo normalno da se kuće u kojima se živjelo prilagođavaju potrebama savremenog čovjeka“, kaže Palikuća,.

Ona objašnjava da se jedna zanimljiva stvar iz starog graditeljstva ipak zadržala na svim objektima, a ta je da su na svim kućama ostala mala vrata, tako da se i danas svi koji ulaze moraju sagnuti, čime se izražava znak poštovanja i domaćina i doma u koji se ulazi, što je, takođe, jedan od autentičnih znakova tradicije.

Iako ovdje nikada nisu rađena neka arheološka istraživanja, osim posmatranja terena i sagledavanja mogućnosti da se selo zaštiti i bude jedna ambijentalna cjelina, Palikuća dodaje da u Uvijećoj postoji i par gomila koje datiraju još iz ilirskog perioda, što je i jedan od pokazatelja da je selo mnogo starije i od ovog starog kamenog naselja...     V. DUKA

POTENCIJALI ZA TURIZAM

Kako kaže Tamara Smokvina, predstavnik agencije "Pitija" iz Rijeke, Uvijeća ima mediteransku klimu, kamene kuće koje potiču s kraja 19. vijeka, a odlikuju se ognjištem, kamenim krevetima i tipičnim hercegovačkim dekorom u unutrašnjosti, odnosno, sve ono što je potrebno da privuče turistu svojom autentičnošću.

Ona posebno interesantnom smatra činjenicu da su u selu pronađeni ostaci starinskih oruđa, posuđa, kao i starih pčelinjih košnica, takozvanih dubovina, u kojima se i danas može proizvoditi najkvalitetniji hercegovački med.

REZIME OKRUGLOG STOLA

Potpisivanjem Memoranduma o zajedničkoj saradnji sa nadležnim institucijama BiH i Republike Hrvatske i Plana za dalju zajedničku implementaciju prema IPA fondovima Evropske unije, zvanično je zatvoren okrugli sto na temu "Dani etno sela Uvijeća i saradnja sa Dubrovačko neretvanskom županijom".

U pitanju je, kako je rečeno, bio plodotvoran rad turističkih i drugih organizacija i institucija, sa željom da se uspostavi međugranična saradnja dvije države i u njihovim najjužnijim krajevima, ali i saradnja dvije opštine, Trebinje i Dubrovnik, koje bi zajednički učestvovale u projektu izgradnje etno sela.

Ovo selo je, kako je na okruglom stolu naglašeno, svojevrstan spomenik nekadašnjeg načina života, koje treba sačuvati od propadanja i iskoristiti kao turističku atrakciju...