| Početna |
|
Dučićevim povratkom, Trebinje je postalo glavni grad srpske poezije, a Crkvina je u ponečemu nadomestila Lovćen Dok je u Trebinju, na Blagovesti,7. aprila ove godine, trajao Dučićev dan - od prepodnevne liturgije u Novoj Gračanici do večernje priredbe u Domu kulture - u Beogradu je Zdravko Šotra završavao montažu filma "Ranjeni orao" od materijala snimljenog za istoimenu televizijsku seriju. U Trebinju smo mogli da vidimo kako to izgleda kada stoluje poezija - ume ona, kad joj se pruži prava prilika (Nebojša Dugalić je javno pokazao kako bi glumci/glumice trebalo da govore pesme) - a u Beogradu ćemo moći da vidimo, ako uspemo da pronađemo neki od preostalih bioskopa, kako majstor od zanata pravi od ustajalog literarnog brašna i zašećerene vodice sentimentalnosti, nakon pristojnih televizijskih madlenica, evo, još pristojniju, nadamo se, filmsku tortu. Šta spaja dva, duhovno tako daleka događaja: dan poezije i dan filmske premijere? Šta spaja dva ni po čemu uporediva umetnika: Jovana Dučića i Zdravka Šotru? Spaja ih - Trebinje. Najlepši mali grad na svetu, kako ga, simpatično hercegovački preterujući, opisuju njegovi žitelji. Jovan Dučić je veoma mlad otišao iz rodnog Trebinja u beli svet, i trbuhom za kruhom, ali još više duhom za saznanjem. U "belom svetu" je uspeo, veliku i društvenu i pesničku karijeru je napravio, ali sve vreme je čuvao svest o onome što ljudi koji danas žude za belim svetom često zaboravljaju: da blagodeti "trbuha i kruha" nisu ni glavni, ni jedini čovekov cilj. Znao je da bez blagodeti duha čovek nije ništa.A duh ga je stalno držao u vezi sa zavičajem, sve što je kao pisac radio bilo je u više ili manje vidljivom znaku te veze. I da nije potekao iz Trebinja, Dučić bi bio pesnik, ali sigurno bi bio drukčiji pesnik. U njegovim pesmama se prosto oseća antička širina trebinjskog neba i slovenska osećajnost pejzaža. Dučiću je Trebinje bilo potrebno, a Trebinje dugo nije znalo da je i Dučić njemu potreban. Pesnik je iz zavičaja crpeo snagu, a ona se tajnim putevima duha vraćala zavičaju, da bi se svom svojom silinom pokazala kad se Dučić definitivno vratio u rodni grad. Tako,danas, Dučić ne počiva na Crkvini da bi bio zauvek zatvoren u hercegovački kamen, nego da bi se taj kamen uzneo na vidik i osvetlio, i da bi ta svetlost pala na graditeljske i stvaralačke poduhvate, skladne i čvrste onako kako su skladni i čvrsti pesnikovi stihovi. Tako je, svojim povratkom, Dučić na Trebinju otvorio vrata koja grad nije ni znao da ima. Trebinje je postalo glavni grad (srpske) poezije, a Crkvina je u ponečemu nadomestila Lovćen.
A Zdravko Šotra je raširio slavu Trebinja i među ljude iz Srbije (kažu, i bivše Jugoslavije) koje poezija i visoke duhovne stvari ne interesuju. Kako je to učinio? U pravom trenutku (deset godina ranije, "Ranjenog orla" malo ko bi gledao), povezao je mirjamovsku melodramu i lakoću televizije sa ambijentom Trebinja. Potezom pera, junakinju serije i filma skinuo je sa voza za Makedoniju - gde ju je, u romanu, uputila Milica Jakovljević - i poslao je "ćirom" za Hercegovinu, u Trebinje. Pri tom, zahtevi logistike snimanja i osećanja lokalpatriotizma bili su manje presudni od umetničkog instinkta. Znao je da Trebinje ima "ono nešto" što ne bi dobio na drugom mestu. I zbilja, kad je radnja prebačena u Trebinje, kao da joj je ono udahnulo više života. Kič-rečenice, koje je Šotra ostavio u scenariju, mučeći glumce - pomoću njih je dočaravao sliku života kao mešavine kiča i autentične drame, i pokazivao da je kič koliko bekstvo od života, toliko i način suočavanja sa životom - zazvučale su u Trebinju bolje nego u Beogradu i Šumadiji. "Ranjenim orlom" Šotra je podsetio da su Trebinje i okolina veliki filmski studio na otvorenom (što su, davno, znali Italijani i Soja Jovanović), tako da je gradu ostalo samo da mu dodeli titulu počasnog građanina. Kombinacijom ambijenta, klime, geografskog položaja, sa duhovnom visinom koju je, svojom poezijom i, napokon, usponom na Crkvinu,doneo Jovan Dučić, Trebinje se iz množine naših gradova izdvojilo kao grad-oaza, ohrabrujući simbol pametnijeg shvatanja prioriteta u savremenom društvu. Oaza u kojoj umetnost i kultura postoje prirodno, bez prosvetiteljskih naloga i profitnih računica. A to je retkost u današnjem svetu gde tržište (u zagrljaju s politikom) postaje sila nad životom ljudi umesto da bude sredstvo regulisanja tog života. Naravno, bez ekonomije tj. Proizvodnje i trgovine nema života, pa je naravno ima i u Trebinju, ali je ona neprimetna.
O Trebinju je Dučić pomogao da na vreme shvati o čemu se radi. Mnogi to i danas bezuspešno pokušavaju, ošamućeni aktuelnom svetskom krizom. Radi se o tome, kako napisa Žan-Klod Beson Žirar, u knjizi "Decrescendo Cantabile", da ljudskom postojanju vratimo njegovu poetsku dimenziju, da emotivnu perspektivu umetnosti stavimo iznad totalitarnih ciljeva trgovačkog duha. Zato u Trebinju dobija i poezija - koja u koordinatama "trgovačkog duha" ni ne postoji - i film i televizija - koji su "trgovačkom duhu" mnogo bliži, a i on njima. Zato je važno da nad Trebinjem i dalje stoji "emotivna perspektiva umetnosti":danju u mirisu vazduha, noću u svetlima sa Crkvine. Miroslav Maksimović NOVOSTI-Sreda , 22. april 2009.
|