NEKOLIKA PITANjA UZ KRUŠEVČEV LEGAT

KAKO POPUNITI PRAZNINU

Piše - Savo PUJIĆ

U prošlom broju "Glasa" doznali smo da je Trebinje dobilo još jedan vrijedan kulturni legat: porodica Todora Kruševca poklonila je dio piščevog knjižnog fonda Eparhijskoj biblioteci u našem gradu. Mada se već nekoliko godina znalo za namjeru  Todorovog sina Mima da pokloni te knjige nekoj od biblioteka u rodnom mjestu svog oca, zbog inertnosti mjesnih institucija do toga   nije došlo sve do prošlog ljeta, kada je naš darodavac, ne najavljujući se nikom od zvaničnika,  sam dovezao i eparhijskoj  bibliotekarki uručio svoj poklon. Ova uzorna i u gradu malo poznata biblioteka sigurno će znati da cijeni ovu donaciju, zaštiti je i čitaocima učini dostupnom.

Za tu priliku donator je odabrao veći broj objavljenih radova Todora Kruševca, kao i kritičkih napisa o njihovom autoru. Naročito mjesto u tom legatu zauzima nepotpun  komplet  časopisa "Pregled (1910-1949) i, naročito, komplet lista "Bosanska vila" iz vremena austrougarske okupacije (1886-1913). Malo se koja biblioteka sa područja bivše Jugoslavije može pohvaliti   cjelovitim kompletom  tog srpskog književnog časopisa, širom otvorenog za saradnju i kulturnih poslenika  iz  redova drugih istojezičkih  naroda.

Povodom te donacije, "Glas" je, sa izvjesnom zadrškom, uz pomenutu vijest, objavio i iscrpan tekst Rista Besarovića  o ovom znamenitom  Trebinjcu, napisan neposredno iza piščeve smrti i na taj se način, u okviru svojih mogućnosti, skromno odužio sugrađaninu kojeg je njegov  grad  već bio gotovo sasvim zaboravio. Iz iscrpnog  i sistematičnog Besarovićevog nekrologa doznali smo mnoge detalje iz života i rada tog ekonomiste po obrazovanju, autora velikog broja  članaka, rasprava,  manjih i  većih radova iz oblasti kulturne, književne  i privredne istorije, dugogodišnjeg urednika jednog od najpoznatijih bosansko-hercegovačkih časopisa u prošlom vijeku - "Pregleda", priređivača mnogih knjiga... Tim povodom, želio bih da skrenem pažnju na neka pitanja  kulturnog života u gradu kulture, kako se često metaforički imenuje naše mjesto.

Nekompetentan da ocjenjujem "Bosansku vilu", u kojoj su sačuvani opisi mnogih oblika naše patrijarhalne duhovne i materijalne kulture,  nastali u vrijeme dok je ona bila još u punoj snazi, ograničiću se samo na jedan njen prilog objavljen krajem pretprošlog vijeka, čime bih htio da ilustrujem zanimljivost ovog lista i današnjem našem čitaocu. Pišući rad o osobenoj terminologiji navodanjavanja u Trebinjskom polju, provjeravao sam tumačenja pojedinih riječi u obimnom Rečniku srpskohrvatskog jezika Srpske akademije nauka i umetnosti, u čijih je 17 enciklopedijskih tomova objavljenih u posljednjih 50 godina obrađeno tek nešto oko polovine našeg jezičkog blaga, utvrdio sam da se za naša lokalna   značenja naziva kolo, jaz i avuz   navode potvrde iz trebinjskog kraja. Izvor je bio tekst Stevana Delića, objavljen u "Bosanskoj  vili" daleke 1895. godine.

Znatiželjan da dođem do tog priloga pasioniranog istraživača trebinjskih i istočnohercegovačkih starina, koji bi bio najstariji poznati nam tekst o starom natapnom sistemu na Trebišnjici, dao sam se u potragu za njim. Znajući kako je teško doći do tog izvora, obratio sam se kolegi Dejanu Đuričkoviću u Sarajevu, sigurno najkompetentnijem poznavaocu tog časopisa, jer je na njemu svojevremeno doktorirao i objavio iscrpnu bibliografiju o njegovom sadržaju. Nije mi mogao pomoći, izuzev što se prisjetio da je Stevan Delić u "Vili" objavio veći broj priloga. Kada sam konačno iz Zemaljskog muzeja dobio kopiju traženog priloga, u njemu  sam našao malo onog što sam tražio -  u usputnoj živopisnoj i idiličnoj sličici zalijevanja usjeva  u polju ispod Pridvoraca, opisanoj  u svega dvadesetak redaka, mogao sam jedino utvrditi da se terminologija te privredne djelatnosti nije promijenila u posljednjih  sto pedesetak godina. Nije me iznenadio ni glavni sadržaj tog teksta - sistematičan opis ostataka gomiljanske Kostadinovice, koji ne zaobilaze kasniji istraživači lokalne prošlosti. Međutim, iznenadio me je opis jednog spomenika, čije sam zagonetno ime i približnu lokaciju odranije znao (Mirko Radoičić je 1969, na osnovu zapisa svog oca, zabilježio da  je taj spomenik, na maloj gomili kod Veljih njiva,  međaš između volujačkog i gomiljanskog atara), a o kome današnji mještani ništa nisu znali...

Sluteći po imenu stuba, ne bi se moglo zaključiti da je to bio grobni spomenik, što pomišlja naš, takođe nepravedno  zaboravljeni sugrađanin Stevan Delić, koji je   prvi opisao, a većinom i otkrio najvažnije naše starine (grobne ploče u Policama i Petrovu manastiru, Brankovića kula, Most...). Naši rječnici ne bilježe riječ izdesni, ali Mišo Ratković, takođe zaljubljenik  u našu zavičajnu baštinu, koji nastoji da  je što vjernije ovjekovječi svojim objektivom, ima prihvatljivo objašnjenje: pridjev je izveden od iščezlog glagola izdesiti, po značenju suprotnog od glagola zadesiti; ako je nekoga zadesila neka nevolja, a on se iz nje izvukao, moglo bi se reći da se izdesio. Dakle, taj stub bi bio zavjetni krst, kako bismo ga danas nazvali.

Zanimljivo bi bilo od današnjih mještana saznati: da li se još ko od Gomiljanaca i Volujčana sjeća imena opisanog spomenika  i njegove tačne lokacije, da li ima kakvog njegovog materijalnog ostatka  i  pamti li se išta o njegovom nestanku?

Ovim detaljem htio sam samo pokazati kakva bi se sve otkrića o našoj već zaboravljenoj zavičajnoj baštini  mogla pronaći  u bogatoj riznici poklonjenog nam kompleta od 27 godišta "Bosanske vile". A za lakše i uspješnije služenje tim kompletom neophodno bi bilo na neki način pribaviti pomenutu Đuričkovićevu bibliografiju, objavljenu prije 30-ak godina u Sarajevu.

U vezi sa opisanim traganjem za "Bosanskom vilom" iskrsava još jedno pitanje naše lokalne kulturne problematike. Naime, nisam ni slutio da se u našoj Narodnoj biblioteci, u Dučićevoj zbirci, čuva isti taj komplet, što mi je kasnije saopštio Krsto Petijević, raniji upravnik te ustanove. To  moje nepoznavanje nije nikakvo čudo, jer i pojedini bibliotekari ne znaju šta sve ima u njihovim bibliotekama, a rijetka je pojava da će vas neko od njih uputiti u drugu biblioteku, gdje bi se mogla naći tražena publikacija. Ne možemo ni pretpostaviti kakvih sve knjiga ima u našem gradu u pojedinim javnim, školskim, preduzetnim pa i privatnim bibliotekama. A najskuplje staju neobaviještenost i   uzaludna potraga za željenim naslovom.

U posljednje vrijeme učinjen je znatan pomak u obezbjeđivanju povoljnijih smještajnih uslova u dvije gradske biblioteke, u Narodnoj i Eparhijskoj.   Ova prva je ojačana i kvalifikovanim kadrom, pa bi trebalo razmišljati o novim koracima u pravcu pružanja kvalitetnijih usluga čitalačkoj publici. U prvom redu to bi bio odgovarajući informatički program u koji bi se iz raznih biblioteka slivali podaci o postojanju teže dostupnih izdanja, starijih, rjeđih i knjiga koje se manje traže. To je zahtjevan zadatak, koji bi se, na osnovu dobro osmišljenog programa, realizovao postupno, na duže staze, od nepoznatog ka  poznatom, od starijeg ka novijem... Uvjeren sam da bi i mnogi bibliofili bili spremni da pojedine svoje raritete ubilježe u taj  virtuelni katalog. Tada bi čitalac  i iz svog stana mogao lako saznati da li se željena publikacija može naći u gradu i gdje se ona nalazi.

I pored neosporne činjenice da su Todor Kruševac, isto kao i Stevan Delić, pa i pomenuti Mirko Radoičić, kao i još nekolicina naših zaslužnih zemljaka, koji su svojim djelom podobro zadužili svoj zavičaj,  danas gotovo potpuno zaboravljeni u našem kraju, ipak ima pokušaja da im  se  oda zasluženo priznanje. Prošle godine, kad je pripremana nedavno usvojena desetogodišnja Strategija razvoja Trebinja,  uočena je ogromna neuravnoteženost u kulturnom životu našeg grada, prevlast jednih vidova kulturnog života i zapostavljenost drugih sadržaja. Dominantan je manifestacioni karakter, kalendar kulturnih zbivanja je zasićen najvećim dijelom godine, masa mlađih ljudi aktivno je uključena u  stvaranje tih programa, a i grad je pozornica gdje defiluju vrhunski nacionalni umjetnici i naučni radnici. Trebinjske kulturne manifestacije traju sat-dva, dan, sedmicu, pa i godišnju sezonu, i kad minu, malo ostavljaju trajnijeg traga za sobom.

S druge strane, trebinjski kraj je, vjerovatno, na prvom mjestu u Republici Srpskoj po bogatstvu sačuvane kulturne baštine, spomeničkog i književnog blaga, istorijskih događanja, etnoloških i jezičkih karakteristika.  Tom dijelu kulturnog života poklanja se vrlo malo ili nimalo društvene pažnje. Nema organizovanih nastojanja da se ta baština  opiše, prouči i na adekvatan način predstavi javnosti, mada  u gradu postoji nekoliko institucija koje bi mogle mnogo učiniti da se sistematskije pristupi ublažavanju te disproporcije.

Da bi se bar donekle uspostavila ravnoteža između efemernih kulturnih događanja, s jedne, i projekata kojim  bi se ostvarili trajniji rezultati u tom sektoru,  u pomenutoj strategiji usvojena su nekolika idejna rješenja, koja  bi trebalo da  se realizuju u narednom  periodu.  Pri tom je predviđeno da se pokloni i organizovana društvena pažnja potpuno zapostavljenoj izdavačkoj djelatnosti.     

Mada izdavaštvo ima značajan udio u kulturnom životu Trebinja, u njemu vlada velika haotičnost. Zahvaljujući digitalizaciji u štamparskoj pripremi i pojevtinjenju grafičke proizvodnje, kao i opštoj zakonskoj deregulaciji,  u posljednje vrijeme se masovno pojavljuju  privatna izdanja, a i neke stručne i, češće, nestručne institucije objavljuju sve za što im se obezbijede sredstva. Odsustvo bilo kakve društvene valorizacije u odabiru radova koji se objavljuju pogoduje, uz časne izutetke, poplavi bezvrijedne literature.  Ne postoji nikakav organizovan društveni vid   podsticanja i usmjeravanja ove djelatnosti. Naročito je zanemareno njegovanje zavičajne kulturne baštine. Vrijednost djela starijih, a i mlađih trebinjskih pisaca prepoznaje se u drugim sredinama, a kod nas im se ne pridaje nikakva pažnja. Na primjer, Društvo za očuvanje baštine iz Gacka izdaje sabrana djela Nićifora Dučića, bilećka "Prosvjeta" je objavila takođe sabrana djela Janićija Pamučine, u Sarajevu su objavljene pjesme Brata Pavlovića... Drugi su neprofesionalno izdavali okrnjena djela Obrena Kozića i Quba Mićevića, pa su čak i nagrađivani za to, vjerovatno na osnovu njihove uzorne grafičke realizacije. Tribunia, raniji godišnjak našeg muzeja, kome dugujemo za mnoge vrijedne radnje o našem kulturnom i prirodnom nasljeđu, u posljednjoj četvrtini vijeka pojavio se samo dva puta. I na republičkim konkursima za dodjelu sredstava za izdavačku djelatnost zahtjevi iz Trebinja se odbijaju, dok značajne republičke institucije izdaju publikacije o našem kraju koje ne zadovoljavaju ni minimalne naučne kriterije. (Odbijanje sredstava za muzejski zbornik, na primjer, odgovarajuće ministarstvo obrazlaže nekvalitetnim dizajnom! Tako je to kad činovnici odlučuju o nauci.)

U namjeri da se popuni znatna praznina u stvaranju kvalitetne literature o lokalnom kulturnom i prirodnom nasljeđu, pomenuta opštinska strategija razvoja predvidjela je pokretanje edicije Zavičajna baština. Bibliotekom bi rukovodio redakcioni odbor, sastavljen od mještana poznavalaca lokalnih prilika, eventualno i  od pojedinih stručnjaka sa strane. Odbor bi utvrđivao opštu izdavačku politiku, organizovao ocjenjivanje pojedinih naslova i usvajao ih na osnovu meritornih   recenzija. Ocjenjivanje rukopisa povjeravalo bi se   dobrim poznavaocima odgovarajuće problematike. Izdavanje te biblioteke povjerilo bi se nekoj od postojećih  trebinjskih  institucija  koja ima najbolje uslove za takvu aktivnost i koja bi morala obezbijediti visoku profesionalnost u pripremi izdanja.

U zamišljenoj biblioteci izdavale bi se tri vrste djela o lokalnom kulturnom i prirodnom nasljeđu: obnovljena izdanja teže dostupnih starijih radova, dosad neobjavljeni   rukopisi i originalna djela savremenih autora. Svaka knjiga bi bila na svoj način monografska: ili bi u njoj bili objedinjeni radovi istog autora, ili zbornik radova raznih autora posvećenih uskoj temi iz mjesne kulturne ili prirodne baštine, ili cjelovito djelo jednog pisca.

Među autorima koji dolaze u obzir za objavljivanje u prvoj grupi (Stevan Delić, Vuk Vrčević,  Qubo Mićević, Mićo Qubibratić, Leontije Ninković...) u idejnom projektu biblioteke pominje se i Todor Kruševac.  Neki od dosad neobjavljenih rukopisa svakako zavređuju da budu ozbiljno uzeti u obzir:  Vuk Vrčević (Kronika sviju bojeva), Mićo Qubibratić (Ustanak u Hercegovini 1875), Milorad Lečić (roman), Vojo Korać (Trebinje pod austrougarskom vlašću), Qubo Sparavalo, Todor Dutina... Treći, ništa manje značajan segment predstavljala bi djela  čije bi stvaranje inicirao redakcioni odbor ili bi mu ih nudili sami autori.

Kod nas se održava znatan broj stručnih i naučnih skupova, koji obično ne ostavljaju traga za sobom, najčešće stoga što nisu adekvatno pripremani ili zbog svoje široke i rasplinute tematike.  Kad bi se pokoji naučni skup organizovao o nekoj uskoj lokalnoj temi, podneseni referati i saopštenja svakako bi došli u obzir za objavljivanje.

Ako bi se u toj projektovanoj ediciji  godišnje objavio bar po jedan naslov, za desetak godina stvorio bi se značajan fond vrijedne literature o našem kraju. A izdavanje knjige danas nije skupo kao ranije: novcem potrošenim samo za reprezentativni ručak učesnicima neke kulturne ili parakulturne manifestacije moglo bi se publikovati značajno djelo!

Dakle, postoji mogućnost da se oživi  sjećanje na nepravedno zaboravljene poslenike pisane riječi iz našeg kraja, da se njihova djela, objavljena ili neobjavljena, a današnjem znatiželjniku teško dostupna, otrgnu od zaborava i približe savremenoj čitalačkoj publici. Ovo ne bi bio samo kurtoazni gest odavanja zahvalnosti takvim piscima nego napor da se bolje spozna naše zavičajno nasljeđe. To je već odavno shvaćeno u našim susjednim opštinama, sredinama sa mnogo kraćom tradicijom stvaranja i izdavanja knjige nego što je trebinjska, na čemu im možemo biti veoma zahvalni.

Postoji, dakle, i mogućnost da se Trebinje oduži svom sugrađaninu Todoru Kruševcu, ne samo zato što je dobilo vrijedan dio njegove ostavštine nego što bi nam reprezentativan  izbor njegovih radova, koji ni danas nisu izgubili aktuelnost, osvijetlio mnoga pitanja iz naše bliže i dalje prošlosti. Priprema takve knjige ne bi bio jednostavan zadatak - puko preštampavanje već objavljenih tekstova, kako se obično misli i radi. Todor je za svog dugog radnog vijeka publikovao ogroman broj priloga u više naučnih časopisa, kao i nekoliko monografija. Ti radovi spadaju u više oblasti, a za objavljivanje bi u obzir, vjerovatno, došli samo tekstovi iz  kulturne, književne, privredne i političke istorije, a ne bi zgodno bilo objavljivati raznorodne tekstove u istoj knjizi.  Mnogi njegovi napisi koji su se odnosili na tekuću problematiku i koji više  nisu aktuelni, ne bi dolazili u obzir za objavljivanje.

Za pripremu njegovih radova trebalo bi angažovati stručnjaka vična tom poslu, koji bi mogao u cjelini sagledati taj obimni korpus i iz njega izvući reprezentativan izbor priloga. Pri tom bi trebalo napisati studiju o autoru, gdje bi se sa današnje distance ocijenio njegov rad i život. Knjigu (ili knjige) bi trebalo snabdjeti odgovarajućom naučnom aparaturom   (objašnjenja uz manje  poznata imena,  indeksi, bibliografija autorovih radova i objavljenih napisa o autoru, napomena o pripremi izdanja i sl.).

Takav poduhvat bi zahtijevao dužu pripremu. Ukoliko nema dobrog poznavaoca  Kruševčevog djela, najbolje bi bilo animirati nekog postdiplomca ili doktoranda, kao i njegovog mentora, da se taj projekat uzme za temu njegove disertacije. Na taj način bi se obezbijedio optimalan kvalitet rada i troškovi sveli na najmanju mjeru. Poklonjeni knjižni fond Eparhijskoj biblioteci omogućio bi da se ovaj posao dobrim dijelom ostvaruje i u samom Trebinju. A krajnji rezultat  išao bi i na čast Todoru Kruševcu i njegovom  rodnom mjestu.