zaŠto “divna lastva“ veĆ odavno u beharu ne spava

NI SELO - NI GRAD

GODINAMA, ZBOG SLOBODNIH “STAMBENIH KAPACITETA“ NAJNIŽEG RANGA lastva je SLUŽILA ZA RAZNE OBLIKE PRIVREMENOG ILI NUŽNOG SMJEŠTAJA. POSLjEDNJIH DECENIJA OVA PRIRODNA OAZA, S VELIKIM MOGUĆNOSTIMA ZA RAZVOJ TURIZMA, NIJE RIJEŠILA NI JEDAN OD SVOJIH NAJVEĆIH PROBLEMA. LASTVANI UPOZORAVAJU DA SE ŠTO PRIJE STVARI MORAJU PROMIJENITI, INAČE - SELA ĆE SE ZATRTI...

Ljubo Grubač

Neđo Babić

Vlado Janković

Zorica Paranos

Dušan Lozo

Ni Lastva još nije prebrojana. Do broja žitelja može se doći samo izokola, detektivski...

- Na izbornoj listi - nekako se snalazi Neđo Babić, predsjednik MZ - negdje je preko 900 ljudi. Koliko je ukupno, ne znam. Narod dolazi, odlazi, ne znaš ko je stalno tu, a ko je u gradu, ko je došao, ko prošao.

Pitam ga koliko je u Lastvi zaposlenih?

- Što u Novoteksu, što u fabrici 50-60, a ukupno vjerovatno stotinjak.

Penzioneri i dalje glavna populacija?

- Apsolutno. U Lastvi je oko 250 penzionera. Ima i tridesetak učenika koji vozare do Trebinja, idu u srednje škole.

Živi li iko ovdje isključivo od poljoprivrede?

- Teško bi se sad mogao sjetiti nekog, osim Lojpura.

U Lastvi samo jedna kafana, je li to moguće!?

- Jeste, Jazina se ne pomjera s mrtve tačke, ne radi, nešto je para uloženo i na tome je stalo, vila se renovira, ali isto ne radi.

Kad svane, đaci krenu u školu, radnici na posao, pođe li iko da štogod proda na trebinjskoj pijaci?

- Ne, slabo...

Dolaze li u Lastvu nakupci?

- Ni oni, ne. Više se proda mlijeka u prodavnicama nego što  daju krave u selu.

Vraćam se staroj temi i dilemi: je li Lastva selo ili grad?

- Ima ona stara hercegovačka - prisjeća se Vlado Janković - Aoj Lastvo, ni selo ni grade, nego jedan pokraj puta smrade. Nekad se pjevalo Divna Lastva u beharu spava, a sada izvolite snimite dom kulture i ostalo, pa ćete vidjeti da Divna Lastva sad u smeću spava. Sve je to palo i propalo i sve je jedna tuga božija.

Vlado objašnjava da je Lastva opet poslužila kao prolazna stanica onima koji nemaju nikakvo drugo rješenje.

- Nevolja ljude, eto, natjera pa se smjeste u ove baračine, tu ostanu neko vrijeme dok se ne snađu da odu u grad. Jer ovdje nema ni potencijala ni nade da će biti nešto bolje.

Tako se, eto, poodavno govori, iako je Lastva markirana kao centar turističkog razvoja opštine...

- Lastva je upropaštena - direktan je Vlado Janković - onog momenta kad je napravljena brana Grančarevo. Tada je nestalo Lastve. Upropaštena je, dalje, onog momenta kad u Lastvi nije napravljen pogon Industrije alata, a trebalo je da se napravi. Mi ovdje na 4 km imamo 100 metara visine vode, a nemamo sistem za navodnjavanje. To je po svim pisanim i nepisanim dogovorima bila obaveza hidroelektrana. Uništeno je 7-8 kola koja su ”dizala” vodu u ovom kraju od brane Grančarevo do gvozdene ćuprije. Lastva je izygubila na taj način i svoj imix i svoju snagu.

Lastva, otud, uvjereni su svi oni s kojima danas razgovaramo ne bi trebala nikog ništa da moli...

- Ne bi, naravno - podvlači Vlado - mi zato i ne tražimo da nam se nešto pokloni, nego samo da nam vrate ono što je bilo naše, ono što nam je pripadalo. Kad bi dobili jedan dio od toga kolača, Lastva bi procvjetala.

Naravno, Lastva je izgubila imix i odlaskom pojedinih ljudi, koji su bili sinonimi lastvanskog duha.

- Ja sam zato imao običaj reći... Da mi je ovdje Emira Kusturicu, ne bi mu trebali glumci, sa postojećim ljudima mogo bi snimiti film. To su ljudi koji su imali pedigre, tradiciju... Još to malo drži Dule Sorga, ovi naši lovci, Slavo Svorcan, ali, nije to ni izdaleka kao nekad... - s nostalgijom priča Vlado.

Dušan Lozo jedan je od onih koji su se ratnih godina sklonili u Lastvu. Nakon dugog vremena, iako invalid u obje noge, riješio je svoje stambeno pitanje, i ostao u Lastvi. Na ovaj potez, navela ga je prosta životna računica...

- Kad su izbjeglice došle - prisjeća se Lozo - bilo ih je tri puta više nego danas, ovdje je počelo da se dolazi 1992. godine. Vremenom, neki su odselili, a neki opet došli. Neki su izgybuili status raseljenog lica, pa su se smjetili u ove barake, potpuno neuslovne, pravljene prije 45 godina. Sada, samo u barakama ima preko 20 porodica. Imali su status kolektivnog smještaja, ali kasnije je to ministarstvo preinačilo u alternativni smejštaj, iako niko nema uslove za alternativni smještaj, pošto postoji zakon o alternativnom smještaju koga je nametnuo visoki predstavnik Petrič.

U barakama su po 3-4 porodice a samo jedan mokri čvor. Barake, naravno, prokišnjavaju, uvijek se neko vidi na krovu kako nešto krpi i popravlja. Neki dan jedna se baraka zapalila, zamalo sve nije izgorjelo...

- Ljudi pod tim krovovima - objašnjava nam Lozo - ne znaju gdje će. Bilo je nekih obećanja, dolazili su i predstavnici ministarstva, pravili su anketu, većina se izjasnila da bi željeli da im se stambeno pitanje riješi ovdje u Lastvi, s obzirom da su to ljudi ili nesposobni za rad ili penzioneri. Ovdje im je lakše živjeti, jer drže po jednu ili dvije krave, drže i svinje, obrađuju i nešto zemlje. Zato, lakše im je u Lastvi, nego da im je napravljena stambena zgrada u Trebinju. Da se to desilo, bili bi prava sirotinja, ali, eto, na sreću, ljudi se ovdje snalaze, ne predaju se.

Ljubo Grubač spada u one ljude koji se dugo hrvu sa lastvanskim problemima.

O Kad se sve uzme u obzir, i ono što se dogodilo izgradnjom HET-a, a i pozicijom Lastve kao MZ u kojoj se nešto laganije i izdašnije rješavaju socijalna pitanja (pa je zato ovakvo Lastva dragocjena i opštini i državi), i on misli da društvo nije vratilo dug Lastvi, i zato, pogotovo danas, Lastva ne treba da traži nikakvu milostinju...

- Nama su potopljene desetine hektara visokokvalitetne zemlje. Prvi paradaiz i prve paprike u Trebinje su dolazile iz Lastve. Povrća nema jer je sve uništeno, a voća nema jer su velike vlage. Da bi se nešto popravilo, moraju se pokrenuti mlađi ljudi, naravno uz podršku države. Mislim na povoljne kredite ili na benificije za poljoprivredu. Popovo je polje dobilo, sad je tamo mnogo bolje, i milo mi je što je tako, ali neko mora da razmisli i o nama ovdje, jer Lastva je dosta dala, a ne samo da nije dobila, nego je dosta izgubila.

Ljubo podvlači da je  dosta toga i urađeno (pominje asfaltiranje puteva, donacija za vodovod). I pored svega toga, voda je danas glavni problem u Lastvi, i pitka i tzv. tehnička.

- Neko kaže da ljudi previše zalijevaju, ali to nije istina jer nemamo vode ni zimi.  Dalje, prevoz... Mi smo ovdje donedavno imali učenike u đačkom domu u Trebinju!? Prije rata, bilo je preko 20 polazaka autobusa u jednom i drugom smjeru. Danas je jedan autobus, ni tom se prevozniku vjerovatno ne isplati. Ako se ostane na tome šta se kome isplati, sela će opustjeti. Danas se više isplati da dvojica sjedu u kola i odu na posao, nego da sjedu u autobus?! Tu nešto nije u redu? Kako može biti jeftinije putovati kolima, nego autobusom? Zato, ako se bar ne riješi pitanje vode, pitke i tehničke sa brane Grančarevo, desiće se ono što je neumitno, stari će pomrijeti, a mladi otići...

M.N.

Ljubo Grubač:

- Kad vidim šta se dešava uhvati me strah ili panika, pitam se kud ovo vodi, ništa da vidiš da ide dobro, ništa se ne dešava pozitivno. Ipak, narod ima i strpljenja, ali do kada, koliko se još sve ovo može izdržati!?

- Orovac je nekada imao preko 70 kuća, bio je napredno selo. Ja sad odem samo da posadim malo krompira. Gore je dvadesetak staraca. Stoke nema, možda, ukupno - tridesetak ovaca i 5-6 krava.

Vlado Janković:

- Kad dolazite u neko mjesto, ili slijećete prvi put u neku zemlju, i vidite limene krovove, dosta koza i dosta magaradi, bolje vam je, kupite kartu i vraćajte se kući. U Lastvi samo nema magaradi, ali ima koza i krovova od lima ili salonita.

- Ili, kad u neko selo dolazite, pa vidite da nigdje nema pelena da se suše, znajte da se odatle bježi, da se u to selo ljudi ne vraćaju. Ja imam četvoro djece, kćerka mi je nedavno završila građevinski fakultet, ostaje u Beogradu, sin završava veterinu, i on nema namjeru da se vrati. S kim ću ja u Lastvi starat?

- Osim toga, ima u ovom našem kraju 40-50 momaka. Niko se živ ne ženi. Pokrenite vi u novinama akciju da se dovedu Albanke ili kakve druge dame, da ova djeca imaju s kim lopte igrat, da se imaju s kim družit. Sve su to znaci da ovaj kraj tone i propada. Ja još za koju godinu niti ću moć frezat nit vozit auto.

Neđo Babić:

Lastva ima i svoj institucionalni minimum, kaže nam Neđo Babić, predsjednik MZ, Tu je, prije svega ono najvažnija, osnovna škola (do devetog razreda) sa 76 učenika, mjesni urad, vatrogasno društvo, i pošta. Dom kulture slobodno može da se otiše, nema ni pedlja krova, potpuno je pao a i objekti zadruge su u rasulu

Dobra vijest je da dvaput sedmično radi vrtić Naša radost i da uskoro na Ušću počinje da se gradi izviđački kamp.

Dušan Lozo:

- Sedam mjeseci skoro pola domaćinstava nije imalo vodu za piće, samo su se gledali ljudi ovuda kako u kolicima voze bidone. To u bidonima bilo je i za pranje i za piće i za sve kućne potrebe. Imali smo dvije donacije, ali ne znamo gdje smo u tome, koliko je tačno sredastava utrošeno, i kako će to ići dalje, hoćemo li definitivno riješiti taj problem. Nedavno smo iz Buxeta dobili 45.000 maraka na ime vode, ali to je za tehnička poboljšanja u mreži. Koliko će se time uraditi ne znamo, ali o tom problemu mnogo brinemo. Treba kazati da je Lastva zapuštana od rata do danas, i da je sad i teško riješiti sve odjednom.

Zorica Paranos: 

NA uŠĆu je ipak bolje

- Na Ušću je slika, bar što se mene tiče, ljepša nego u Lastvi. Imamo lijepu panoramu, ljude to odušljevljava. Ja sam živjela u Trebinju 17 godina, a onda smo se vratili, napravili kuću, u kući je otvorena prodavnica, ja u toj prodavnici radim. Mještani su dobri ljudi, divne komšije.

- Imam oko 1.500 kvadrata zemlje uz kuću. Odlučila sam da proizvodim papriku. Volim da radim oko paprike. Sama, naravno, i to kad nisam u prodavnici. Prošle godina posadila sam 5.500, i sve to prodala ovdje, tako da mi se isplatilo. Razvela sam kap po kap, imam pumpu. Išlo je dobro, jer mi je kuća pored puta. Neko ide iz Herceg Novog, neko ide na Viluse, neko na Grahovo. Dođu u prodavnicu, vide papriku u bašči i traže.

- Radim i sada u rasadniku, plan mi je oko 10.500 paprika ove godine. Nemam nikakve bojazni da to neću prodati. Ako ne prodam ovdje, prodaću u Trebinju na pijaci. Od toga, korist mi je veća nego od rada u prodavnici, jer u prodavnici posla mnogo nema, iako je maksimalno snabdjevena. Za 90 posto stvari ne morate ići u Trebinje da bi nešto kupili.   Ako se prodavnica ugasi, a sve su prilike da hoće, ja ću proširiti posao na zemlji. Uzeću jedan komad i raditi, raditi više nego što radim sada. Ovdje ima i stoke, ima stajskog đubriva, već sam kupila tri kamiona. I ostale su pogodnosti tu. Zato ima smisla raditi, a ove godine možda ću nešto paprike plasirati i na primorje. Moj muž nije zainteresovan za taj posao, vezan je za volan, gonja kamione.

- Mi ovdje imamo veliko Ušćansko polje, ali ljudi su ga prilično zapustili. Navodnjava se prirodno, sad se kanal radi. Zavisno od toga koliko ko topi, toliko daje za opravku toga kanala. Postoje, čula sam, i neke donacije za taj kanal. Žao mi je što se cijelo polje ne radi, jer volim raditi oko zemlje. Čini mi se da se ne radi više od 30 posto. Stari još rade, a neki Trebinjci traže zemlju u zakup, zna se kad je vaša voda, ne može vam je niko uzeti, uslovi su odlični.  

- Na Ušću još ima djece. Ne vidim da se njihovi roditelji planiraju seliti. Ti momci će ostati na Ušću. Jedini ali veliki problem je pitka voda. HET nam je davao da se buši gore u Mahali, gdje već postoji izvor. U 4-5 pokušaja nisu našli vodu. Cijelo smo ljeto bez vode. Imamo jednog komšiju koji nas spašava. On dođe, zatvori vodu, nemamo je do ujutru, pa je opet pusti. Znamo u kom će intervalu doći. Tako iskoristimo to crkavice što se skupilo u rezervoaru.

SVAK KAŽE – SNAĐITE SE SAMI

Zoran Ćajić iz Jazine, iako je autoelektričar, nema ni radnju ni posla. Dani mu prolaze u snalaženju. To znači da radi kad naleti na posao, kad ga nešto ”zapane”. Da bi paradoks bio još veći, on svoj slučaj postavlja u mnogo širi, tipačan bh. kontekst - jedna vlast me zaposli, a druga me smijeni.

- Planovi su mi nikakvi. Nisam oženjen. Ima dosta momaka koji su za ženidbu, a nisu oženjeni. I ne samo u Lastvi, ima ih svukuda. Živim od onog što zaradim družeći se s ljudima.

- Posao niko ne obezbjeđuje, svak kaže snađite se sami. Problem je to što nam niko nije obezbijedio da negdje nešto naučimo, da odemo na neku specijalizaciju. U Crnoj Gori s biroa šalju radnike na specijalizaciju. Toga ovdje nema. Nemaš gdje naučit nešto da radiš. Zato i ne trebaš nikome. Ako imaš štelu, zaposliš se, ako nemaš - ništa.   

- S jedne strane je problem nezaposlenost - kaže Zoran - a s druge strane je problem što je omladina iskompleksirana. Neće da radi šta bilo. Svega ih je blam, bruka?! Neće da ga vide prljava, a pozajmljuje pare ili čeka da mu ćaća da marku da popije kavu. Imao sam jednom priliku da krečim kuću, fasadu, s vana, u gradu. Zovem jednog momka da mi pomogne a on kaže da ga je sramota da ga vide u kombinozonu kako kreči. Ili, nekog zovneš na dobru dnevnicu, 40-50 maraka, a on neće da radi, iako se stalno žali da nema posla. Nekima treba još gora situacija da nauče nešto da rade.

I Petar Ćajić, Zoranov rođak, tražio je posao, ali sve se završilo na obećanjima. I on se hvata posla kad nešto ”naleti”.

- Kad si s ljudima, vazda nešto naleti, da se zaradi dvadesetak maraka...