PROSTORNA SKUČENOST I IZAZOVI SAVREMENE NASTAVE

ŠKOLE PRED ZIDOM

Nova zakonska regulativa o srednjem obrazovanju propisuje da jedna škola može imati najviše tri usmjerenja, koliko ih danas i ima u Tehničkoj i Centru srednjih škola. U trebinjskim okolnostima to praktično znači da svaka inicijativa za osnivanje novog stručnog smjera podrazumijeva ili ukidanje jednog od postojećih, ili osnivanje nove škole. Da bi se razmišljalo u pravcu ovog drugog, potrebno je prije svega odgovoriti na pitanje - gdje?!

Neuslovni objekat u kome rade trebinjske srednje škole jedan je od onih problema sa kojim smo se, nakon decenija navikavanja, potpuno saživjeli, te koji, neiskusivši bolje, više gotovo i ne primjećujemo.

Generacije srednjoškolaca obrazovale su se i danas se obrazuju u istoj zgradi, čiji je arhitektonski osnov star već cijelih pola vijeka. U gradu ima i starijih objekata, te ukazivanje na vremešnost ovoga ne izgleda kao dovoljno ubjedljiv argument. Problem je, međutim, što ovaj objekat - građen davne 1958, a dograđivan 70-tih godina prošlog vijeka - svojom prostornim i infrastrukturnim kapacitetom već odavno ne može da zadovolji savremene potrebe ustanova koje rade pod njenim krovom.

Modernizacija nastavne prakse uvijek se ispostavljala i kao dodatni zahtjev za prostorom. Uz to, reorganizacija srednjoškolskog obrazovanja 90-tih godina, kada je jedinstvena srednjoškolska ustanova podijeljena na tri zasebne škole, dodatno je usložila problem već tada evidentne prostorne stiješnjenosti.

Da bi stvar bila gora, značajnija ulaganja u rekonstrukciju objekta u proteklih pet decenija bila su više nego sporadična i mogla bi se izbrojiti na prste jedne ruke.

I spoljašnost zgrade, dopuštamo sebi malu ekskurziju, u zanimljivoj je metaforičkoj korespondenciji sa skučenošću prostora u kojem trebinjski srednjoškolci rade. Građen u duhu estetike socrealizma, ovaj objekat grubom jednostavnošću arhitektonike, oblikom otvora i sivilom fasade - Trebinjci šaljivo primjećuju - primjereniji je nekoj zatvorskoj ustanovi.

Ovom opaskom, bez namjere da omalovažavamo jedno vrijeme i ulagani napor graditelja, samo želimo ukazati sa kakvim prvim utiscima iznova dolazeće generacije sredoškolaca započinju ovaj za njih najvažniji period u životu i kako doživljavaju svoj radni ambijent. Te naravno, koliko je taj ambijent uopšte primjeren ustanovi sa ovako važnom misijom.

Stvarnost trebinjskih srednjih škola - ukoliko kvalitet prostora bude značajnije ograničio domete nastavnog rada - mogla bi biti daleko prozaičnija od pitanja estetike i metaforičkih ekskurzija. Prije svega - ako bi prostorna skučenost proizvodila i onu intelektualne i duhovne prirode. Ako bi nenadoknadivo štetila onima zbog kojih sve i postoji, a koji bi - ni krivi ni dužni - ostajali uskraćeni za nešto što njihovi vršnjaci u odgovornijim društvima već odavno imaju.

Ali progovorimo konkretnije. U postojećem objektu nema mjesta za potreban broj kabineta opremljenih za praktičnu nastavu, a nedostatak učionica prevazilažen je i smještanjem odjeljenja u podrume. Za kvalitetan i potpun odgovor savremenim standardima nastavne prakse prostornih uslova pogotovu nema. O kabinetskoj nastavi i organizovanju rada u jednoj smjeni, kako bi druga bila rezervisana za sekcije vannastavnih aktivnosti, ovdje se i ne razmišlja.

Da bi se ispunio dnevni nastavni plan, škola počinje u cik zore, a zimi završava kasno u noć. Sekcije, koje i pored toga postoje i sa uspjehom rade, za prostor se svakodnevno "snalaze". Jedina fiskulturna sala, nedovoljna je za tri škole (mnoge generacije nikada nisu ni vidjele njenu unutrašnjost) - te se nedostatak prostora za časove fizičkog vaspitanja decenijama nadomještao organizovanjem nastave na obližnjem vojnom poligonu, koji pruža tek minimum uslova za rad.

Zahtjevi za osavremenjavanjem nastavne prakse - koji nas, htjeli mi-ne htjeli,  očekuju na započetom putu u napredniji svijet - donijeće zasigurno nove muke školama i udvostručiti decenijske napore da se pronađe optimalna formula organizacije nastave u postojećem tjesnacu prostora i vremena. Uostalom, improvizacije i dovijanja odavno su postali dio svakodnevne prakse menaxmenta u sve tri škole.

Vasiljko Škrivan, direktor Centra srednjih škola, jedne od tri ustanove koje rade pod krovom ove zgrade, kaže da kvalitet nastave, zahvaljujuću upravo ovakvim naporima, ne trpi zbog prostornog deficita. To potvrđuju, kako kaže, brojna priznanja koja na adresu ove škole stižu od ministarstva i drugih relavantih institucija, uspjesi njihovih učenika na školskim takmičenjima, te svake godine veći interes za upis u jedno od njenih stručnih usmjerenja. Ambicije škole da osvaja i prati standarde u nastavnoj praksi koji se primjenjuju u Evropskoj uniji, međutim, ispostavljaju se teško dostižnim u raspoloživom prostoru.

- Centar srednjih škola se suočava sa nedostatkom prostora upravo zbog toga što nam je po postojećem nastavnom planu i programu - napominjem da veliki broj naših učenika nastavu pohađa po programu EUVET, koji je skoro isti kao u Evropskoj uniji - potreban znatno veći broj kabineta. Još uvijek se ne može govoriti o kabinetskoj nastavi, već samo o kabinetima potrebnim prije svega za praktičnu nastavu, te naravno nastavu informatike. Trenutno u školi imamo tri informatička kabineta.  Početkom maja u našoj školi, koja je jedna od pet u RS u ovom projektu, počinju radovi na uključenju u program Elektronski dnevnik. Program predviđa da se ocjene unose elektronskim putem, te da su putem Interneta dostupne roditeljima ili starateljima. Ovo iziskuje putpuno opremanje i dva nova informatička kabineta, kao i edukaciju profesora za rad na računarima, u skladu sa evropskom lincencom. Dakle, sve do zahtijeva dodatni prostor.

- Napominjem da imamo i turističke tehničare, koji rade u vrlo skučenom kabinetu, trgovci imaju kabinet u podrumskoj prostoriji, a poseban nam je problem praktična nastava konobara i kuvara, pogotovu konobara. Mi imamo jedan kabinet za konobare, koji je zatvorenog tipa, ali svaka prava ugostiteljsko-turistička škola, a mi se trudimo da to budemo, potrebno je da ima restoran otvorenog ili poluotvorenog tipa. Odnosno, da učenici kroz obavljanje praktične nastave, a pod kontrolom svojih nastavnika, imaju i dodir sa pravim posjetiocima restorana i njihovih kuhinja.

- Trajno rješenje problema bilo bi izgradnja nove zgrade gimnazije, što je ideja stara već desetak godina. Kada bi gimnazija iselila iz svojih prostorija, tada bi postojala mogućnost da se Centar srednjih škola proširi i na gornje spratove. Time bi se potpuno stekli uslovi i za kabinetsku nastavu, te organizovanje rada u jednoj smjeni, što nas svakako jednog dana očekuje, kada budemo morali da se prilagođavamo evropskim standardima - pojašnjava Škrivan i napominje da bi se, barem kao privremeno rješenje, mogla razmotri mogućnost ponovne raspodjele postojećeg prostora, kako bi se on funkcionalnije iskoristio.

A ideja o izgradnji novog objekta Gimnazije stara je već jednu deceniju. Projekat je trebalo da finansira Vlada Japana, a odabrana je parcela u Bregovima, između kasarne i Osnovne škole "Jova Jovanović Zmaj". Stvar se, iz nama nepoznatog razloga,  ubrzo izjalovila, a novci Japanaca završili su u nekom drugom gradu.

- Koliko sam ja upoznat, mi smo od Skupštine opštine Trebinje dobili prostor za izgradnju nove zgrade Gimnazije, ali do dana današnjeg ništa nije učinjeno po tom pitanju. Na inicijativu japanske vlade 1999. godine postojala je mogućnost da se problem riješi. Međutim, mi smo u daljem procesu otpali, pa je umjesto ovog objekta izgrađena neka druga škola.  I dalje smo angažovani na tom polju, obavljali smo razgovore i sa načelnikom Ćukom i sa svim relevantnim činiocima koji bi nam mogli pomoći u rješavanju našeg problema. Imamo obećanja, a šta će dalje biti vidjećemo - kaže direktor Gimnazije "Jovan Dučić" Bratoljub Mičeta.

A Šesnaest odjeljenja, koliko ovu školu trenutno pohađa, na raspolaganju ima tek devet učioničkih prostorija. Od toga, tek jedan nedovoljno opremljen zajednički kabinet za nastavu biologije i hemije, kabinet informatike i jedan za učenje stranih jezika, iako se u školi, po nastavnom planu i programu, izučava pet jezika. Generacije učenika ove škole ne znaju za drugačiju nastavu fizike osim one teorijske, a tek od ove godine - trampom sa Centrom srednjih škola, kome je gimnazija ustupila svoju kino-salu u podrumu zgrade za adaptaciju u učionice - gimnazijalci  su dobili priliku da nastavu fizičkog vaspitanja barem jednom sedmično obavljaju u fiskulturnoj sali.

- U prvom redu, nemamo adekvatan prostor za izvođenje kabinetske nastave, a kada to kažem mislim na potrebne kabinete fizike, biologije, hemije i  - što današnji standardi u obrazovanju posebno zahtijevaju - kabinet za strane jezike. Međutim, zbog prostornih ograničenja nismo u mogućnosti da obezbijedimo ove kabinete, što mnogo utiče i na kvalitet nastave koji želimo da postignemo. I još nešto, po savremenim standardima učenici bi trebali da idu samo u jednu smjenu, a sve vannastavne aktivnosti ostavljaju se za slobodno vrijeme u poslijepodnevnim časovima. Mi za to prostora nemamo. Da vam kažem i ovo, veoma malo vremena nam ostaje između smjena, tako da faktički naše čistačice i higijeničari, kada pripremaju učionice za nastavu druge smjene, samo uspiju da podignu krupnije papire koje su učenici ostavili. Dakle, izuzetno smo skučeni u prostoru i vremenu, i taj ograničavajući faktoru mnogo je bitan za sve ovo o čemu pričamo - pojašnjava Mičeta.

Moderna i funkcionalna škola, pogotovu ona stručnog usmjerenja, mora se razvijati u stalnom dosluhu za zahtjevima tržišta rada i potrebama privrede, ukoliko ne želi da proizvodi kadar za evidenciju biroa za zapošljavanje.  Govoriti o osnivanju novih stručnih usmjerenja, međutim, u postojećoj prostornoj stješnjenosti gotovo je nezamislivo.

Nova zakonska regulativa o srednjem obrazovanju propisuje da jedna škola može imati najviše tri usmjerenja, koliko ih danas i ima u Tehničkoj i Centru srednjih škola. U trebinjskim okolnostima to praktično znači da svaka inicijativa za osnivanje novog stručnog smjera podrazumijeva ili ukidanje jednog od postojećih, ili osnivanje nove škole. Da bi se razmišljalo u pravcu ovog drugog, potrebno je prije svega odgovoriti na pitanje - gdje?!

-  Prije nekoliko mjeseci postojali su neki sporadični zahtjevi za otvaranjem poljoprivedne struke, konkretno za zanimanja vinogradar i voćar. Naša škola je bila spremna da sagleda mogućnosti u tom pravcu i na jednom sastanku u Opštini, kome su prisustvovali i predstavnici Udruženja poslodavaca, Zavoda za zapošljavanje i Privredne komore regije Trebinje, iznijeli smo svoje zahtjeve koji bi se uslovi morali ispuniti, barem za početak. Da ne govorim o tome da bi takva jedna struka morala da dobije i odgovarajući prostor. Nezamislive su poljoprivredne škole bez određene površine zemljišta u posjedu, ili mini farme, plastenika i sličnih objekata. Nakon tog sastanka nismo, nažalost, dobili nikakve povratne informacije, sve do isteka roka kada su škole bile dužne da predaju plan upisa ministarstvu - govori nam Vasiljko Škrivan o posljednjoj inicijativi da Centar srednjih škola organizuje nastavu novog stručnog usmjerenja.

Više stručnih profila obrazuje i trebinjska Tehnička škola. Potreba za specijalizovanim kabinetima za praktičnu nastavu iz stručnih predmeta preduslov je kvalitenijeg obrazovnog rada, smatra i direktor ove škole Nebojša Rudakijević.

O organizovanju kabinetske nastave u punom kapacitetu bilo bi moguće ozbiljnije progovoriti tek u slučaju da Gimnazija dobije drugi smještaj, a da se dio njenog prostora ustupi Tehničkoj školi. U ovim okolnostima, opremanje postojećih kabineta i učionica savremenom tehnikom i nastavnim sredstvima - bila bi, barem za sada, adekvatna "vatrogasna" mjera, kako bi kvalitet stručna znanja ostao u koraku sa tehničkim dostignućima i savremenom praksom u oblastima rada, čiji se budući kadar obrazuje u Tehničkoj školi, mišljenja je Rudakijević.

- Današnje vrijeme zahtijeva da učionički prostori budu opremljeni kabineti, sa računarom i internetom. U našoj školi to još uvijek nije slučaj. Mi smo još zadržali stari način predavanja, gdje su dominantna nastavna sredstva i dalje tabla i kreda, što je u današnjem vremenu veoma neprimjereno. Broj učionica takođe je mali. Nemamo, dakle, uslove koji predviđaju današnji planovi i programi.

- Naša škola radi u četiri područja rada - građevina, elektro, mašinska i saobraćajna struka - a za sva ta četiri područja rada potrebni su nam odgovarajući kabineti i radionice. Automehaničari danas, na primjer, ne mogu više da rade u klasičnim radionicama - svi savremeni automobili imaju računar. Dakle, naše radionice trebalo bi da imaju i računare. Pogotovu ovo važi za elektro-struku - i sami znate kakva je tu oprema danas potrebna da bi pružili kvalitetnu nastavu našim učenicima.

- Ipak, najveći problem sa kojim se naša škola trenutno suočava je nedostatak sportskih objekata. Naši učenici ne koriste fiskulturnu salu, niti su tamo još od prije rata imali ijedan čas. Jedini raspoloživi sportski objekat, na starom poligonu, u lošem je stanju. Uslovi su nikakvi. Taj poligon je kao neka prometna ulica, gdje jure automobili, lutaju napušteni psi, kanalizacija curi. Radimo na tom da dobijemo jedan sportski teren ispod škole, ali trenutno još nema dovoljno razumijevanja. Jedno što smo uspjeli da uradimo jeste da u regulacioni plan Zasad polje "ubacimo" projekat sportske dvorane i sportskih terena. Da li ćemo uspjeti da to i realizujemo, to ne zavisi od nas. Najviše je sada do Opštine, koja bi trebala da nam dodijeli zemljište za gradnju ovih objekata.

Nedostatak opreme i kabineta Tehnička škola nastoji nadomjestiti organizovanjem praktične nastave u trebinjskim privrednim kolektivima. Međutim, ni tamo, kaže Rudakijević, nema dovoljno sluha za potrebe škole.

- Za našu školu veoma je važno da ostvari saradnju sa privredom. Mi smo direktno naslonjeni na privredu. Mašinska škola naslonjena je na Industriju alata. Imali smo neke kontakte i prije privatizacije ovog preduzeća da se časovi praktične nastave odvijaju u pogonima fabrike, te da Industrija alata opremi postojeću radionicu u našoj školi. Takođe smo pokušavali obezbijediti da Elektroprivreda i HET pomognu opremanje radionice elektro-struke.

- Međutim, u posljednje vrijeme to je stalo. Nismo naišli na dovoljno sluha i razumijevanja. Građevinska škola trebalo je da ostvari saradnju sa Neimarstvom, da bi naši učenici mogli da rade praktičnu nastavu na objektima koje izvodi ovo preduzeće. Ali ni tu nismo uspjeli da postignemo nikakav dogovor. Kada je u pitanju saobraćajni smijer - u njegovom sastavu djeluje Tehnički pregled i Ispitni centar, sa profesorima koji imaju licence za rad - tek taj posao možemo dosta dobro da obavljamo, mada i tu nedostaje savremenija oprema i prostor. Mislim da bi Opština i radni kolektivi iz grada trebali pokazati više razumijevanja za potrebe naše škole.

Svi naši sagovornici slažu se da je bilo i boljih vremena, a u skorijoj prošlosti i ekonomski povoljnijih godina od ove, da se problem nedostatka prostora sa kojima se suočavaju trebinjske srednje škole riješi, ali da tada na ovom planu ništa nije učinjeno.

Izgradnja novog objekta Gimnazije "Jovan Dučić" i iseljenje ove škole iz postojeće zgrade, izgleda, jedino je realno rješenje u ovom trenutku, kojim bi se trebinjsko srednjoškolsko obazovanje za dugo vremena oslobodilo nevolja prostorne skučenosti.

Ali za ovaj poduhvat trebalo bi mnogo više dobre volje, a prije svega novca. Zato optimizma - u vremenu kada su mjere štednje u javnosti svakodnevna tema - za sada u sve tri škole nema na pretek.

Rade SAVIĆ

MI, OKRUŽENJE I EU

Prema pokazateljima istraživanja koje je vršila novoformirana Agencija za osnovno i srednje obrazovanje BiH, kaže Vasiljko Škrivan, obrazovanje u Republici Srpskoj mnogo je kvalitetnije u odnosu na ono u Federaciji, a regija Foča - kojoj pripadaju i škole u istočnoj Hercegovini - po dometima u kvalitetu nastave prednjači u odnosu na sve ostale regije u zemlji. Tolikog razloga za optimizam, međutim, nema kada su u pitanju poređenja naših škola sa obrazovanjem u Evropskoj uniji. Šta je uslovilo ove razlike nije potrebno puno nagađati.

Nedavni studijski boravak u Sloveniji, nastavlja Škrivan, bio je prilika da se u to i uvjeri.