Ljubinjac Dragan Cerovina konstruisao pištolj, a mrzi rat

ANTIRATNI PUŠKAR IZ VLAHOVIĆA

Dragan Cerovina najbolji je majstor za kundake pušaka, korice pištolja i revolvera u istočnoj Hercegovini. Pravio je korice i za tri turske kubure koje se nose na manifestaciji Sinjska alka. Izmislio i napravio svoj pištolj... Onda je u ratu zamrzio oružje, pa je i onaj svoj pištolj odbacio zauvijek...

Piše - Žarko Janjić

Bjesnio je rat kad smo ga sreli u jednoj zavjetrini nad Popovim poljem, tamo iznad Koteza. Poslije smjene, zalegao, među stijenama na šatorsko krilo, čita Tolstojev "Rat i mir". Mora se priznati neobično; vrlo neobično za metalostrugara ljubinjske "Sokolove" fabrike transportnih sredstava! Kazao je: "Bilo bi mi žao da poginem, a da ovoliko nedokučene ljepote ostane iza mene! Eh, da sam bio pametan, pa da, umjesto na zanat, odem na književnost!"

Odavno je, evo, mir... i nalazimo ga kao glasovitog hercegovačkog "puškara" iz ljubinjskog sela Vlahovića... Ceru Puškara, rekli bi Ljubinjci. A on će  nam, opet, iznenađujuće:

 - Ne volim o tom ni da pričam... Nekad sam oružje jako volio. Privlačilo me magijskom snagom. Kao srednjoškolac u Mostaru bio sam član streljačke družine; kao vojnik JNA, 1977. u Bitolju, bio prvak bataljona u gađanju poluautomatskom puškom i pištoljem 7,62! Od osmog osnovne, još dok sam išao u školu "Braća Domazet" u Vlahovićima, pravio sam lovcima kundake za puške! Kasnije, otišao korak dalje... Proizveo sam svoje oružje!.. Radi se o jednom pištolju. Sam sam ga zamislio i napravio od početka do kraja! U jednom jedinom primerku! Jedan jedini je takav bio na svijetu! I funkcionisao je - naravno! Onda dođe rat. Krv, zlo. Nosio sam i mrtve i ranjene... Na mene je to ostavilo tako ružan utisak da sam sve u vezi s onim pištoljem odgurnuo. Bacio... I preobrazio se u čovjeka koji danas, sasvim sigurno, najviše mrzi oružje na cijelom svijetu! 

 Govori ovo 51-godišnji Dragan Cerovina - Cera.

Cera, koji odavno ne radi u onoj prvopomenutoj fabrici, od koje gotovo nije ni ostalo ništa. Neoženjen, povukao se iz Qubinja u Vlahoviće, u zavičajni zaselak Škrljane - tri kilometra sjeverno od centralnog vlahovićkog naselja; u porodičnu kuću, obrađuje kraške vrtače "samo za lične potrebe", drži tri krave, dva konja i dva psa.

- Volim sve životinje. Posebno dva moja konja Zekana i Milotu i  dresirane pse - Brnju i Lesija. Konj i pas su, kao što znate, čoveku odvajkada najodaniji prijatelji!

Sve ga to, ipak, ne bi uvrstilo u priču da mu nije rezbarskog znanja i pratećih vještina, onog zbog čega ga ljubitelji oružja poznaju i traže od Slovenije do Srbije. Zbog kundaka za puške i korica za pištolje!

- Nevoljno - veli - na to pristajem. Ja sam, u stvari, puškar - amater. Ali, kad me već nađu, kad  obećam, uradim. Za sve ove godine, dakle od osmog osnovne, kad sam počeo, do sada, niko mi se nije požalio na rad. Dolazili su, i dolaze, ljudi s raznih strana: iz Mostara, Metkovića, Sokoca, Zagreba, Beograda, Širokog  Brijega... Traže kundake, korice za pištolje, revolvere, korice za skupocjene noževe... Do sada sam izrađivao korice i kundake za pištolje i puške gotovo svih proizvođača: "brovinga" iz Belgije, "brna" iz Češke, "bajkala" iz Rusije, "berete" i "belinija" iz Italije, "astre" iz Španije, "dankana" iz Engleske, "sulija" iz nekadašnje Istočne Wemačke, "luger parabeluma" iz Zapadne Wemačke, "monte karla" iz Mađarske, "remingtona" iz SAD... Radim po dogovoru... Nikad se nije desilo da ne znam nešto izvesti! Pa ni onda kad su mi donijeli tri turske kubure - da im ih opremim za poznatu hrvatsku manifestaciju Sinjsku alku! Opravljam i mašinske dijelove, ali, ponavljam, samo legalizovanog oružja!!! To je posebno važno da se zna, to naglasite!

Od ovog što zna, ističe, najviše je naučio po italijanskoj literaturi:

- Ali da budem do kraja pošten - dodaće - nekoliko caka mi je svojevremeno odao i puškar Šiljeg iz Lisica kod Qubuškog. Mislim da se ovim poslom i danas bavi jedan njegov sin... Dok u istočnoj Hercegovini, osim mene, to radi još samo Dragiša Svorcan iz sela Korita, između Bileće i Gacka.

U jednom ovakvom poslu postoje mnogobrojne zanimljivosti. Tek jedna od njih je da se najbolje korice za "koltove" prave od ovnovog roga!

Rogove kuvam u vodi na 100 stepeni Celzijusa... Uzmem onda dvoja klješta i rogove ispravljam. Materijal je izuzetan: tvrd, daju se lako ugravirati inicijali vlasnika oružja ili kakav drugi znak, a odlično se i lakira. Sem za "koltove", rogovi su pogodni za korice skupocjenih noževa.

Dobri kundaci prave se od stare orahovine. Orahovina se prethodno, takođe, kuva, ali u lanenom ulju, dok je za one najbolje kundake potrebno naći nešto specijalno.

- To je - objašnjava Dragan Cerovina - divlja trešnja, čije je drvo prirodno obojeno. To nije ono što naš narod zove trensla, već baš samonikla divlja trešnja! Nažalost, toliko je rijetka da se tek poneki primjerak može naći u planini Viduši, između Ljubinja i Bileće, na planini Zelengori i oko Boračkog jezera pod Prenjom. Pošto ja toliko volim prirodu, ne bih želio da je neko još prorijedi zbog kundaka.

Nakon kraće pauze, dodade:

- Vidite, u Vlahovićima sad nema djece. Od škole ostala samo školska zgrada... Opustjelo selo. Viđamo se samo na sahranama. Danas u mom zaseoku Škrljanima nema ni dvadeset stanovnika!!! Kad razmišljam o mojim Cerovinama vidim: ekonomske krize i vihori rata su ih razvijali do Amerike, Kanade, Argentine, Švedske... Pa ni zato mi nije žao što sam odustao od onog pištolja, koga sam sam konstruisao... Ne bih vam o njemu ni pričao da niste insistirali da o tome govorim, ni o njemu, ni o kundacima, koricama i drugom za trofejno opužje... Kao metalostrugar, znam ja i masu drugih stvari, zbog kojih me zovnu iz Qubinja da ih uradim, ali možda za priče nisu atraktivne... Međutim... Mir, sklad sa prirodom najviše mi gode...

A rat? Rat bih, da mogu, što prije da zaboravim.

Ko je jednom bio u ratu dosta mu ga je za sva vremena - zaključiće na kraju Cera Puškar... dodajući, skoro polušapatom: rat je zlo, veliko zlo...