HERCEGOVAČKI  BRENDOVI

KAKO SPASITI I PROMOVISATI NAŠE AUTENTIČNE PROIZVODE

POLJOPRIVREDNIK-PREDUZETNIK

Da li će za grahom poljakom u svijet krenuti i drugi tipičan hercegovački proizvodi?

Sasvim je jasno da ovo sve znamo i baš zato što "znamo da znamo" ovim otvaramo (nadamo se trajno) priču o ruralnom razvoju i perspektivama koje se nude jer ruralni razvoj je odgovor na pritisak koji je pratio modernizaciju evropske poljoprivrede i njime se rekonstruiše narušena ekonomska osnova ruralne ekonomije ali i razvija farmersko preduzetništvo.

Suštinski (opet) teško da znamo o čemu se radi, ali, uvjerili smo se da je dobro, da motiviše seljaka da ostane i opstane na selu i da će nam, kada kod nas takav sistem zaživi, svima biti dobro.

Ali, ovo nije baš svima “leglo“. Zato mnoge ne interesuje kako početi, kako se razvijati na ovim principima, da li nam dobri primjeri  iz zemalja u okruženju mogu pomoći.

Ne, to takve ne zanima takvi znaju sve, njima ne treba ni besplatno obrazovanje. Srećom, ima i drugih, mislim na one koji ne misle da je dovoljno samo ono što nam je Bog dao.

I dalje mislim na ruralni razvoj ili na ono što se, najčešće, definiše kao integralno upravljanje prirodnim resursima na održiv način.

Odnosno, usaglašavanje ekonomskih, socijalnih i ekoloških principa u okviru ruralne zajednice.

Dakle, kada uklonimo politikantske termine tipa "ruralni razvoj je jedan od prioriteta...", "to je drugi stub poljoprivredne politike...", "ključni element ukupnog razvoja..." dobijemo čisti život i to upravo onakav kakav su vodili naši djedovi, ali unaprijeđen modernim tehnologijama i filozofijama koje tu priču pretvaraju u trenutno najprofitabilniju evropsku turističku nišu.

Da se ne zavaravamo, i Evropi je trebalo deset godina da mobiliše sve ključne faktore kako bi sve ono što ima stavila u funkciju stvaranja profita.

A, koliko će vremena trebati nama?

Jasno je da je ovo pitanje svih pitanja, međutim, ako u realnom vremenu želite odgovor na ovakvo pitanje moraćete pitati Milana Tarota jer mi nemamo taj odgovor.

Oni koji se bave ruralnim razvojem, jednostavno, nude znoj i rad pa tek onda odgovor na to pitanje zato što, kao i u svemu ostalom, kod nas taj proces teče obrnuto: uvjereni smo da imamo sve i baš ty je naš problem jer da nemamo sve bili bi toga svjesni i u godinama koje su iza nas stvorili bismo neku novu vrijednost i ne bismo destruktivno djelovali.

Ali, hajde da budemo specifičniji!

Imamo briljantnu geografsku poziciju, odnosno, u zaleđu smo evropskog turističkog megacentra, crnogorska rivijera nam je udaljena sat i po vožnje biciklom. Od jednog aerodroma smo udaljeni  45 kilometara, a od drugog sat i po vožnje. Najbliža luka od nas je udaljena pola sata, a za samo sat i po vožnje na sjever ulazimo u jedan od najljepših nacionalnih parkova u bivšoj Jugi.

I Šta sada kada znamo da je sve ovo istina?

Ne moramo ništa raditi jer imamo sve!?

Eto, tu je, izgleda, naš problem, to je suština svih naših tranzicijskih muka, slabog upravljanja promjenama i kolektivne žali za minulim vremenima!

Da je sve to tako, evo, za početak,  jedna pričica o čarobnom pasulju...

Nije greška uz napomenu da ovaj grah nije vodio hrabrog dječaka do zamka i diva, ali nepobitno vodi do ćupa sa zlatom.

Ovdje ne prestaje analogija sa istoimenom bajkom jer grah je trebalo prvo posijati da bi nikla stabljika.

Reklo bi se prosta rabota!

Reklo bi se, ali nije bilo tako.

novo "otkrivanje" graha poljaka desilo se prije pet godina kao aktivnost u okviru  jednog projekta kojim su se mapirali tipični i tradicionalni poljoprivredni proizvodi i zanati u Hercegovini.

Dakle, prije pet godina u Petrovu Polju bilo je svega par kila tog “pasulja“. I niko nije vjerovao u priču da se na grah poljak može nasloniti ruralni razvoj jedne lokalne zajednice.

I mnogi su se smijali ljudima koji su to pokušavali objasniti.

A tim ljudima je tek sada jasno zašto je njihova priča zvučala kao loš vic jer su zaboravili koliko je ovdje bitno kako su djedovi nešto radili. Bitnije je ponekad to, nego iskustvo cijelog svijeta (“šta taj svijet zna“).

A priča o poljaku vezana je za siromaštvo, muku na kamenu herecegovačkom i u tom trenutku nikako se nije mogla uklopiti u primjere iz Toskane, Istre, Španije....

Nije jer se babe sjećaju, a unuci "ponešto znaju" kako se poljak teško kuvao ("koliko god da ga kuvaš on zvoni u šerpi, a ljeto je, pripeko zvizdan a domaćin samo što nije došao sa njive, ljut, umoran i gladan".

I onda je došao spas, pojavio se novi grah, lako se kuvao, jest da nadima, ali malo sirćeta, pa u redu... I godina za godinom, poljak umalo osta samo u sjećanjima.

Sve to vrijeme, da podsjetim, uopšte nije bilo bitno što je mnogo ukusniji od "tetovca", što ne nadima, što ima nevjerovatne nutricionističke vrijednosti, što je njegova proizvodnja jednostavna i što priča da služi kao regulator šećera kod dijabetičara nije bez osnova.

Bilo je, eto, bitnije šta je baba pričala!

Ipak, kada se činilo da jedino čarobni štapić može da animira ljude da se vrate proizvodnji poljaka, jedan od današnjih proizvođača otišao je u Italiju na najveći svjetski sajam tipičnih i tradicionalnih proizvoda Terra Madre koga organizuje Slonj Food (njnjnj.slonjfood.com) fondacija iz Toskane.

On je tamo vidio koliko taj svijet "koji nama pametuje" cijeni upravo takve proizvode, koliko filozofija good, clean and fair food (dobra, čista i fer hrana) ima uporište u onom dijelu svijeta kome težimo. Ali ne samo tamo! I u afričkim zemljama, Aziji, Hrvatskoj, Srbiji. Samo ne kod nas, Albaniji i da ne nabrajamo...

I s tom pričom se vratio nazad u svoje Trebinje i Petrovo. I počeo da priča čak i onima koji su sve to njemu godinu dana prije pokušavali pričati. 

I lokalnim vlastima je pričao i one su pomogle da cijela priča ne doživi fijasko. Materijalno i, što je još važnije,  u lobiranju republičkih autoriteta.

Ono što je najvažnije jeste da je taj čovjek priču iz Italije ispričao svojim komšijama i da je sa istomišljenicima iz Zadruge počeo svom silinom da gura proizyvodnju poljaka. 

I stvari su se počele pomicati sa mjesta. U početku smijeh je nestao, a načela se i treća godina od kada je pronađeno par kilograma poljaka kod jednog domaćina u Zgonjevu!

Danas, nakon pet godina o poljaku svi govore i svi tvrde da su baš oni vjerovali da je to tako. Nećemo ih demantovati jer to sada nije ni važno, a oni znaju da to nije tako.

Bitno je da sada cijela opština ima argument da je napravljen ogroman korak naprijed kada je u pitanju ruralni razvoj: Proizvođači su shvatili!!! I to je uslov bez kog se ne može, to je ono što se vani naziva "učešće zajednice". Tek kada imate to, vani vas smatraju ozbiljnim.

A da li će se svi opet smijati kada im se bude govorilo:

"Da, nema sumnje, imamo uslove da pravimo sjajna vina, neka od njih su već postala brend. Ali, mi imamo plavku, surac i kadarun! I niko drugi ih nema! I to je ono što je tipično! I to se svugdje u svijetu "debelo plaća!" (smijeh)

Da skratim, danas svi se oduševljavamo picom iako malo ko zna da je to nekad bila hrana siromašnih seljaka u Italiji. Malo tijesta, paradajza i, ako ima, kozjeg sira. Danas, cijela Italija je mobilizirana u zaštiti pice i u licenciranju onih koji je mogu praviti. "Jer", kažu oni, "dosta je bilo plagijata. Pica je naša i mi ćemo reći kako se pravi"!!!

A mi bagatelišemo prijesnac!

I pet godina se smijemo poljaku!

Da li ćemo se pet novih godina smijati kada se bude spomenula boranija roga, buša i bobica?

A jabučara više nema, bar ne onog pravog! (Malo morske, krupne,  soli, jedan paradajz i sir škripavac! Da li se sjećate toga?)

Ili je vama draži paradajzi koji ima jednu zajedničku osobinu: Svaki je podjednako bezukusan?

Slobodan VULEŠEVIĆ

POLJAK POD LUPOM SLOW FOODA

Piero Sardo, predsjednik Slow Food-asocijacije za biodiverzitet:

- Ovdje me doveo veliki sajam Terra Madre na koga dolaze svi mogući mali proizvođači iz cijelog svijeta, poljoprivrednici, pa čak i ribari. Oni su naši indikatori, oni nam pokazuju koji su gdje tipični lokalni proizvodi. Mi smo tu da njima pomognemo u razvoju. Zato smo danas ovdje, razlog je grah poljak, želimo da ga vidimo ovdje na terenu.  Mi smo veliko udruženje, radimo u cijelom svijetu. Uvezujemo u mrežu sva udruženja, sve proizvođače. Ako vaš proizvod postane slonj food prezidium za BiH, kako nazivamo proizvode koje mi cijenimo, automatski će ući u grupu proizvoda kojim se mora posvetiti posebna pažnja, koji se moraju specijalno valorizovati i cijeniti. I tada cijeli svijet će više obratiti pažnju na takav proizvod.

 POLJAK OTVARA VRATA

Gosti iz Slow Fooda koji su prošle sedmice posjetili Petrovo polje, podvalače da je veoma važan entuzijazam koga su osjetili kod zadrugara, i uopšte kod stanovništva, i, ukoliko poljak uđe u krug Slonj Food proizvoda, on će otvoriti vrata i za druge proizvode sa ovog područja.