kratko i netipiČno o jednom umjetniku

LJudi koje gledam svaki dan

Srećko Radanović (1977) otvorio je netipično svoju prvu samostalnu izložbu crteža u Klubu umjetnika. Da su crteži izloženi nije se moglo čuti ni na TV, ni na radiju, nije bilo ni vijesti u novinama. Radanović je očito to i želio.

Postavio je svega dva plakata, i, netipično za današnje vrijeme, nije obavijestio medije, niti je štampao katalog. Kao da je želio, u prvi mah je moglo izgledati, da ljude sa svojih portreta sačuva medijske bude i slatkorječivosti.

Srećko je zaposlen u Marketu 99. Počeo je da crta u osnovnoj školi, u srednjoj nešto ozbiljnije, a onda pokušao je da se upiše na likovnu akademiju. Priznaje da nije bio pripremljen, ali, i danas živi sa utiskom da su manje talentovani prošli. No, to je prošlost, Srećko se potpuno predao crtežu...

Inače, iako su na svim crtežima, Trebinjci nisu njegovi modeli, nijedan ponaosob. Na pitanje da li su to ipak stvarni ljudi, odgovara - jesu, gledam ih svaki dan.

Srećko govori i o onoj, nešto surovijoj strani crteža...

- Crtanjem se malo ko bavi. Boja bolje sakriva mane. U crtežu se sve vidi, ništa ne može da se sakrije. Zato, mislim da je crtež najteža i najrizičnija likovna disciplina. Valjda je zato i Pikaso u 70. godini još uvijek crtao.

Kao i u svakoj umjetnosti, ako samo jedan stepenik preskočiš, stalno se na njega moraš vraćati. Srećko, tako, radi i akril, razmišlja i o drugim tehnikama, ali crtež ostaje dominantan, a kako crtež cijene i ljudi oko njega, omakne mu se pa ponešto i proda.

RadanoviĆu je ovo prva samostalna izložba, do sada izlagao je dva puta kolektivno, a, kako kaže, u Klubu umjetnika izlagao je ne iz neke naročite unutrašnje potrebe, nego zato što više nije mogao trpiti pritisak prijatelja.