zaŠto je stevan miloviĆ napustio
stomatologiju i predao se voĆarstvu

NA POLJU - SVI SMO ZAJEDNO

Odmah, u početku, učinilo nam se da je Trebinje lijepo mjesto za našu djecu, da ovdje odrastu, da ovdje idu u školu. Da su tamo ostali, da su tamo krenuli u školu, postali bi Argentinci. Nama bi onda bilo teže da održavamo kontakte, da živimo kao porodica, prema našim navikama i običajima.

Dobre vijesti iz Popova. Jedan novi agrarni projekt pobuđuje pažnju. Naši ljudi iz bijelog svijeta odlučili su da povuku nove poteze. Jedan od njih je Stevan Milović (1967) iz Argentine, a drugi je njegov punac Dušan Vasiljević iz Južne Afrike...

Za Stevana Milovića ljudi u Popovom polju rekli su nam da nema čovjeka koga je lakše naći. Na pitanje zašto, odgovorili su: zato što je danju na plantaži, a noću kući.

Time su pokušali da nam portretiraju jednod neobičnog preduzetnika, koji je često u brazdi sa svojim radnicima (po ničem ga nećete poznati da je gazda, izgleda kao svaki radnik)...

 Stevan je došao u Dubljane, i pokraj Trebišnjice, podiže voćnjak. U Argentini, iako stomatolog, počeo je da se bavi poljoprivredom. Wegov motiv rijedak je u našim uslovima...

- Da, motiv je bio porodični. U stomatologiji radite sami, uvijek ste sami u ordinaciji, ako imate odraslu djecu možete ih ubaciti u taj posao, tako da ja nisam mogao da uključim porodicu. U poljoprivredi je drukčije, svi su angažovani, svi su zajedno i svi rade.

Stevan se o svemu prethodno detaljno konsultovao sa svojom porodicom.

- Odluka da napustim stomatologiju i da počnemo nešto u poljoprivredi, bila je zajednička, o tome smo odlučili moja supruga i ja. Moja supruga je inače ekonomista.

Šta se dešavalo kasnije?

- Poslije te odluke, dole u južnoj Argentini, u stvari u jednom kraju koji pripada Čileu, u Patagoniji, posadili smo trešnje. To je bilo prije desetak godina. Početak je bio prilično uspješan. Sad imamo oko 15 hektara tih trešanja dole na jugu...

Zašto ste se opredijelili za trešnje u Patagoniji?

- Zato što taj kraj ima specifičnu klimu. U tom kraju, kada beremo trešnje (januar i početak februara), nema ih nigdje na svijetu.

Da li ste došli u Trebinje nakratko, da obavite ovaj posao, pa se vraćate u Argentinu...

- Prvi put ovamo smo došli prije dvije godine. Obišli smo razne krajeve po našim prostorima,  i jednoga dana došli u Trebinje, susreli dobronamjerne ljude i tako smo ee oduševili Trebinjem.

Uslijedili su kontakti sa  firmom Popovo Polje, razmijenjene su onovne informacije, zatim i neke ideje.

Tako, sve je brzo krenulo...

- Upoznao sam Janka Milojevića i druge ljud eu firmi. Vidjeli smo da imamo solidne partnere. Dogovorili smo se da nešto uradimo zajednički, kako bi donijeli neko naše iskostvo, naš knonj honj, mada oni imaju više iskustva u proizvodnji nego mi. Međutim,  mi više godina radimo u inostranstvu, tako da se stvorila mogućnost da nešto zajednički iskombinujemo. To što smo iskombinovali sada i očima može da se vidi...

Kako ćete nastaviti posao u Patagoniji?

- Ja dosta putujem, a dole u Čileu imam ljude koji rade za mene. Sistem je već uhodan. Zato dole ne moram stalno da budem. Ovdje sam sada malo duže jer smo tek posadili ovaj voćnjak. Dok ovdje ne krene priča, moram biti tu, ali, za mjesec dana opet idem u Čile...

VeĆ imate razvijeno tržište?

- Da, mi već imamo veze, imamo ljude koji hoće od nas da kupe voće. Tržište ne bi trebalo da bude problem ni za voće iz Popova, iako ovdje i tamo nije ista situacija, jer, kad ove trešnje budu zrele, biće i drugih pored nas. Biće, dakle, više konkurencije, ali, mislim, ta veza koju imamo sa južnom hemisferom može da nam pomogne da naše voće plasiramo lakše. Naravno, moramo imati kvalitet, moramo imati dobro voće.

Novi voćnjak, za sada, niče na površini od 6 hektara (trešnja 4, a jabuka 2 hektara). I jedno i drugo po nekoliko sorti. Sve se to događa na parceli koja je nekada bila dio oglednog polja.

- Tako je i sada, mi želimo da vidimo koja sorta kada sazrijeva, koja je najbolja za ovo područje.

Da li imate prethodne informacije, znate li šta se dešavalo ranije?

- Da, imamo dosta podataka kako je bilo prije, ali moramo sve ponovo ispitati jer mijenja se i klima i tržište. Pojavile su se nove sorte kojih nije bilo prije 20 godina. Da bi se širili, moramo na terenu ispitati sve vrste..

Ako bude išlo dobro, proširićete voćnjak?

- Pa da. O tome i mislimo. Zato smo i uveli sistem navodnjavanja kap po kap, sav materijal je certifikovan, bezvirusni, proizveden u Holandiji. Sigurni smo da su sorte koje su upisane na papir baš te koje su nam trebale.  Sad imamo sve preduslove za dobar posao. Odlično nas prate ljudi iz Popova Polja, Janko je tu svaki drugi dan, prati kako napreduju sadnice, šta mora da se prska itd.

Vidim i trešnje koje se sade gusto kao paradaiz?

- Da to je jedna posebna vrsta. Sade se na razdaljini od 60 cm. Već je to uspješno urađeno u Holandiji. Oni gore preporučili su nam da probamo na ovom terenu. Još trebamo da ih podignemo na žicu, da se bolje održe. Imamo i jabuke koje smo posadili na 60 cm. Ta gusta sadnja uspješna je u Wemačkoj i u Holandiji, vidjećemo da li ovdje može da uspjeva. Pošto je ovo ogledna površina, htjeli smo da isprobamo malo novije stvari. Danas se mnogo priča o velikim površinama. Ali, najbolje je da se posadi ono što je najefikasnije, dakle, što gušća sadnja kako bi na manjem prostoru dobili veći prinos.

U Popovu ima puno zemlje. Zato, vjerovatno, mnogi ljudi bi željeli da se odmah sve posadi...

- Jeste, oni bi htjeli da vide  voćnjak od 1000 hektara. Ali, moguće je, možda, ono što dobijete na 1.000 hektara, dobiti i sa 200 hektara, tako da vam ono ostalo ostaje za neke druge kulture, ili možda za stočarstvo. Siguran sam da se u ovom kraju mogu proizvesti i mnoge druge stvari.                      

Nedjo Maric

RODITELJI

- Naš jezik naučio sam od roditelja. Oni su u Argentinu došli 1948. godine. Bavili su se svim i svačim dok su se snašli, a poslije su imali trgovinu kožom. Aregentina ima puno stoke, veliki je proizvođač mesa, taj posao su radili do penzije, preko 30 godina, mada nikad nisu prestali da rade.

- Ja nisam nastavio taj posao, nastavila ga je jedna od mojih sestara. Po struci sam stomatolog, poslije dosta godina prakse u stomatalogiji, počeo sam da se ubacujem u poljoprivredu.

lijepo mjesto i za naŠu djecu

- Imamo šestoro djece. Najstarije ima 10, a najmlađe godinu i po. Djeca su bila bitna za naš dolazak u Trebinje. Odmah, u početku, učinilo nam se da je Trebinje lijepo mjesto za našu djecu, da ovdje odrastu, da ovdje idu u školu. Da su tamo ostali, da su tamo krenuli u školu, postali bi Argentinci. Nama bi onda bilo teže da održavamo kontakte, da živimo kao porodica, prema našim navikama i običajima.

- Zato, kupio sam u Trebinju kuću, i onda smo preselili. Sada, supruga mi je tu, i djeca su tu. Troje starijih već ovdje ide u školu. Mi smo već skoro godinu dana u Trebinju. Djeca su se dobro prilagodila. Škola im ide dobro, našli smo vrlo dobre nastavnike, vrlo dobre ljude, koji su im pomogli da se prilagode. Djeca imaju svoje prijatelje, svoje društvo, odlično to ide...

POSAO

U Popovom polju kao partnera pominju i Dušana Vasiljevića, koga nismo zatekli u Dubljanima...

- Dušan Vasiljević je moj punac - obajašnjava nam Stevan Milović - on je proizvoćač stonog grožđa u Namibiji. Mi poljoprivredu vodimo zajedno kao porodica, sve je to naš porodični posao. Dušan je rođen u Sarajevu, ali je porijeklom tu sa granice Crne Gore, iz sela Ubli. Poslije, preselili su u Kotor. Dušan je živio i u Australiji, a sada u Južnoj Africi...