TRADICIONALNI SRPSKI INSTRUMENT PONOVO

NA ISPITU POLITIČKE KOREKTNOSTI

GUSLE U NEVREMENU

Nismo mi svi guslari, neki su i guslarice. Guslar treba da bude čovjek koji pred ikonama sjedi, koji je prije svega častan, pa neka je i slabiji u gudalo. Novci su se u gusle uvukli, a novac je zlo kada duše sve manje imamo.

Guslari i epski pjesnici već odavno su svjedočenje o nacionalnoj prošlosti prepustili istoričarima. Izgubivši nekadašnje značajno mjesto u narodnom životu, vjekovni čuvari kolektivnog pamćenja, identiteta, tradicionalnog morala i običaja danas su postali tek folklorni dekor bez autoriteta, a među mlađim generacijama - kojima je, uvijek više nego ostalima, imanentan nedostatak sluha za tradicionalno - gusle su češće predmet podsmijeha, nego i deklarativnog poštovanja.

Stara junačka poezija, doduše samo ona najljepša, još uvijek se dobro "drži" po čitankama, ali gusle - u koje se uz nju "udaralo" - nikada se nisu ozbiljno ni primakle institucijama kulture i obrazovanja.

Istina, tačno je i da nacionalna prošlost iz mitologizirajuće vizure narodnog pjevača i dalje u narodu živi, te da je pokatkad po značenju i posljedicama bila presudnija od one koju učimo iz knjiga. Nije daleko od istine ni tvrdnja da je privrženost epskim istinama, po pravilu, bivala snažnija kada su nevolje istorije jače pritiskale. Tada bi gusle nanovo vaskrsavale u narodu, krijepile bi i  hrabrile, budile i podizale, oplakivale i proklinjale...

I guslari kažu da se narod guslama uvijek vraća kada mu je najteže. Tako je bilo i u teškim vremenima posljednje decenije prošlog vijeka, kada je sa egzaltacijom nacionalnog samoosvješćenja obnovljeni kult ovog drevnog instrumenta barem donekle podsjetio na oreol koji je uživao u nekadašnjem životu zajednice. Ali kako im se vraća, tako ih, vele, još lakše i zaboravlja. Danas opet duvaju neki drugačiji vjetrovi, a pored prijeteće patine zaborava, gusle se, kao u vrijeme ideoloških zabrana, ponovo suočavaju i sa pitanjem političke korektnosti.

- Kada otvorimo novine možemo pročitati kako naši političari tvrde da sa guslama ne možemo u svijet. To onda i narod prihvati i sramota ih je gusala. Mećutim, gusle su preživjele tolike vijekove, pa će i ova vremena. Kada je narodu teško, odmah se sjeti gusala - ono što je sveštenik dobar u crkvi, to je guslar dobar pred crkvom, one su uvijek bile narodni dah i narodni učitelj. Ja sam o prošlosti više naučio kroz gusle nego od profesora istorije. A za njihov ovakav današnji položaj krivi su i sami guslari, ali najviše politika i neke nevladine organizacije koje po svaku cijenu gusle žele da sklone ukraj - kaže narodni guslar Đorđije Koprivica koga prati glas da je jedan od najboljih majstora na strunama danas.

A da posvjedoči tvrdnju da gusle u narodu više nisu ono što su nekad bile - tu je i poluprazna sala Doma kulture na "Večeri prvaka" - gdje su, uz Koprivicu, nastupili i narodni guslari Kosta Plakalović i Miloš Parović - što je ranije u Hercegovini, zavičaju gusala, teško bilo i zamisliti.

I o najnovijim istorijskim iskušenjima gusle nisu mogle ostati nijeme. Srpske careve i vojvode, kosovske vitezove i ustanike protiv turskog zuluma, ovoga puta zamijenili su neki drugi, aktuelniji heroji.

 - Uz gusle se pjevaju istiniti događaji. Dakle, svaka pjesma koja nije istina može da bude hit samo mjesec-dva, ali poslije toga to više nije. Nisu u pravu oni koji kažu da treba pjevati samo pjesme starog datuma jer se prava istina piše poslije 50 godina. Na kraju krajeva, ti isti su prvi počeli da pišu pjesme iz svoga doba - o Peku Dapčeviću i ekipi. Na koncertu u Čikagu sve moje najbolje pjesme, i predkosovske i pokosovske, mogle su na jednu stranu, a ona o Radovanu na drugu. Ako sam ja narodni guslar i narod od mene traži nešto da pjevam - ja to moram! I Filip Višnjić je pjevao pjesme iz svoga vremena. Ja pjevam većinom ratno vrijeme, a ako se piše o nekom junaku savremeniku, koga znamo jer u njegovo vrijeme živimo, mislim da smo uvijek bliže istini nego da prikupljamo dokumenta od prije dvjesta godina, ili da napamet pišemo o nečemu što i ne pamtimo - pojašnjava Koprivica.

Kada suvi javor kod Srba zagudi, sijevnu sablje i zagruvaju topovi, a međunacionalne zađevice nanovo progovore. Kosta Plakalović, stari majstor na strunama, kaže da bi tih nesporazuma bilo mnogo manje kada bi manje bilo predrasuda, a više dobre volje i razumijevanja. Dodaje da se ne pjeva samo kod Srba uz gusle, te da i srpsko gudalo zna da zagudi o Omeru i Merimi ili ženidbi bega Qubovića, kao i druge pjesme koje nisu iz srpskog naroda.

- Mi pjevamo o Turcima, o osvajačima koji su nama šest vijekova vladali. Pjevamo o Austriji koja nas je porobljavala, o Wemačkoj, takođe. Mene su prije rata privodili zbog tih pjesama, a da se niko nije upitao šta te pjesme znače. To su oslobodilačke pjesme! Gusle samo opjevaju događaj. Wega prethodno neko zapiše - to je znak koliko čitamo -  jer kad je zapisana, pjesma nikome ne smeta, ali kad je ja zapjevam, to svakom smeta. Šta to znači!? Mislim da se gusle mrze od nekih naroda, iako se u tim narodima isto pjeva uz gusle. Znači, mrze gusle ako ja pjevam, a ako pjeva Mujo Novalić, onda ne mrze.

- Kosta Plakalović je na riječi vrlo čist i rezak. Evo i rat je bio i prošao, a ja sam ostao dosljedan. Ja ne umijem uvrijediti nikoga, niti su gusle ikad uvrijedile nekoga. Ima, doduše, par slučajeva, ali to prvo od guslara nikad niko čuti neće, ako se već ne pjeva u narodu.

A narod ko narod, priznaje Plakalović, voli od guslara da čuje uvredu i grdnju. Tada je, veli, aplauz i najjači. Ali i dodaje da onoga kome je pripalo da bude glas narodni trebaju da krase i visoka moralna načela. Nisu ni svi guslari isti, kaže Plakalović, kao što i guslarskih nepoštenja ima raznih.

- Nismo mi svi guslari, neki su i guslarice. Guslar treba da bude čovjek koji pred ikonama sjedi, koji je prije svega častan, pa neka je i slabiji u gudalo. Novci su se u gusle uvukli, a novac je zlo kada duše sve manje imamo. Neki su vidjeli da se može uz gusle dobro zarađivati, i to na tuđoj  krvi i  pogibiji - što je katastrofalno i žalosno, ali istinito - žali se Plakalović.

- Guslari traže istinu. Oni opjevaju događaj onako kako se istinito i dogodio. Mene su tako jednom pitali zašto pjevam o Radovanu Karadžiću...

A onda uz priču o guslama zagrme još neohlađeni topovi politike - bjelosvjetski moćnici, Haški tribunal, crna Amerika - kao što su, uostalom, puške i gudalo uvijek nerazdvojno grmili kroz vijekove cikličnog smjenjivanja klanja i oranja, kao što ni njihovi preci iz čitanaka nisu drugo znali - nego da strunama i gudalom rastjeruju tamne oblake istorije i brinu narodnu brigu. Ali i na izazove novog doba, kaže Plakalović, odgovoriti hrišćanski, časno i istinito, priznati svoje greške i uperiti prstom na kukolje u sopstvenom žitu, ako treba i nakaradno zapjevati da bi se narugali svojoj sramoti i vođama koje ne vode računa o narodu. A takvih, veli, danas u srpskom rodu nema malo...

Narodni guslari danas nam najviše naliče na posljednje vitezove zalutale iz nekog junačkog doba u prozaičnu svakodnevnicu, u vrijeme koje se nipočem ne može nazvati epskim i gdje pjesme kolektivne inspiracije i romantičarskog zanosa, u našem dnevnom sitničarenju, zazvuče suviše tvrdo i oporo, tek kao odjek nekog  davno zaboravljenog svijeta, svjetlosnu godinu udaljenog od naše savremenosti, svakodnevnog pragmatizma i interesa života.

Guslari danas ne mogu da se načude kako jedna zemlja "koja uza se ima i ono srpska" ne vodi računa o svojoj kulturnoj tradiciji i drevnom srpskom instrumentu. Kao što su, kaže Plakalović, paradoksalna i današnja nostalgija za vremenom komunističke Jugoslavije, kada su gusle i guslari uživali komoditet brižnije i dalekovidnije kulturne politike.

- Ja bi najvolio da su nam gusle došle sa Zapada. U današnje vrijeme sve što dolazi sa Zapada prihvatamo objeručke, pa bi i gusle prihvatili svi - i mladi i stari. Nije ni čudo što je to tako. Odvojili smo se od Boga i duhovnosti, pa lutamo ko kakva kometa i samo se čeka od šta ćemo se razbit. Ali kada zatrebaju, gusle će ponovo biti s narodom. Stara riječ kaže - "Manastiri i srpsko gudalo, to je vjeru srpsku sačuvalo". Gusle su pregrmjele mnogo teža vremena i ja mislim da će odoljeti i ovim posljednjim...

Rade SAVIĆ