Nemanja Pecelj,
moler iz Sidneja,
s kamenom iz Ljubinja
tri polovine srca
Ljeto već miriše i najavljuje se kroz vrelinu
posljednjih majskih dana i otkose mirisnih trava... Još malo pa će nam i naši
raseljenici, iz bijelog svijeta u goste. Zna se: prvi će stići, kao i svake
godine, oni s nordijskog sjevera, za njima oni iz Wemačke, pa onda svi drugi bez
reda i pravila, sa svih strana i kontinenata, sve do Australije. Mnogo je naših
Hercegovaca već tamo, a o njima smo na ovim stranama malo pisali. Možda i
nepravedno ih zapostavili... Zato, evo i jedne priče o njima, njihovim
strepnjama, nadama i čežnjama, koja nam otkriva da je naš hercegovački kamen
samo običan kamen kad je kod nas. Negdje na drugom kraju planete može imati
potpuno drugo značenje...
LJUBINJE - Na dan kad je potpisan Dejtonski sporazum Nemanja Pecelj sa suprugom Marijom i tri sina krenuo je na dalek put.
- Kada smo - priča - iz Novog Sada prispjeli vozom u Sofiju vani je bilo minus 19. Cvokotali smo u perjanim jaknama, čekajući na aerodromu let bugarskog "Balkan aviona" za Bangkok. Iz Bangkoka smo produžili u Singapur, gdje nas je preuzela australijska kompanija "Kontas". Ona nas je spustila u sidnejsko ljeto. Na aerodromskoj pisti bilo je plus 40 stepeni Celzijusa!!! Tako je počela treća dionica moje biografije. Sa tim paklenim ljetom, ali i veseljem, pošto smo stigli pravo na svadbu moje rodice Nataše Miletić. Na aerodoromu su nas dočekali njeni roditelji - moj tetak i tetka, Mićo i Dušica, koji su nam poslali garantno pismo; moja sestra Dragana i njen muž Ranko Kovač iz Ljubinja! Dirljivo je to bilo...Kako i neće, sestru sam sreo prvi put poslije četiri godine! Evropa i minuli život izgledaju mi se daleko, predaleko...pa čak i ona studen što smo je ostavili u Sofiji. Okolo svijet se opustio, uljetio, liže sladolede... uživa u vrelini vikenda. Priča, pjeva - ja ne razumijem ni riječi engleskog... Da nije supruge Marije ni ja ni sinovi ne bi znali šta nam stjuardese nude od hrane na onim dugim letovima...
Priča to Nemanja, jedan od onih davnih živahnih, vedrih, širokogrudih dječaka koji su već samom pojavom unosili prijatni fluid mladosti u cijelu glavnu, Ulicu Novice Domazeta u Ljubinju, te mnoštvo sporednih još makadamskih - kuda su prašili njihovi "motorići". I neosjetno vraća spomen na staru anegdotu svog djeda Alekse Akana Pecelja.
Djed se, onako ćopićevski ležeran, jednom bijaše upleo u kafansku raspravu o tome koje vozilo najviše troši goriva, pa kad već privedoše kraju da se slože kako je to opštinska "volga", Akan se obrecnu: "A, jok... Od svega što vozi po Ljubinju, najviše troši motorić! Ako ne vjeruješ, pogledaj mog unuka Nemanju. Najčešći je na pumpi, a valjda i ja znam po mom novčaniku!?"
Prepričava se ovo i sad, vjerovali ili ne, od Kanade do Australije, gdje su se rasuli mnogi vršnjaci iz Nemanjinog pokolenja, ostavljajući za sobom, u onoj ulici, što se sada zove drugim imenom (Svetog Save) sjećanje, i sjetu - nalik onoj iz filma "Američki grafiti".
I, dok unuci praše bjelosvjetskim drumovima, dobri djedovi odavno počivaju na mjesnom, ljubinjskom groblju...
Nemanja je, u međuvremenu naravno, odrastao. U odrastanju dobrotu i osmijeh nije izgubio... Nekadašnji mladi ljubinjski automehaničar, u Australiji odavno je iskusni moler:
- Prvih šest godina radio sam s Nikolom Novakovićem, poslije sam prešao u kompaniju "Moris" - gdje nas je 400 molera. Najviše priznanje mi je što sam radio fasadu glasovite Sidnejske opere, zdanja koje je simbol cijele Australije!!! Rukovao sam se i sa bivšim australskim predsjednikom Polom Kitingom. Baš smo farbali ogradu oko njegove kuće, kad se dovezao u dugoj bijeloj limuzini, onako holivudskoj...Izašao je i nje u papučama, pružio mi ruku, predstavio se: "Ja sam Pol Kiting!" "Ja sam Nemanja Pecelj, drago mi je što sam vas upoznao", uzvratio sam u dahu na engleskom. Sijevnulo mi je kroz glavu: predamnom je stajao čovjek koji je bio predsjednik države u koju sam sletio, ne usuđujuće se da sam poručim ni jelo koje bih htio da jedem! Da mi je tad neko rekao da će do ovakvog susreta doći, pomislio bih da se sa mnom grdno zavitlava... Ma, život je čudo!!!
S druge strane, administrativno je složena i sama Nemanjina biografija. Rođen 1966. u Bačkoj Palanci, djetinjstvo je proveo u Gajdobri, trinaest godina najljepše mladosti u Qubinju, i, evo, skoro deceniju i po u Australiji:
- Volim i Srbiju i Republiku Srpsku i Australiju! Sve s razlogom. U Gajdobri sam proživio bezbrižno djetinjstvo, u Qubinju odrastao, oženio se Marijom iz Trebinja, tu nam se i rodilo dvoje djece; u Sidneju živimo... i zadovoljni smo životom... Opet, i naša tri sina rođena su za tri godine, ali, ispada, u tri različite države: Aleksandar 1991. u Bosni i Hercegovini, Đorđe sljedeće godine u Republici Srpskoj, Uroš 1993. u Novom Sadu - u SR Jugoslaviji! Ne znam hoće li se kod njih miješati ta osjećanja kao kod mene. Zaista, ne znam...Ali, već poslije trećeg dana boravka u Qubinju i druženja s pojedinim prijateljima iz mladosti, učini mi se kao da sam uvijek tu; kao da nigdje nisam išao...Ožive stare slike i događaji...Ima i tužnih. Tužno je, recimo, kad odlazim u ljubinjsko groblje, na grob moga oca Dragana, kome smo podigli spomenik, s neizostavnom harmonikom...
Priča se tu za tren prekida, sin traži prave riječi za nastavak.
- I sami znate - reći će - Dragan je bio boem, veseljak, svirao harmoniku, pjevao na bog te pita koliko svadbi. Poženio pola Vojvodine i pola Hercegovine! Satima sam zabavljao naše zemljake u Sidneju njegovim doskočicama, šalama, pjesmama; onim što sam od njega čuo i ponio kao duhovno nasljeđe...Onda 2005. godine, poziv: dolazi, kaže majka Mira...Uvijek sam iz australijskih daljina maštao kako ću doći, kako ćemo se smijati, ispjevati do mile volje... Sretnemo se, nažalost, poslije deset godina. U pretužnoj atmosferi... Dovezli ga iz Gajdobre ovdje, po ličnoj želji; dovezao ga Đoko Sulaver. Eto, veli, a bila mu je 64. godina - da tu umrem: tu je porodična grobnica...Nismo mu kazali da su mami u Gajdorbi govorili: Miro, ako je već takva sudbina, neka ostane ovdje na našem groblju... pa svi znate koliko smo ga mi Gajdobrani voljeli!
I to je život... I ono što sam ja sad uzeo jedan kamen iz ljubinjskog kraja, pa ga odnio u Sidnej, da mi zrači dušom ovog kraja. Jer... jer ja, figurativno kazano, imam tri polovine srca i svakom volim kraj u kom sam živio i živim, bez obzira da li me za nj vežu žitna polja, motorići ili kenguri...
(Fotografija: Žarko Janjić)