SA MIROSLAVOM MIKIJEM ČUČKOVIĆEM
O SPORTSKOM RIBOLOVU
RIJECI NISMO VRATILI DUG
Stručnjaci upozoravaju da su invazivne vrste riba narušile
strukturu ekosistema mnogih vodotokova. U posebnoj opasnosti se nalazi endemični
genofond. Dolaskom invazivnih vrsta, upozorava se, danas su posebno ugrožene
endemične vrste kraških rijeka i ponornica. Dakle, to bi trebalo da nas brine.
Ribolovac ste od malih nogu....
- Jesam, sa 4-5 godina naučio sam plivati, stalno sam bio na vodi, čitavo djetinjstvo proveo sam na vodi. Ukupno, evo, mogu da kažem da sam pola vijeka na rijeci.
Sa nostalgijom se vjerovatno sjećate nekadašnje Trebišnjice, čiste rijeke kojom plove jata šarana kapitalnih dimenzija...
- Sjećam se svega toga. Koliko je ribe bilo, evo samo jednog dokaza. Nekada, na Volića kolu, zabacivao sam između kupača. Svako dijete, na konjsku muhu, sa malo kanapa ili dlake, moglo je uhvatiti dva kila strugača ili klena bez problema, sve između kupača, da nikom ne smeta.
Još tada niste odlazili u Lastvu?
- Ne, Lastva je bila malo veći nivo. Tamo su išli stariji...
Očito, niste slučajno izabrani za predsjednika Upravnog odbora Sportsko-ribolovnog društva u proteklom mandatu.
- Pa, moglo bi se reći tako, jer cijelog života vezan sam za sportski ribolov.
Kad ste izabrani, jeste li imali neki plan?
Jeste li rekli, za svog mandata to i to moram da uradim?
- Nisam unaprijed o ničem mislio. Sve se desilo iznenada. Bilo mi je bitno da održim društvo u životu jer su naišle teškoće. Stajali smo pred pitanjem kako se finansirati? Društvo je opstalo, i to je najvažnije. Dalje, u to vrijeme bio je još uvijek aktuelan problem krivolova. Od rata do neke 2000. godine bilo je strašno. Taj problem još uvijek je otvoren. Ne možemo se baš hvaliti situacijom.
Istovremeno, tekao je onaj prilično i tužan i mučan proces poribljavanja...
- To je već uhodano, za sada nema drugih rješenje, bar ne kod nas, mada u razvijenijim zemljama, problemima životinjskog svijeta u vještačkim akumulacijama prilazi se mnog kompleksnije, i u jednoj drugoj atmosferi. Tamo su mnogo veći pritisci ekoloških organizacija, i zato puno se više ulaže u istraživanja. Vjerovatno vam je poznato kakve se modifikacije prave na velikoj Huverovoj brani u SAD da bi se sačuvao život nizvodno. Međutim, mi imamo svoju problematiku, i svoje mogućnosti. Standardno, poribljavali smo naše vode jednom u ljeto, kad je u ribnjacima malo vode...
I tada, u Trebišnjicu na primjer, izručile bi se zaista velike količine ribe?
- Da, tačno. Međutim, sve se ne bi primilo. To je, praktično isto kao kad siješ pšenicu. Svako zrno ne daje ploda. Nešto izlove djeca, nešto ugine. Gledao sam i starije ribare koji love tu mlađ. Osim toga, nešto pojede i riba, a najviše odnesu kormorani. Imamo dva-tri jata, stacionirani su u Pokloncu. Lete kao eskadrile i traže ribu. Oni kritično ugrožavaju inače nestabilne i ranjive eko-sisteme nizvodno od Grančareva.
Da li u tom slučaju čovjek treba da reaguje?
- Neki ljudi razgonili si ih puškama, ali u tim slučajevima uvijek je pitanje šta zaista treba da se uradi? Poznato je da najviše neravnoteže u prirodu unosi čovjek, zato, ako razmišljate o radikalnim potezima, ne treba žuriti, i, u najmanju ruku, treba konsultovati nauku.
Jeste li redovno mogli pratiti efekte poribljavanja?
- Jesmo. Da naše vode nisu poribljavane, danas bi bile prazne. Ali, treba imati u vidu da, iako se stotine hiljada komada mlaći ubaci u naše vode, to samo po sebi nije dovoljno, jer kalifornijska pastrmka je halapljiva. I udicom može da se ugrozi.
Obavljali ste i zimska poribljavanja?
- Da, ali u manjem obimu.
Kako se drže pojedine vrste u Bilećkom jezeru? Koje su vrste najotpornije na oscilacije vode iznad brane Grančarevo?
- Pa znamo da je problem sa šaranom. Ima ga i nema. Po svoj prilici, on se gore ne mrijesti.
Zna li se tačno zašto?
- Ne. Ili bar meni nije poznato. Ne znamo da li je osnovni uzrok oscilacija vode, nagli pad nivoa, ili nešto drugo? Mi gornje jezero nismo poribljavali šaranom, ne znam da li su to radili Bilećani. Prošle godine ljudi su lovili velike komade, Sve druge vrste imaju probleme. Amur i tolstolobik se uopšte ne mrijeste u Bilećkom jezeru. To što je sa tim vrstama rađeno bilo je uzaludno. Samo se som dobro adaptirao. Wemu oscijlacije najvjerovatnije mnogo ne smetaju.
Sve u svemu, te nove vrste unijeli su i izvjestan nemir, mada su im se sportski riboloovci obradovali.
- Da, previše je tu ljudskog upetljavanja i površnog bio-inžinjeringa. Poznato je da se invazivne vrsta riba brzo snalaz u naim vodama. Prema jednom naučnom saopštenju koje mi je došlo nedavno u ruke, invazivne vrste riba su prisutne u svim vještačkim jezerima u našem regionu. Situacija je, dakle, generalno, nestabilna. Invazivne vrste naći ćete i u naša dva jezera, u Bilećkom i Lastvanskom, ali i u Salakovcu, Grabovici, u Svitavskom i Buškom jezeru. Ništa bolja situacija nije ni Drinom nizvodno, u Višegradskom i Zvorničkom jezeru. Sve te invazivne vrste su dospjele u nova staništa uglavnom prilikom poribljavanja. Stručnjaci upozoravaju da je ova invazija narušila strukturu ekosistema mnogih vodotokova. U posebnoj opasnosti se nalazi endemični genofond. Dolaskom invazivnih vrsta, upozorava se, danas su posebno ugrožene endemične vrste kraških rijeka i ponornica. Dakle, to bi trebalo da nas brine.
Za ovu godinu bio je najavljen remont u brani Grančarevo. To se dešava redovno u određenim razdobljima, i tada tzv. riblji fond nizvodno od brane trpi najteži udar...
- Normalno, jer, u tim uslovima, u Lastvanskom jezeru ostaje samo onoliko voder koliko dotiče Sušicom, koja ljeti nije izdašna. Kako voda pada, povećava se brzina, sa dna se podiže blato, voda se muti, i mnogo ribe ugine u takvim uslovima. Kad dobijemo takve najave, mi preduzimamo mjere koje su nam na raspolaganju, jer, kako voda pada, riba se povlači i zbija u jata. Tada je najranjivija. Šaran može preživjeti u blatu, ponegdje može ostati i koji strugač (ako se remont ne desi u periodu mrijesta, a obično je suprotno), ali pastrmka će definitivno stradati.
Krivolovci se posebno spremaju za taj trenutak. Mi, dakle, dobijemo dinamiku pražnjenja, ali, sve u svemu, ne možemo učiniti mnogo, i zato uvijek računamo na apsolutnu štetu.
Da li je iko kod nas pokušao da ovom problemu pristupi drukčije, da ribu na neki način skloni, evakuiše...
- Ne znam da je neko u tome nešto postigao. Nije kod nas, ali u svijetu ima primjera druge vrste. Prije svega, ukupan menadžment vodom i zakonski i praktično je detaljno definisan. Kod nas je, iako su se mnogi zakoni u međuvremenu izmijenili, na sceni praksa iz stare SFRJ. Nemam iluziju da nekog mogu da savjetujem, niti da ovako javno, makar i indirektno nudim neka rješenja, ali bilo bi zanimljivo sagledati iskustva drugih i od stručnjaka tražiti procjenu naših mogućnosti.
Znam da je u Hrvatskoj bilo primjera (Omladinsko jezero) kada su pojedina društva spasavala kapitalnije primjerke i na taj način smanjivala štete. Za početak, mi bi mnogo dobili ako se ovi šokovi ne bi dešavali u vrijeme mrijesta.
Da li danas, nakod mandata u Sportsko-ribolovnom društvu, s malo više nade govorite o Trebišnjici i o našim jezerima?
- Ne, stalno osjećam onu trajnu napetost. Osjećam da nismo uradili sve što je trebalo. Osjećam da Trebišnjici, na primjer, mnogo više dugujemo, nego što joj dajemo. Taj osjećaj nije vezan samo za živi svijet u rijeci, nego i za ekologiju, za gume i bijelu tehniku koja se nesmetano skladišti u rijeci.
Šta je danas sportski ribolov? Da li samo sport, ili pomalo socijalni korektiv?
- Kod nas ovaj socijalni parametar možda se još pomalo osjeća. Ali, u svijetu, pa i u našoj okolini, taj socijalni aspekt odavno je prošlost. To vrijeme sigurno će brzo doći i kod nas. Možda je već i započelo. Zato valjda i razgovaramo o mogućnostima da vode na neki način učinimo samoodrživijim nego što trenutno jesu.
M.N.
DA LI RIBA ”PAMTI” STARU TREBIŠNJICU
- Izgradnjom kanala i novih jazova nešto se promijenilo, ali riba i dalje putuje kao nekad Trebišnjicom. To niko ne treba da vam priča. To može i da se vidi. I dalje, na primjer, iz Popova riba se vraća prema Trebinju. To se redovno dešava kad voda opada. To nije kao nekad u onako velikom broju, ali to je možda i zato što ribe nema koliko je nekad bilo.
To znači da je vodotok gotovo nemoguće dijeliti na revire, gradeći vještačke prepreke?
- To bi bilo opet protiv prirode. Riba ide za vodom. Kad voda raste, riba ide nizvodno, kad opada - uzvodno. Jazovi joj nisu prepreke, ali veće brane jesu. Na primjer, u Jazini. Da je ona brana ispod kupaališta malo niža riba bi je prelazila i pomjerala se uzvodno, uz Sušicu, kao nekad. Jedan čovjek mi je pričao da je gledao pastrmke u slapu, kako plivaju prema gore kad idu na mrijest, ali malo ispod vrha brane već gube snagu, i vraćaju se nazad. To je čovjek posmatrao, i to ne jednom. Po svoj prilici, tu bi trebala da se napravi neka prelaznica, i Sušica bi opet imala staru funkciju, jer onu prvu kaskadu kod Anđelića kuće, koja je povisoka, pastrmka preskače bez problema. Kad bi se visina onog gornjeg prelaza nekako smanjila, Sušica bi ponovo imala funkciju revira, a bila bi izvanredna za lov mušicom, što je često na revirima koje posjećuje veliki broj sportskih ribolovaca, opremljenih samo jednim štapom i jednom mušicom.
SOM GLAVNA ATRAKCIJA
- Negdje osamdesetih, u toku redovnog poribljavanja, dobili smo šarana i soma u Bilećkom jezeru. Pošto je som proždrljivac neki misle da nije baš dobrodošao, ali činjenica je da se on dobro
mrijesti, i da je na cijeni kod sportskih ribolovaca, pogotovo tamo gdje možete uhvatiti prmjerke od blizu 100 kila. Sada već imamo somove svih generacija. Ako se ne varam, najteži koji je
ulovljen imao je rpeko 70 kila, što znači da vjerovatno ima i težih. Pojavom soma, i ribari su naučili nove tehnike, posebno bućku, koja je ranije bila nepoznata u Hercegovini. Uz soma i
šarana, došla nam je i crvenperka i deverika. Naravno, i sunčica, koju ljudi ovdje smatraju vodenim korovom. Najbolje bi bilo da je nema, ali možda jednom saznamo i nešto novo o njoj.
Priroda od ljudi još uvijek krije mnoge tajne.
STRUGAČ KAO BREND
O Da li je strugač hercegovački brend?
- Apsolutno. Qudi ga ovdje cijene. Da ne kažem da je meni to najmilija riba. Čućete često da je strugač sladak. Posebno naš koji živi u bistroj i čistoj vodi, ili bar pamti takve vode. Meso strugača je, kod nas, u rangiranju kvaliteta, daleko ispred soma, šarana i ostalih vrsta, uračunavajući i razne salmonide. Jedina mu je mana što nije atraktivan kod sportskih ribolovaca, i što još uvijek nemamo načina da ga kao brend zaštitimo.
O Koje su nam mogućnosti, bar teorijski, stoje na raspolaganju?
- Morali bi napraviti jedan revir sa strugačem. Revir u kome će strugač biti potpuno zaštićen. To se na drugim mjestima radi. Kod nas to još uvijek nije na dnevnom redu?! Inače, vodotok ispod brane Gorica je za posebna razmatranja. U Društvu je bilo prijedloga da se ta zona definiše kao revir u kome će uvijek biti ribe, ali će se ribolov plaćati. Neki su to već uradili. Recimo na Neretvi, kod Glavatičeva, ili kod Livna, međutim tamo je režim poseban, svaka ulovljena riba mora se vratiti u vodu. Ništa se ne nosi kući. Kod nas nigdje takve prakse nije bilo, ali u blizini, eto, na Neretvi, već je tako. Uveče, tamo voda proste vre od ribe, i ribolovci nikad ne odu razočarani.
LASTVA
U Lastvi zadržala se pastrmka i autohtoni strugač i prilično dobrom stanju. Neki dan sam gledao, ima ih raznih dimenzija. Iako, kad se lani mrijestio bila je niska voda. Sve naravno, zavisi od toga kakve će biti oscilacije za vrijeme mrijesta. Velike ili male, nagle ili nešto sporije?! Danas, ipak, svak ko želi, može da se zaputi u Lastvu. Ako je spretan, i ako ima malo sreće, može se nadati dobrom ulovu, i to poebno strugača.
Dr. Savo Kuljak - TREBINJE U PUTOPISIMA LEŽANA GIJOMA
dolina oleandera
U Pridvorcima i oko dvorca kod londže danas se nailazi na poneki oleander. Međutim, zastrti ćilimi oleandra po obalama Trebišnjice, omeđinama i kamenjaru koje je opisao G. Ležan kao dolinu oleandera u svom putopisu iz Trebinja, vjerovatno su ostaci a oleandera iz doba kraljice Jelene.
Putopisac Ležan Gijom (1818 - 1871) francuski geograf i etnograf boravio je u Trebinju u septembru 1858 godine. Tom prilikom posjetio je feudalni dvorac o kojem piše da je u doba srpskih kraljeva imao svoje nasljedno plemstvo. Prema mišljenju gospodina Ležana kule dvorca, bedemi, odbranbeni zidovi i rovovi nisu pretrpeli nikakve promene od 15. veka.
Prema opisu dvorca u putopisima G. Ležana u pitanju je dvorac kod londže u Pridvorcima.
Istorijski izvori iz Dubrovačkog arhiva upućuju na dvorac kraljice Jelene Anžujske, "Stobor" Vojvode Radoslava Pavlovića, kao i na dograđenu kulu i tabiju Hadžihasanovića.
Putopisac posebno ističe ljepote trebinjskih pejsaža, Trebišnjice i oleandera koji nigde nisu tako lijepi kao na golom kamenu u dolini Trebišnjice - "Dolini oleandera".
Ležan Gijom je istraživao Egipat, Abisiniju, Indiju i druge zemlje. Posebnu pažnju je posvetio istraživanju evropskog dijela Turske (L' Etnographie de la Turljuie d' Europe, Paris 1861). Posebno su ga zanimali istorijski i arheološki spomenici i legende vezane za razna lokalna mjesta i naselja.
Od XIII vijeka do dolaska Turaka krajem XV veka sadašnji Pridvorci su bili administrativni centar Trebinja i trebinjskih krajeva. Srpska kraljica Jelena Anžujska vladala je Zahumljem, Dalmacijom, Albanijom i Srbijom tri decenije od 1284. do 1314. godine i imala je dvorac u Trebinju.
U prvoj polovini 15. veka, dvorac (Stobor) kod Londže, kule na Klobuku i Stobor u Soko gradu u Konavlima bili su u posedu Vojvode Radoslava Pavlovića.
U Dubrovačkom arhivu se 1443. godine spominju Pridvorci kao lokalitet oko dvorca u Trebinju "De Pridvorica Apud Stobor de Trebigna" (K. Jiriček, Historija Srba, Knjiga II, Beograd 1952, str.158). Stobor Pavlovića je bio centar ove oblasti. Prema Jiričeku "Stobor Pavlovića nije dvorište, ograđen prostor, oko kuće, kako se zvalo u Dalmaciji (obor) ili Crnoj Gori (stobor), nego ugledno gospodarsko sjedište, kako se npr. zovu stolice vojvode Radoslava Pavlovića u Konavlima i Trebinju u prvoj polovini džv vijeka".
Pretpostavlja se da je dvorac kod londže (dvorac i londžu), gradila srpska kraljica Jelena Anžujska, žena Uroša I i majka kraljeva Milutina i Dragutina. Najveći broj londži se nalaze u njenom kraljevstvu. Pored dvorca i londže u Pridvorcima, postoji londža u Mostaćima kod kuća Fetahagića i dve stare crkve Sv.Petke i Sv. Klimenta.
Mostaći su staro naselje koje se pominje u dubrovačkom arhivu 1311 g. udaljeno je oko 2 km od londže u Pridvorcima. Takođe, u Qubomiru kod Trebinja, selo Podvori, postoji londža, crkva Sv. Petra, kule i ruševine starog naselja u vlasništvu porodice Ćurić.
Zanimljivo je da je crkva S. Đorđa u Baru smeštena na platou koji nosi naziv londža. Ovu crkvu su obnovili kralj Milutin i njegova majka kraljica Jelena Anžujska.
Pretpostavlja se da je kraljica Jelena ispred svog dvora iznad izvora koji nikad ne presušuje sagradila Loggia (Londžu). Londža prema B. Klaiću označava trem, terasu, balkon, terasu pod stubovima, poluotvoreni trem, masonsku ložu.
Sve ove londže su bile u kraljevstvu Jelene Anžujske.
U dubrovačkom arhivu se navode podaci o dvoru Jelene Anžujske u Trebinju. Tako, Marko Vego u "Izvorima o Trebinju i okolini u srednjem vijeku" navodi da su se 10.10.1296. g. žalila dvojica dubrovčana da im je Dobrosav oteo tri tovara neke robe u Bobovištu na carini, kada je jedan od njih putovao karavanom u Breskovo u Srbiji.
Dubrovčani su došli u Trebinje i pronašli su otete stvari u dvorcu kraljice Jelene, "In domo domine Regine in Trebigne". Dubrovčani prispjeli u kraljičin dvor su svu tu robu otkupili.
Arhiepiskop Danilo piše da se kraljica Jelena Anžujska pred kraj života zamonašila u crkvi Sv.Nikole u Skadru (V. Korać, Graditeljska škola primorja, Naučno Delo, Beograd 1965, str. 25.).
U dvorcu "Stoboru" u Pridvorcima postoje zatrpane monaške ćelije, časna trpeza, monaški grobovi i u dvorištu, ispred monaških ćelija, okrugla kamena krstionica za krštavanje novorođene dece.
Nakon smrti Kraljice Jelene Anžujske, monasi su ostali i nastanjivali monaške ćelije u njenom dvorcu, kasnije "Stoboru" Pavlovića, u Trebinju kod londže, sve do velikog rata između Otomanske Imperije i Venecije koji je trajao od 1683 - 1699 g. (Morejski rat). U ovom ratu trebinjski je kraj bio poprište borbi.
Godine 1690. sva naselja oko Trebinjskog polja su bila opustošena. U tom ratu su oko 1690-1694 g. porušene i napuštene monaške ćelije u dvorcu kod londže, kao i sam dvorac.
Od pada Hercegovine pod Tursku vlast 1486. godine pa do zauzimanja Risna 1684. g. i Herceg Novog 1687. g. od strane Mletačke Republike u Trebinju nije bilo turskih državnih institucija vlasti, sva vlast je bila u Herceg Novom. Sjedište vojvoda od Trebinja i Novog, pod turcima do 1687. g., bilo je u Herceg Novom.
Hadžihasanovići, age iz Herceg Novog, koji su 1687. g. izbjegli iz Herceg Novog u Trebinje, nisu odmah zaposjeli dvorac u Pridvorcima u kojima su tada boravili monasi.
Tek nakon završetka velikog Morejskog rata 1699. g., obnovili su i zaposjeli u ratu devastirani i napušteni dvorac kod londže. U obnovljenom dvorcu sagradili su kulu i tabiju, a u njihovoj kuli bila je stalno stacionirana vojska (R. Hajderpašić,Trebinjska kapetanija u odbrani Hercegovine, Sarajevo 1998 g. str.122).
U Pridvorcima kod londže danas se nalazi velika omeđina sa lučno svođenom kapijom sa dekorativnim elementima iznad koje je 1849/50 g. (1266 g. po hidžri) uklesan na kamenim pločama arapski tekst.
U trećoj knjizi M. Mujezinovića (M. Mujezinović, Islamska epigrafika BiH, izd. Veselin Masleša, Sarajevo 1982 g. str.363.) je opisan epigrafski natpis na stambenoj kući, koji glasi: "Ovaj natpis uklesan je na tri kamene ploče na stambenoj kući koja se nalazi na lokalitetu londža u Pridvorcima. Natpis je jače oštećen, ali se na njemu čitaju tekstovi koji veličaju Alaha".
Kada je 1849/50 g. uklesan ovaj arapski tekst iznad glavne zapadne kapije dvorca pojedinačno je vađeno kamenje i ugrađivano novo sa uklesanim arapskim tekstom. Ne postoje podaci da li je na izvađenom kamenju bio neki tekst Jelene Anžujske ili vojvode Radoslava.
Očigledno da je G. Ležan u Trebinju posetio i opisao u septembru 1858. g. srednjevekovni dvorac kod londže, "stobor Pavlovića", odnosno, dvor kraljice Jelene Anžujske.
U Trebinju ne postoje ostaci adekvatnog, feudalnog, srednjevjekovnog dvorca izuzev dvorca kod londže.
Kompleks dvorca kod londže nije arheološki obrađivan, niti je registrovan u institucijama kulturno istorijskog nasljeđa i pored činjenice da je u Dubrovačkom arhivu i literaturi opisan kao kraljevski dvor, stobor vojvode Radoslava Pavlovića i feudalni objekat.
Gospodin Ležan u svom tekstu posebno opisuje Trebišnjicu "Kraljicu ponornica".
Za Trebišnjicu kaže da je "široka, ali bez dubine, ona širi svoje prozirne talase između brežuljaka, polja i vrtova pod posijanim i zasađenim kulturama koje oplođuju pomoću kola za navodnjavanje ili baštovanskih dolapa".
Neka kola za navodnjavanje i danas rade. Od vrtnih dolapa, kojih više nema, zaostala je samo jedna zidana "kulina" (postolje od dolapa) u vrtu porodice Kuljak u Pridvorcima, kod uništenih "skakala", odnosno, kod novog mosta na rijeci u Pridvorcima.
Putopisac Ležan se divi Trebinjskom pejsažu, posebno rascvjetalim oleandrima.
"Duž livada, tanka nit bistre vode žuborila je između zidova i omeđina, zastrtih ćilimima oleandera u punom cvatu. Nisam video ništa ljepše od tih malih pejsaža sa oleanderima, koji se često mogu vidjeti na Peloponezu... Oleander je raskoš ovih neplodnih brda. Mnoge druge zemlje obasute darovima prirode mogle bi im pozaviditi na ovom kraljevskom cvjetu, koji ne cvjeta nigde sa više gordosti nego u tom golom kamenjaru".(Guillaum Lejean, Voygen en Herzegovine, Tour du Monde, 1860 pp 294-300).
G. Ležan je oduševljen Trebišnjicom "kraljicom ponornica" i Trebinjem, te preporučuje svima da dođu i borave u Trebinju.
Iz opisa G. Ležana, "...tanke niti kristalno bistre vode koja žubori između zidova i omeđina zastrtih ćilimima oleandra u punom cvatu koji ne cvjeta niđe sa više gordosti nego u tom golom kamenjaru" jasno je da se ovaj opis odnosi na rukavce Trebišnjice koji protiču oko polja, ispod okolnih brda kroz Pridvorce, a ne na glavni tok reke koji teče sredinom Trebinjskog polja na kojem nema golog kamenjara i ne može biti tanka nit bistre vode koja žubori.
Poznato je da je kraljica Jelena volela cveće. Od nje nam je zaostala Dolina Jorgovana na Ibru kod manastira Gradca.
U Pridvorcima i oko dvorca kod londže danas se nailazi na poneki oleander. Međutim, zastrti ćilimi oleandra po obalama Trebišnjice, omeđinama i kamenjaru koje je opisao G. Ležan kao dolinu oleandera u svom putopisu iz Trebinja, vjerovatno su ostaci oleandera iz doba kraljice Jelene.
U njenom bivšem kraljevstvu postoje cvjetne doline i festivali cveća koje se ne mogu u svim slučajevima pripisati Kraljici Jeleni, kao što su dani mimoza u Herceg Novom, ali svakako se uklapaju u tradiciju kultivisanja cvjetnih pejsaža i manifestacija vezanih za cvijeće.
Međutim, pored doline jorgovana na reci Ibru, istorijski je postojala i dolina oleandera oko njenog dvora na rijeci Trebišnjici. Oleandri na kamenitim obalama Trebišnjice kojima se sa toliko ushićenja divio putopisac Ležan Gijom, opravdano se mogu pripisati kraljici Jeleni Anžujskoj, rodonačelnici monahinja iz srednjevekovnih srpskih vladarskih porodica.