TREBINJCI IZMEĐU STARIH NAVIKA I NOVIH SHVATANJA

U  VAKUUMU TRANZICIJE

Tvrdnje da Trebinjci nemaju razvijene radne navike, da su previše izbirljivi kada su u pitanju poslovi, te da ne pokazuju dovoljno preduzetničke inicijative i spremnosti da budućnost uzmu u svoje ruke - u  posljednje vrijeme dobijaju poslovični kakakter.

Kad ovakve zamjerke dolaze "odozgo", skloni smo ih po pravilu tumačiti kao prebacivanja odgovornosti za opšte stanje onih koji treba da vode brige a pravdaju nebrige.

Kako nas životno iskustvo uči da je istina uvijek negdje između - tako, čini se, ne bi bili daleko od istine kada bi ustvrdili da i ovaj "vrući krompir" odgovornosti barem polovinom sleduje nama. 

Pogotovu što su se, utisak je, glasovi javne samokritike počeli da komešaju i među samim Trebinjcima. Djelimično, uvjereni smo, kao posljedica saznanja da u zgradu Elektroprivrede, koliko god ona bila velika i nova, ne može baš da se ugura pola Trebinja, a svakodnevne životne potrebe ne dozvoljavaju nam da baš neograničeno dugo čekamo na red za prekonoćno ulijetanje na državne jasle, za šta je, inače, kod nas već odavno izgrađen širok repertoar sofisticiranih metoda.

S druge strane, oni odgovornije zagledani u budućnost zabrinuti su u kojoj mjeri ovakav "mentalitetski nedostatak" može subverzivno djelovati na svaki napor da se oslobodimo vjekovnog žiga pasivnog kraja, zbog čega je naša zajednica ovdje sve manja, a zavičajna udruženja po bijelom svijetu sve brojnija.

Ne treba isključiti i još jedan bitan momenat, sa dalekosežnim posljedicama.

Trebinjci koji pamte najbolje dane Industrije alata svjedoče da su radnici HET-a svojevremeno prelazili u alatnicu zbog boljih uslova rada. Danas je ta situacija nezamisliva.

Radnik koji proizvodi i gradi, ideološki temelj i simbol nekadašnjeg sistema, danas je do gole kože lišen društvenog autoriteta, a kult rada u toj mjeri poljuljan da nas nimalo ne iznenađuje kada i sami pomen o potrebi "zavrtanja rukava" kod mladih danas izaziva hroničnu alergiju, stid i odbijanje.

Ako je Alija Sirotanović ikada i bio idol mlađih generacija - danas ima najmanje razloga da to bude. Zamijenili su ga neki drugi idoli, koji i ne znaju kako izgleda lopata. Krajnja konsekvenca - o kojoj nas svakodnevno informišu policijski izvještaji -  jeste zastranjivanja izvan granica zakona, gdje je zarada još uvijek najlakša, a neubjedljive sankcije značajna stimulacija.

Za bolje sagledavanje stvari nekad je neophodan pogled na stranu i sa stane.

Za ovo prvo dovoljan je i onaj preko Neretve. Iz zapadne Hercegovine, koja je u posljednje vrijeme izgradila imidž malog preduzetničkog raja, naši ljudi svakog dana vraćaju se natovarenih automobila i usta punih hvale za zapadne košije, koji nema šta sve ne rade i na koje nam sve "fore" to isto svakodnevno uvaljuju.

"Dobro imate išta, koliko radite", kaže nam jedan naš nekadašnji sugrađanin vidno zgranut punim baštama trebinjskih kafana u sred radnog vremena, kao što slične zamjerke uvijek dolaze od bivših Trebinjaca koji su trbuhom za kruhom otišli na "krivljenje kičme" po inostranstvu, gdje su stekli i neke drugačije radne navike i poglede.

Ovakve i slične anegdote u Trebinju se rado prepričavaju. Naviknuti na njih, više nas pretjerano i ne uzemiravaju - dok u sred radnog vremena ispijamo kafu u punim baštama i "pretresamo" novitete u ponudi najomiljenijih zapadnohercegovačkih turističkih destinacija - Robota, Merkura, Obija, Konzuma...

TRANZICIJA I TRADICIJA

U okolnostima novog načina privređivanja i urušavanja nekadašnjih socijalističkih giganta, mala i srednja preduzeća trebalo bi da postanu zamajac privrede od kojeg se očekuje da obezbijedi najveći broj radnih mjesta. Preduzeća ovog formata kičma su evropske privrede i obezbjeđuju 80 odsto ukupne zaposlenosti.

Međutim, odavno je jasno da se presađivanje i ovog evropskog recepta kod nas ne odvija dinamikom koju smo planirali.

Jedini preživjeli veliki kolektivi u našeg gradu - Industrija alata i Novoteks - već odavno posustaju u odsutnoj bici protiv nemani tranzicije, a privatno preduzetništvo, koje je trebalo da svježom snagom i poletom ispuni upražnjeni ekonomski prostor, zakazalo je u mjeri da nam se novo doba privređivanja zgadilo prije nego što smo ga istinski i iskusili.

U stvorenom vakuumu između prezrelog socijalizma i nedozrelog kapitalizma, nazahvalna uloga čuvara socijalnog mira pala je na teret snažnih državnih preduzeća i javnog sektora.

Vaso Gurović, direktor Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća opštine Trebinje, koja je prije tri godine osnovana kako bi bila logistički servis svima koji se odluče da pokrenu vlastiti biznis, kaže  da se naši ljudi, i kada imaju sve uslove, nerado odlučuju za rizik samostalnog preduzimanja i skloniji su opciji vrebanja prilike da se prekonoći obezbijedi bilo kakvo mjesto u dobrostojećim firmama, na šta su spremni i godinama da čekaju.

-  Odmah na početku vidjeli smo da je najveći probem u Trebinju nedostatak preduzetničkog mentaliteta. Tražili smo za to razloge. Mislim da je tzv. planska privreda, koja je praktično do 90-tih bila osnovni model privređivanja kod nas, ostavila dubok trag u mentalitetu našeg naroda. Davne 1967. godine je jedan naš Trebinjac - svakako, jedan od prvih privatnih preduzetnika kod nas - kada je tražio da registruje obrt u Trebinju, rekli su mu da ne može zato što postoji jako javno preduzeće u toj djelatnosti, i da bi on njima konkurisao u tim poslovima. Svoj posao uspio je da registruje tek - u Sloveniji!

Prije svega, osnova za razvoj preduzetništva ovdje je bila slabo razvijena. Dakle, prvi nedostatak je u tradiciji. Kasnije ova situaciji je nekako inercijom krenula, tako da su mladi ljudi, ponukani postupcima svojih roditelja, mislili da je najbolja opcija da se završi fakultet, te da se onda obezbijedi posao u nekoj od jakih firmi - Telekomu, Elektroprivredi i sličnim - misleći da će na taj način riješiti sve svoje probleme. Uopšte nisu shvatili važnost trenutka. Jer, tranzicija traži korjenite promjene u shvatanju života, a mi nikako ne uspjevamo da se suočimo sa tim.

A za drugačijim tradicijama nije neophodno ići daleko do najzapadnije republike bivše nam zemlje.

- Evo jednog odličnog primjera iz našeg neposrednog okruženja - primjer zapadne Hercegovine. Tamo su ljudi uglavnom bili orijentisani na zapošljavanje u inostranstvu. U susretu sa tamošnjim shvatanjima izgradili su jak preduzetnički duh. Svi znamo gdje je u tom smislu danas zapadna Hercegovina. Mogu da kažem da mi imamo sreću što smo zbog blizine u prilici da komuniciramo sa tim ljudima, jer na taj način možemo steći osnovna znanja o dobrom poslovanju.

U tom smislu podrška društva je najvažnija. Ako ste primijetili, preduzetništvo se počelo uvoditi u srednje škole kao nastavni predmet. Trebalo bi ga i u osnovnu školu uvesti. Značaj se polako shvata - koliko god zajednica uloži u ovaj segment društva, vratiće joj se višestruko - dodaje Gurović.

NA DRŽAVNIM JASLAMA NAJUDOBNIJE

O periodu socijalističke uravnilovke Trebinjci i danas govore sa neskrivenom nostalgijom, kao o vremenu kada se para odsvud mogla namaknuti, a radilo se - i ovako i onako.

Danas kada društvo baš i ne dava "i šakom i kapom", uz nostalgiju idu i prijekor i zabrinutost - koliko je izgrađeni odnos prema radu destimulativno djelovao na razvoj radnih navika, učinio nas neodgovornim probirljivim po pitanju prihvatanja poslova, te potpuno nespremnim za suočavanje sa izazovima tržišne privrede.

Evidentan nesrazmjer između ponude i potražnje na tržištu rada - okolnosti su koje nam ne daju prostora za potvrdu gore navedene ocjene.

Pritisak nezaposlenosti na ovdašnje skromne potrebe za radnom snagom uslovili su da malo koje, iole solidno, radno mjesto u Trebinju ostane duže neupražnjeno. S druge  strane, diskutabilno je šta se kod nas podrazumijeva pod solidnim uslovima rada, kao što i već ustaljena praksa uvoza radne snage van Trebinja u nekim djelatnostima daje krila ubjeđenju da za određene poslove među našim sugrađanima ne postoji baš velika jagma.

Ne treba zaboraviti još jedan momenat - naši ljudi su tradicionalno navikli na različita "snalaženja" i "dovijavanja" kako obezbijediti svakidašnji hljeb. Zato i pristanak na formalni status nezaposlenog ne mora nužno ukazivati na nedostatak volje za radom, već je nerijetko stvar svjesnog izbora i procjene onih koji već imaju neki alternativni izvor zarade.

Branislav Kešelj, stručni saradnik za posredovanje u zapošljavanju u trebinjskoj filijali Zavoda za zapošljavanje RS, kaže da je u njegovom iskustvu neposrednog rada sa klijentima bilo slučajeva odbijanja ponuđenog posla, iako traženo zanimanje odgovara onom za koje su se školovali.

- Susretao sam se sa ljudima određenih zanimanja, recimo KV konobar-ugostitelj  - koji nikad svoj posao nisu radili, niti bi ga radili. Zatim, na evidenciji imamo dosta ljudi sa metalskom strukom. Kada je Industrija alata objavila konkurs za prijem nova 123 radnika metalske struke, mi smo kontaktirali ljude, i tek kad smo zaprijetili da ćemo ih skinuti sa evidencije, onda su se odazvali na konkurs. Inače, nisu do sada pokazivali neko interesovanje za rad u fabrici. Mada ima i metalaca koji su spremni da rade u svojoj struci.

Razloge, naravno, nije teško dokučiti. Uslovi rada koji se nude u većini privrednih djelatnosti gdje još ima mjesta po primamljivosti ne mogu da konkurišu radnim mjestima oslonjenim na državni budžet ili veliki profit.

- Mnogi od njih očekuju da preko veza dobiju posao u nekoj jakoj državnoj firmi, a niska primanja u zanimanjima za koje je ponuđen posao najčešći je razlog zbog kojih ne pokazuju interes. Konkretnije, kada je Industrija alata raspisala taj konkurs, svi su navodili da su tamo male plate. Jedan od njih je obrazložio da ima četvoro djece, te da će prihvatiti posao ako mu neko bude garantovao da sa 400 maraka može da preživi jedna šestočlana porodica. Ali, ako nemate nikakvo zaposlenje, onda su primanja najmanja - nema ih uopšte. Ja sam njima kao stručni saradnik pokušao da objasnim - počnite da radite, bilo gdje, a uvijek možete promijeniti posao ako se ukaže bolja prilika. Mnogo je teško danas dobiti posao, a lako ga je uvijek napustiti. A kada je u pitanju neki privatni poslodavac, onda se uglavnom žale da će ih pritavnici maksimalno iskoristiti, te da se umjesto predviđenih osam tamo radi i po deset-dvanaest sati dnevno.  Da li su u pravu, to ne mogu da kažem - to je posao nekih drugih organa i ustanova - dodaje Kešelj.

Nevolje poljoprivrednih preduzeća Agrokoopa i Popovog polja da obezbijede dovoljan broj sezonske radne snage traju već duže vrijeme. Naviknuti na pojavu slabog interesovanja Trebinjaca za ove poslove, problem se riješio angažovanjem radnika van Trebinja. Popovo polje AD po sezonce ide čak i do Srbije, a u vinogradima i višnjicima AD Agrokoopa rade uglavnom Bilećani.

- Uvijek nam nedostaje sezonske radne snage, s obzirom da vinogradi zahtijevaju veliki broj operacija tokom godine. Najprije ide zimska rezidba, nakon rezidbe kreće vezanje loze, pa pakovanje lastara, tako da sve do sedmog mjeseca vinograd zahtijeva kontinuirani nadzor i rad. U avgustu kreće berba višnje, a od septembra pa sve do novembra traje berba grožđa, s obzirom na razlike u dozrijevanju određenih sorti. Tako da tokom godine osam do devet mjeseci potrebujemo radnu snagu, a 30 do 50 ljudi svakodnevno je na plantažama.

- Sezonsku radnu snagu obezbjeđujemo najviše iz Bileće, jer iz Trebinja nema dovoljan broj zainteresovanih ljudi. Pogotovu kada su berbe grožđa i višnje - tada mi spremamo čak tri autobusa u Bileću, otprilike od 100 do 150 berača otamo dolazi, dok iz Trebinja ne možemo da napunimo ni jedan autobus  - na zbornom mjestu kada dođe naše vozilo bude tek 20-ak zainteresovanih - kaže Dragan Turanjanin, direktor AD Agrokoopa.

- Ja ne znam zašto je to tako. Mislim da naknade nisu male. Sve operacije kod sezonskih poslova su normirane po sistemu čokota, pa ko je vrijedan i želi da radi danas može bar 25 maraka da zaradi. E sad, kada bi se radilo po sistemu zagarantovanih dnevnica, možda bi bila veća zainteresovanost iz Trebinja, pa bi više ljudi dolazilo - da tamo leže u hladovini. Bilećane ne treba posebno ni pozivati - obavjestimo jednog, a oni se svi iskupe i uvijek su spremni za posao.  Da nema berača iz Bileće, ja ne znam šta bi nam preostalo - sa Trebinjem ne bi ni mogli obrati vinograde. A na svakom koraku možete čuti kako je nezaposlenost velika, kako ljudi nemaju gdje da zarade i slično. A još kada pogledate starosnu strukturu naših sezonaca - vidjećete da su to uglavnom penzioneri, ima nešto tinejdžera, ali srednjovječne radne snage gotovo da nema nikako - kaže Turanjanin.

Rade SAVIĆ

VASO GUROVIĆ:

VIŠE NOVCA ZA STIMULACIJE

Koliko Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća opštine Trebinje može da uradi na polju afirmacije preduzetništva i ohrabri ljude da pokreću privatni biznis?

- Kada smo definisali naše ciljeve i zadatke, mi smo nedostatak preduzetničkog mentaliteta stavili na prvo mjesto prioriteta. U jednoj smo fazi zato stalno vršili promociju preduzetništva - znate da smo i u vašem listu Glas Trebinja imali prošle godine jedanaest- dvanaest tekstova o uspješnim preduzetnicima, pokušavajući da kroz taj vid informacije ljudima prezentujemo mogućnosti uključenja u posao. Osim toga, Agencija radi još na nekoliko pravaca. Organizujemo kurseve iz raznih oblasti - obrazovanje smo shvatili kao jednu od mogućnosti da se stekne određeni temelj za razvoj preduzetništva. Nastojimo da uspostavimo partnerski odnos sa preduzetnicima, da ih pratimo od početka do kraja. Najvažnije u svemu ovome je da čovjek kod nas dođe sa zdravom i realnom idejom. Ideja je vrlo značajna, ona treba da sazre i da bude ekonomski opravdana, a mi smo tu da tu ideju izmjerimo, da joj damo smisao i da čovjeka uputimo u pravom smjeru - kako da posao pokrene i kako da ga završi uspješno. Naša Agencija radi na sinergiji nekoliko aktivnosti  - analiziramo tržišta, izrađujemo biznis planove, vodimo poslovne knjige, dajemo pravne savjete - tako da na jednom  mjestu svaki budući preduzetnik može da dobije valjanu informaciju za posao.

Na oficijelnom sajtu Laktaša može se pročitati da u ovoj opštini radi blizi 1000 samostalnih radnji i oko 550 preduzeća. Mi smo, čini se, dosta daleko od ovih brojki. Šta je ono što nam najviše nedostaje da bismo u perspektivi mogli da očekujemo snažniji iskorak u razvoju preduzetništva?

- Laktaši slove za jednu od najrazvijnijih opština u BiH, možda i prvi u državi kada je u pitanju razvoj preduzetništva.  Porediti stanje u ovoj opštini sa našim malo je komplikovano. Unajkraće, imate mladu opštinu, novu sredinu i nova shvatanja.

Za razvoj preduzetništva potrebna je podrška cijele društvene zajednice. Mi moramo naći mehanizme da određena sredstva ponudimo ljudima pod povoljnijim uslovima, jer podrška je najviše u novcu. Kako kaže naš narod - bez krila ni soko ne leti!

U opštini Trebinje već postoje stimulativni krediti za zapošljavanje od sredstava ostvarenih na osnovu naknada od hidroakumulacija. U posljednje vrijeme i na Skupštini opštine postavljeno je pitanje u kojoj su mjeri ona opravdala očekivanja, a iznesene su i sumnje da je bilo i zloupotreba. Jesu li ovi krediti dovoljna stimulacija?

- U svakom slučaju opredjeljenje da se dio sredstava investira u tu svrhu raduje i vrijedno je pohvale. Međutim, mislim da nam nedostaje fleksibilniji pogled kada je u pitanju namjena tih sredstava. Da li radnik radi u ugostiteljstvu ili u poljoprivredi - nama bi trebalo da bude svejedno. Bitno je da taj radnik izmiruje društvene obaveze, plaća redovno poreze i doprinose i da zajednica od njega ima koristi. Mi smo, međutim, našom odlukom ponudili sredstva individualnim poljoprivrednim proizvođačima i proizvodnji. Mislim da treba stimulisati i ostale djelatosti koje zapošljavaju radnike, a ako treba, obrazovati i drugačiji način kontrole ovih sredstava. S druge strane, ako je čovjek dužan da plaća poreze i doprinose, kada dobije kredit od 1,5 posto, ispostavlja se da taj kredit nije nimalo povoljan - kamatna stopa izađe preko 16 odsto. Iznenađuje me kako to do sada niko nije rekao ni primijetio. Nije to tako sjajno povoljan kredit. Zatim, trebalo bi još više pojednostaviti procedure i liberalizovati način dobijanja ovih kreditnih sredstava. Ruralna područja ne mogu ponuditi hipoteku za dobijanje kredita, a ko je u ovom trenutku sposoban i spreman za bude žirant.

Treba formirati i kreditno-garantne fondove gdje će se po još povoljnijim uslovima nuditi sredstva. Jer, kada date kredit - dobijete i porez i doprinose za to radno mjesto. To je dvostruka korist. Jedino gdje je ekonomski opravdano ulagati sredstva jeste zapošljavanje mladih ljudi, posebno kada je nezaposlenost jedan od gorućih problema u društvu.

OBRAZOVANJE I TRŽIŠTE RADA

Nefleksibilnost obrazovnog sistema, ali i nebriga mladih i njihovih roditelja pri izboru životnog poziva, iz godine u godinu rezultira proizvodnjom kadra za koji ne postoji realna potreba na tržištu rada.

- Ako pogledamo strukturu na evidenciji nezaposlenih može se zaključiti da se ne vodi mnogo računa o tome koja su zanimanja trenutno deficitarna. Ekonomskih tehničara na evidenciji ima preko 400, sa završenom gimnazijom preko 500, trgovaca preko 300. S druge strane, deficitarna su zanimanja građevinske struke. I ove i prošle godine bila je velika potražnja za nekim stručnim profilima iz građevinarstva - kaže Branislav Kešelj, stručni saradnik za posredovanje u zapošljavanju u trebinjskoj filijali Zavoda za zapošljavanje.

Pravu malu ekspanzija u građavinarstvu posljednjih godina uglavnom je pratila zainteresovanost domaće radne snage. Građevinski preduzetnici u našem gradu ističu da problem predstavlja jedino nedostatak kadra osposobljenog za rad sa nekim savremenijim tehnologijama.

-         U Trebinju nema građevinaca koji su osposobljeni da rade unutrašnje mašinske maltere i fasade, pa se za ove vrste poslova angažuju ljudi sa strane, uglavnom iz Bijeljine ili Federacije. Ja sam nabavio i odgovarajuću opremu, a bio sam spreman da obezbijedim ljudima da se obučavaju za ove vrste poslova. Međutim, u Trebinju nisam našao nikoga da je pokazao zainteresovanost da uči - kaže Dragan Pavićević, vlasnik građevinske firme "Pavićević DOO".