POPOVCI TRAŽE FORMULU ZA 21. VIJEK

POPOVO JOŠ NIJE U MREŽI

Dragan Marić (1967.), živi u Dubljanima, radi u Dubljanima, u Trebinje ide jedino u nabavku, kad mu nešto treba za kafanu koju drži sa svojom suprugom u Veličanima, ili kad mu zatreba nešto iz poljoprivredne apoteke.

U selu sadi povrće, ono što mu uvijek mora biti pri ruci...

- Od stoke nemam ništa, tetka drži nešto ovaca i jednu kravu. Ima i pet prasadi, koke...

U polju, Draganovi su glavni aduti, ali i najveća briga...

- Imam u polju vinograde. Svoje i one što radim pod zakup. Ukupno, 5.500 čokota. Pretežno vinske sorte. Vranac, blatina, kratošija, plavac, žilavka, smederevka, prokupac...

Čuo sam da gajiš i lozne podloge?

- Tačno, radim matične podloge divljake loze. Ukupno 25.000 na 24 dunuma.  Razmišljao sam i zaključio da oko podloga nema mnogo truda, međutim, tu sam se prevario. Sad vidim da cijele godine imam posla. Prizvodim sorte kober i pauzen. Cijene se mijenjaju od 7 do 11 feniga po jednoj reznici. Zavisi od godine i kako radiš, ali, ako je zalijevanje i đubrenje dobro, onda bude i petnaestak prutova po čokotu.

Dakle, po jednom čokotu više od jedne marke?

- Da, u prosjeku.

Navodnjavanje?

- Imam svoj sistem, kupio sam tifon, imam motor pa zalijevam iz rijeke. To se ovdje pokazalo najrentabilnije. Kap po kap dođe skuplje.

Radiš li to sve sam?

- Radimo i ja i žena, i djeca. Imam dvoje djece, sinu je 19 godina, kćerki 18. Sin je završio srednju školu i zaposlio se, a kćerka još uči. 

Čujem da se baviš i povrćem?

- Da, imam 25 dunuma pod paprikom, lubenicom, kukuruzom šećercom, krastavcem kornišonom. Sve to je pod Veličanima.

I sve uradite sami?

- Ne, ponekad uzimam sezonske radnike. Sad su, evo, radili u matičnjaku.

4Je li istina da ste vi među prvima proizveli kukuruz šećerac...

- Da, lani sam imao hektar pod tim kukuruzom, a radim ga već par godina. Pošto mi je prodaja išla dobro (uglavnom sam prodavao na primorju), svake godine sam povećavao proizvodnju.  Uklapam se nekako u cijenu, isplati se raditi...

Sve si karte bacio na poljoprivredu?

- Jesam. Temelje za kuću izlio sam prije sedam godina. I krenuo bih u gradnju, ali nikako ne mogu kredit da podignem. Nemam gotovine, a bankarima vazda neki bogovi fale. Ili neće da ti uzmu hipoteku na zemlju, ili nemaš dovoljnu platu. A dalje, lakše je naći zlato na putu, nego žiranta u Trebinju.

Dragan kaže da se zbog svega toga čovjek osjeća zatvoren. Tvrdi -  da ne radim ovoliku zemlju  odavno bih napravio kuću.

- Tri hektara je tu bilo matičnjaka. Sve sam sam investirao: rasad, oranje, frezanje, priprema, radnici, sadnja... A za četiri godine dolazi ekonomski rod.

Treba dugo čekati, mnogo je neizvjesnosti, ali, kad kulture dođu na rod, DRaganu bi trebali da pozavide i trebinjski bankari...

- To bi na papiru moglo biti tako. Možda nekad  bude i u životu. Sad je peta godina, sad bi trebao da imam prvi veliki rod loznih podloga.

Dragan je nepovjerljiv. Iskustvo mu govori da kalkulacije uvijek nekako omanu, jer, naglašava, u poljoprivredi se uvijek nešto čeka (“Zato je narod rekao ono crkni kenjče do zelene trave“).

- Danas stalno u nešto moraš da ulažeš. U vinogradu, eno, pogledajte, 333 nova stuba. Pa žica, pa kapaljke. Dalje, svake godine oranje, đubrenje, polijevanje, pa treće ili četvrte godine rodi.  

U cjelini, Dragan Marić radi oko 100 dunuma yemlje (uključujući i onig 25 pod žitom). U ovim prilikama, to smatra maksimumom. Više ne može jer , za njega i poljoprivrednike njegovog formata, vještačka đubriva su preskupa.

Osim toga, dosta je problema sa raznim vrstama podsticaja...

- Prijavljen sam kao porodično poljoprivredno gazdinstvo, što praktično znači da sam trebao imati regresiranu naftu i đubrivo, ali nisam imao ništa, jer u proljetnoj sjetvi ništa nisam radio. Ovdje imam 36 dunuma u jednom komadu pa ni na to nisam mogao da dobijem regresiranu naftu jer firma kad je uzela u zakup zemlju prije 25 godina nije je vratila na ime vlasnika. Ovo što radim još stoji na firmi Popovo polje, i zato nema olakšica.

Kako je i ostalu zemlju uzeo u zakup od čovjeka koji živi u Dubrovniku, opet su se javili problemi.

- Zbog svega toga, što se tih regresa tiče, potpuno sam izvisio. Nikakve pomoći od nikog nisam dobio?! Imao sam samo od Boga zdravlje i lijepo vrijeme.

Dragan radi i danju i noću...

- Budim se oko šest sati, a liježem u ponoć. Ore se, freza, polijeva. Desi se da nekada iz njive dođem i u dva ujutru.

Lazo Radić sasvim je drugi tip poljoprivrednika. Po zanimanju je geometar, radi u Vodovodu, živi u Zasadu, roditelji su mi u Dolu, Popovo. Inače, Lazo je predstavnik one srednje generacije koja još može da se sjeti starih vremena, kada je, na primjer, u susjednim strujićima u školi bilo 35 đaka, dok je danas samo jedan, i tog jednog otac vozi u Ljubinje...

Lazo u Dolu nije od svoje desete godine. međutim, nikad se nije potpuno odvojio od sela. U selu je obavezno za vikend, a često i u toku sedmice. Sve u svemu, iako mu poljoprivreda mi nije osnovno zanimanje, poljoprivredom se prilično aktivno bavi dvadesetak godina...

- Zahvaljujući donacijama MPDL zasadio sam 650 stabala jabuke, što je izuzetno malo za profesionalno bavljenje ovim poslom, a mnogo je, zahtjevno i skupo za amaterski rad. Problem je tržište, jedva se održavamo, a, s druge strane, jabuka je kultura koja je vrlo zahtjevna što se tiče zaštite. Ipak, i pored svih problema sve to se nekako dovede do kraja, ali uvijek je problem kome to prodati?

Laza brine još jedan, naoko prozaičan problem...

- Kod nas ovamo problem su i pristupni putevi. I u periodu kad se jabuka prska, samo nek malo pane kiše, putevi su pod vodom. Ponekad je nemoguće doći do parcela u polju. Mislim i na vinograde i na voćnjake, a nekolicina ljudi bavi se i uzgojem paprike, krompira i drugog povrća. Svi oni trebali bi imati pristup polju u svako doba godine, ali to nije tako. Problemi su i za vrijeme berbe. Dešava se da je nemoguće evakuisati gotov proizvod.

Ipak, kao da se nešto pomaknulo, kao da je nešto krenulo nabolje...

- U ovom dijelu Popova ipak se osjeća neka živost. Mi u Strujićima obnavljamo i crkvu. LJudi dolaze da vide roditelje, pa onda to iskoriste da nešto i urade. Naravno, pravog povratka nema. Još niko nije došao da dole živi, ali ljudi rade, sade se voćnjaci, vinogradi, dosta paprike, i druge povrlarske kulture. Posije se i žita onoliko koliko je potrebno da se prehrani ono stoke što je ostalo. Međutim, mnogo više bi se radilo kad bi se garantovao otkup.

Ima li inicijativa da se vi sami organizujete, da zajednički, kao umrežene grupe, istupate na tržište?

- Ima ideja - kaže Lazo - ali sve ostaje na idejama. Nema realizacije. Uvijek negdje zaškripi. I ja, kao i većina ljudi koji se bave poljoprivredom, članovi smo zadruge. Za sada, u toj saradnji nije bilo nekih rezultata.

Manojlo Ćuk je odbornik u SO Trebinje. O problemima Popova govori i izvan skupštinske sale. To što u poljoprivredi nešto krene, pa brzo malaksa ili zastane, objašnjava na primjeru zadruge...

-  Zadruga je bila dobro osmišljena, ali nismo dobili rezultat koga smo očekivali. U jednom momentu, kad je zadruga trebala da postane faktor objedinjavanja cijelog ovog prostora, pao je grad i napravio veliku štetu. Za jednu noć uništio je 150 tona paprike. Mediji su o tome pisali, ali odgovor države je bio neadekvatan. Kad nam je trebala pomoć, izostala je. Postojao je aranžman sa Vitaminkom, postojali su svi uslovi da se napravi dobar posao, ali, nakon grada, sve je ispalo drukčije i zadruga je posrnula. Sad ima 2-3 radnika koji rade povremeno i sezonski, prave usluge traktorima, imamo i jednu hladnjaču manjeg kapaciteta. Sve je to na usluzi, ali naše nade nisu ostvarene.

Podsjećam da zadruga nije jedina mogućnost da se proizvođači okupe?! Niko sam, na tržištu, ne može postići mnogo?!

- Kad smo osnivali zadrugu, računali smo da će se ona baviti i plasmanom naših proizvoda, mislili smo da ćemo u zadruzi imati menadžera koji će prikupljati i plasirati naše proizvode. U međuvremenu, promijenio se zakon, Zadruga je izgubila stare funkcije, nema više ni trgovine, ni transporta, ni plasmana. Zato, dobro bi nam došla uzdruženja proizvođača pojedinih proizvoda. U Popovu se danas proizvodi dosta paprike. Možda i preko 1.000 tona, (od toga Veljo Perišić pola). Rađene su analize naše crvene paprike, to je ona za kiseljenje, i pokazalo se da je odličnog kvaliteta, i da, na primjer, ima znatno više suve mase nego paprika iz Makedonije. Zato je Vitaminka ušla u posao sa proizvođačima iz Popova. Da bismo tu proizvodnju podigli, moramo biti organizovani, moramo na neki način imati zajedničku ponudu, moramo stvoriti uslove da u jednom danu napunimo šleper paprikom. Naravno, treba razmišljati i o prerađivačkim kapacitetima. Zašto pogon za preradu ne bismo napravili u Popovu?!  

Naravno, za Popovo će se, ako proizvodnja bude ovako rasla zainteresovati i drugi poslovni ljudi. To ovdje priželjkuju svi koji proizvode bilo kakve tržne viškove...

- Moj cilj - kaže Ćuk -  bio je da se u svakom selu u Popovu stvori po jedan dobar domaćin koji će biti u stanju da zaposli i svojih pet komšija, ali i da povuče druge da rade. Takvih već ima, ali nema dovoljno. O povratku na selo može da se govori  samo pod uslovom da se čovjeku ponudi dobra varijanta, da može zaraditi više nego u Trebinju. Kad Popovo postane ekonomski prostor koji to obezbjeđuje, o povratku se više neće samo pričati.

Argumenata da ovakvo razmišljanje ima smisla ima dosta. Neki su već i u službenim aktima Opštine...

- Strategija razvoja opštine Trebinje temelji se na razvoju turizma i poljoprivrede, a u Popovu imamo ogromne resurse (voda, zemlja, sunce) koji nisu iskorišteni. Zašto je to tako? Zato što i dalje postoji inertnost države prema tom pitanju i zato svi imamo utisak da se još nije krenulo u pravom pravcu. Nije, zato što je problem u našim glavama. Neke stvari nismo vidjeli jasno. Otud, dugo se išlo stranputicom, imali smo veliki resurs u Popovu, a stanovništvo je od njega bježalo?! Zato, država treba da pročisti agrarnu politiku, da poljoprivrednika sačuva od udara uvoznih lobija, da se brine o njemu 365 dana u godini. A poljoprivrednici, i ovdje u Popovu, treba da se  konačno umreže. Za sada, samo veljo Perišić na tržište može izaći sam, svi oni koji se bave drugim kulturama morali bi stvoriti svoja udruženja preko kojih bi išao plalsman. To nam je jedina šansa da popovo krene, i da više ne govorimo o mrtvim kapitalima...

M.N.

TRAŽIM KONCESIJU ALI NIKO DA MI OBJASNI KAKO BI JE MOGAO DOBITI

Krsto Nožica (1954.), mašinski tehničar, radio u sarajevskom Geoinžinjeringu, u Kovnici Bileća, pa 22-23 godine u Industriji alata. Prije penzije, neobičNo za naše prilike, vratio se poljoprivredi...

- Napustio sam fabriku ima 6-7 godina. Imam kuća u Galičićima i jednu napola napravljenu u Trebinju. Radim i na svojoj i na iznajmljenoj zemlji. Tražim zemlju u koncesiju, ne znam koga pitati i kako je dobiti. Sijao sam po 100-150 dunuma žita. Ove godine 280 dunuma. Ali, na zemlju “Popova polja“.

Uz farmicu svinja, bavite se poljoprivredom?

- Da, imam registrovan podrum. Proizvodim vino i rakiju. To je tradicionalni, stari seoski podrum. Normalnih je dimenzija, ali dobar je, ima 40 kvadrata, sve u zemlji. Imam 5.000 loza, 560 stabala jabuke (donacija MPDL), i sitne stvari: luk, krtola, itd... Plus žito, na 28 hektara. Nisam posijao sam, ima nas dvoje. Grožđe ne prodajem. Sve ide u vino i rakiju. Imam vranac, savinjon, merlo, plavku, smederevku...

Kako se pokazale novije sorte?

- Merlo ide dobro. Nije velika količina, ali je kvalitet dobar. Savinjon isto tako. Pravim mješavinu. Možda ću ove godine izdvojiti vranac? Nisam još odlučio.

Kako i kome prodavate vino?

- Nosim i po ugostiteljskim objektima, a prodam nešto i ovdje, prolaznicima. Sve od slučaja do slučaja. 

Šta je problem u prodaji, nedostaje li vam reklama ili nešto drugo?

- Nedostaje. Nemam finansijskih mogućnosti da uložim u reklamu. Otkako sam ovdje, stalno sam u nekim ulaganjima.

Imate farmu svinja, dvadesetak  rasplodnih krmača?

- Imam. Probao sam u toku rata, kad se gledalo kako će se preživjeti. Učinilo mi se da će ići, i tako sam se odlučio. Držim ih već sedam godina. Počeo sam sa jednom krmačom, pa sa četiri, pa osam, pa dvanaest, pa šesnaest, sad je 23-24. Sedamdeset posto moja je hrana. Tržište nije problem. Nije jer nemam neku veliku količinu. 

Sve u svemu, ide li dobro?

- Ide, ne žalim se.

Ima li puno posla?

- I ima i nema.

Posdsticaji?

- Rekli su mi da imam pravo. Pisao sam u desetom mjesecu, ali još nijedan dinar nije stigao. Ni podsticaj na žito?! Bila je i poplava, deset dana ležala voda na žitu. Dolazila komisija, obilazila, procijenila. Opet ni jednog dinara?!  Da je ta parcela pod koncesijom, da imam papire, imao bi i podsticaje, ovako ništa. Odnosno, podsticaj mogu ga dobiti preko “Popova polja“, ali to nije rješenje, to je sve izokola.   

Žito mi je posebno važno. Da nije bilo poplave, to bi mi bilo dovoljno za ovu godinu. Ovako ne znam ništa.

Kako prolazite sa jabukama? Jeste li zadovoljni kvalitetom?

- Jesam. Imam tri sorte, međutim, slabo ide prodaja. Problemi su sa tržištem. Jabuka ne ide bog zna kako...

U čemu je problem, da li u tome što nemate neku veliku količinu?

- Možda je i to razlog, ne znam. Ono što imam prodam nakupcima. Kupi od mene za 80 feniga, a proda za 1,4 KM. Odvezao je samo 50 kilometara i ima više zarade na timjabukama nego ja?!

Imate li dovoljno energije za poljoprivredu?

- Imam. Ali, teško je čekati. Treba da dobijemo 7.000 maraka podsticaja za žito, i to čekam od desetog mjeseca prošle godine?! Sto puta sam ih planirao utrošiti u nešto, ali nema ih. Ta svota meni je avion.

Preko svinja lakše dolazite do gotovog novca...

- Jeste, mada, ni to nije neka sigurnost,  u poljoprivredi je sve o dugom štapu. Sad, da dobijem koncesiju na novi komad zemlje, išao bih dvije godine sa žitom, pa bi onda zamijenio povrćem. Za voćnjake nemam para.

Kako bi država mogla da vam pomogne?

- Zaključite sami, ako je godine 2004. pedeset kila đubriva bilo 24,5 KM, a ove godine je to 50 kila 115 KM?! Pretprošle godine u maju sam prodavao živu vagu za 5 KM a žito bilo 32 marke. Lani, u desetom mjesecu, prodavao sam meso po 5 KM, a žito bilo 70 KM?!

Prije rata svakog četvrtka dolazili su Dubrovačni po janjce. U četvrtak predaš janjce na vagu, u ponedeljak ujutru dobiješ pare. Sad niko ne dolazi, samo od slučaja do slučaja se nešto proda.

A i inače, po starom, smjenjuju se dobre i loše godine. Ako je ova dobra, iduća će biti nikakva. U stočarstvu treba srediti stanje. U nekim zemljama detaljniji je popis stoke nego kod nas popis stanovništva. Bez tog popisa u stočarstvu ništa ne može da se planira.

MORAŠ IMATI - DA BI RADIO
- Uvijek se pričalo - radi da bi imao - podsjeća Manojlo Ćuk - a sada, u poljoprivredi, moraš imati da bi radio. Hektar vinograda košta 40.000 KM. Jedan dio ulaganja obavio je javni sektor. U MZ Veličani, na primjer, glavnim vodovima pokrioveno je 75 posto obradivih površina. A rađeno je i preko rijeke. Mislim na Sedlare, Grmljane.... I tamo je rađen cjevovod, nedostaju još poprečni vodovi. To je bila osnovna pretpostavka, i taj projekat je, vidi se, dao svoje rezultate. Zato, posađeno je dosta novih vinograda. Ide se u pravcu da se proizvedu dobre sorte. Za vranac, žilavku i naše ostale sorte nema problema sa plasmanom. Koliko god proizvedete vranca u Popovu sigurno je da ćete ga prodati po marku. To je zato što imamo mrežu proizvođača vina. Tim pravcem bi trebali da idu i drugi. prizvođači.