INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

vesna mioviĆ - stare teme u svijetlu novih dokumenata
 

BISERI NA STAROJ HARTIJI
 

 
Foto - Željko Tutnjevic, Dubrovački vjesnik

Sa zadovoljstvom čitaocima Glasa skrećem pažnju na bogate arhivske izvore koji se nalaze u knjizi  ''Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka'' dr. Vesne Miović.

Ova knjiga promovisana je u dubrovačkoj palači Sponza u čitaonici Državnog arhiva krajem prošle godine. Ako se ne varam, ovo je peta knjiga Vesne Miović, koju su mnogi vjerovatno yapamtili po izuzetno interesantnom istoriografskom radu Na razmeđu koji je donio sjajnu sliku zbivanja na granici Dubrovnika i Trebinja, sa obiljem veoma zanimljivih podataka, od koji su prosto fascinantni oni vezani za običan život u ondašnjem susjedstvu.

Poslije dugog i iscrpnog bavljenja sultanskim spisima, dr Miović naučnoj javnosti i široj čitalačkoj publici predstavlja spise koji su podjednaku zanimljivi i za Duborvnik danas i za njegovo hercegovačko i bosansko susjedstvo. Podsjećajući da su bujuruldije naređenja namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka (naziv za višu i nižu administrativnu jedinicu turske vlasti), Dubrovački vjesnik (Sonja Seferović) podvlači da primjerci iz dubrovačkog arhiva na poseban način predstavljaju bosanske i hercegovačke namjesnike i njihove odnose sa Dubrovnikom.

(“Detaljnim inventarom svi su dokumenti oživjeli, skinuta je s njih arhivska prašina, slikovito je rečeno na predstavljanju, a sadržaj djela sačinjava i uvodna studija o dubrovačkoj diplomaciji na dvorovima bosanskih namjesnika. Knjiga je ocijenjena vrhunskim obilježjima znanstvenog djela, paradigmom sistematično prezentirane građe, ona predstavlja ekskluzivnost znanja autorice uz koju u Hrvatskoj djeluje još samo jedan stručnjak tog profila.“

Interesantno je da su, prema temi, i izdavači sa obje strane granice (Državni arhiv u Dubrovniku, Matica hrvatska Ogranak Dubrovnik, Istorijski arhiv Sarajevo i Kantonalni arhiv Travnik)

GospoĐa Miović, prema Vjesniku, svoje prisustvo u jednom takvoj riznici kao što je Državni arhiv smatra sretnom okolnošću...

(''... Već dvadeset godina dolazim u Arhiv i ne prestaje moje divljenje blagu koje se ovdje čuva. To što radim baš u Zavodu za povijesne znanosti HAZU i što mi je arhivsko istraživanje dužnost i posao, smatram jedinstvenom povlasticom.

Ali povlastica ima još. Kao osmanistu po struci pružila mi se prilika raditi na arhivskom fondu koji broji čak 15.000 osmanskih spisa na uglavnom neistraženom i nepoznatom području.

Zašto neistraženom i zašto nepoznatom? Za trajanja Republike osmanski spisi pomno su čuvani u takozvanoj Turskoj kancelariji koja se nalazila u Kneževu dvoru. Dubrovački dragomani, školovani prevoditelji za osmanski jezik, spise su čuvali, razvrstavali, prevodili, sastavljali indekse i inventare. Nakon sloma Republike, sve se potpuno promijenilo. Zbog neprimjerenih postupaka francuskih i austrijskih vlasti, ti složeni i čuvani spisi pretvoreni su u gomile papira natrpanog po ladicama, škrinjama, ormarima i vrećama.

Ukratko, sve ono što se s njima događalo tijekom 140-ak godina pripada žanru napete kriminalističke priče s primjesama tragedije. Posljedice se osjećaju do danas. Konačno, 2002. došlo je do značajnog preokreta. Tadašnji ravnatelj Dubrovačkog arhiva Ivo Orešković pokrenuo je projekt klasificiranja i inventariziranja osmanskih spisa. Drukčije rečeno, pokrenuo je akciju za očuvanje dragocjene baštine na primjereni način. Prva faza projekta obuhvatila je obradu 2000 sultanskih spisa, ključnih za tumačenje međudržavnih odnosa Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva.

Nakon njih, na red su došla naređenja namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka. Spisi su izdvojeni, složeni kronološkim redom, prevedeni i proučeni. Kao i u slučaju sultanskih spisa, završetak tog dijela posla bio je stvarno uzbudljiv. Jer, u tom trenutku, naočigled se rastvorila povijesna priča o Dubrovčanima i bosanskim vlastima od 40-ih godina 17. stoljeća do sloma Republike. Pokazalo se da središnja osmanska vlast tada uglavnom nije imala konkretnih spoznaja što se događa s Bosnom i Dubrovnikom, a nije osobito ni marila, što se naročito tiče 18. stoljeća. Zato su Bosna i Dubrovačka Republika u najvećoj mjeri same krojile svoje odnose. Jedni drugima su trebali, a opet, nerijetko, imali su različite interese. Odnos je bio znatno opterećen uplitanjem Mlečana. Ti vječiti dubrovački rivali bili su bosanski susjedi, kao i Dubrovčani. Sve što su u Bosni poduzimali u svoju korist, Dubrovčanima je automatski nanosilo štetu. To zapravo znači da su dubrovački diplomati najteže izazove svladavali ne toliko na Porti, koliko u Bosni. Što se tiče arhivskog posla i ustroja ove knjige, korišten je isti postupak kao kod prethodne.

Međutim, doživljaj je bio drugačiji: radovalo me je što je riječ o Bosni. Na isti način raduje me činjenica da je knjiga izdana u suradnji s Istorijskim arhivom iz Sarajeva i Kantonalnim arhivom iz Travnika. S obzirom na sadržaj knjige, ovakvo suizdavaštvo bilo je i logično i normalno, i potrebno.“)

Gospođa Miović je  najavila i saradnju sa Republikom Turskom...

(“Nadam se i radujem budućoj sigurno korisnoj suradnji i s Turskom. Dugo se na to čekalo, ali počelo je protekloga ljeta za posjeta predsjednika Republike Turske Dubrovniku s kojim je došao i generalni direktor turskih arhiva.

Tada je potpisan protokol o arhivskoj suradnji između Hrvatske i Turske. Turci su naravno najviše zainteresirani za suradnju s Državnim arhivom u Dubrovniku, iznimno bogatom arhivskim dokumentima. Potpisivanje protokola doprinijelo je i mome posjetu Istanbulu, glasovitom istanbulskom arhivu, kao i dogovoru o razmjeni materijala putem CD-a i na druge načine, kao i održavanje godišnjih sastanaka hrvatskih i turskih povjesničara i arhivista. Prvi bi se sastanak trebao održati sljedeće godine u Dubrovniku, a 2010. u Istanbulu.)

JA, NARAVNO, ne znam kako će se ta saradnja razvijati, ali vidim veliku šansu da se, novim arhivskim izvorima, osvijetle brojni događaji, koji su ostali u istorijskoj tami, ili do danas nisu dovoljno protumačeni.

Malo je poznato, jer kulturne saradnje među dubrovačkim i hercegovačkim područjem nema, da su prethodni radovi Vesne Miović fundamentalni i to ne samo za istoriografiju s obje strane granice, neko predstavljaju izvanredan podsticaj za nova istraživanja, ma kako gledali na ono što smo i do danas znali ili mislili da znamo.

U tom pogledu, svaka nova knjiga Vesne Miović za nas ovamo bila je poseban događaj, iako, kako mi kažu u Glasu, pažnju je izazvala samo kod entuzijasta i stručnjaka. Na širi odjek, zbog zamrznutih odnosa, još uvijek ne može da se računa, iako npr. u knjizi Na razmeđu može da se nađu čitavi nizovi veoma slikovitih i dragocjenih podataka i o regionu, ali i o načinu života u pojedinim selima u Hercegovini.

Često na stranicama knjiga gospođe Miović, u jednoj jedinoj rečenici koja je, nakon dramatičnih obrta, izronila iz arhivske prašine, može da se nađe više životnih realija vezanih za običaje naših predaka, nego u tomovima suhuparnih istorijskih i kvazi-istorijskih tekstova.

I JOŠ nešto...

Posljednjih decenija javilo se puno raznih radova o Trebinju i Hercegovini u kojima se uglavnom ponavljaju izvori (”resavska škola”). Malo je novih podataka, malo istraživanja.

Knjige Vesne Miović ne boluju od te teške i dosadne bolesti.

U njima sve je novo, unikatno, i govori mnogo više od pretpostavki, slutnji i komentara od kojih pate brojni drugi, savremeni tekstovi, koji se hvale, slave i promovišu na sve strane...

Židovi kao drugi znanstveno-istraživački interes

Radeći dugo vremena na osmanskim dokumentima, nailazila sam i na signature o gradivu koje se tiče Židova. Zapravo, sve se uzajamno isprepliće. To istraživanje nadopunjuje se na prethodna, sukladno je mojim interesima i dodatno mi je zadovoljstvo to raditi. Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu u siječnju 2009. organizira znanstveni skup s dvadesetak sudionika na koji sam pozvana. Bit će riječi o problemu pokrštenih Židova, prvoj i drugoj generaciji prognanoj iz španjolske i Portugala u 16. stoljeću, razdoblju kada dolaze najviše na područje Dubrovačke Republike da bi se zaštitili od progona inkvizicije. Progoni su bili osobito radikalni na gotovo cijelom Apeninskom poluotoku usmjereni posebice na pokrštene Židove na koje se sumnjalo da su se krišom vratili judaizmu.

Oni su pokrštavani bilo silom, bilo zbog zaštite vlastitog života, te iz drugih razloga, dakle - nerado. Zbog toga je veliki broj ostao privržen judaizmu, a dolazeći u Dubrovnik, bili su zaštićeni od progona.

Kako se objašnjava ta dubrovačka zaštita?

U slučaju Dubrovnika, nije bio u pitanju, rekla bih, goli interes. Razvilo se nešto drugo. Neposredno susjedstvo Osmanskog Carstva za Dubrovčane je značilo svakodnevne susrete s ljudima druge vjere, a Dubrovniku trgovačkom gradu kroz trgovinu su se pogledi morali proširiti.

Ilustrira to i slučaj istrage koju je vodio papinski vizitator Sormani 1573. jer se gostima iz Osmanskog Carstva za vrijeme razgledanja katedrale na orguljama svirala plesna glazba, što je objavio dr. Zdravko Šundrica. Ja sam u zadnje vrijeme u Dubrovačkom arhivu pronašla zaista interesantnih dokumenata, čime sam vrlo zadovoljna i ponosna na Dubrovnik. To je tema iz koje bi po planu trebala biti i moja sljedeća knjiga. Ovom se temom intenzivno bavim posljednjih mjeseci. Kada se vratim iz Izraela, završit ću istraživanja, a onda će opet slijediti posebna radost stvaranja djela.

Dubrovački vjesnik, 22.11. 2008.