Komentar

NE NAGINJI SE KROZ PROZOR

"Ne pas se pencher au dehors" ! "Nicht hinauslehnen"! Sjećate li se ovog upozorenja u vozovima jugoslovenske državne željeznice u prošlim, finim vremenima? "Ne naginji se kroz prozor"! Ili, "Ne upotrebljavaj toalet dok je voz u stanici"! I to sve na srpskom/hrvatskom, francuskom i njemačkom jeziku. U komšijskom Gradu, u vagonima starog tramvaja, pisalo je "Ne pljuj po tlima"! Ne ulazeći u gramatiku ovog upozorenja, danas znam da je bilo jako, jako potrebno baš kao i ona upozorenja po vozovima.

Dilema sa kojom ulazim u ovu temu glasi: "Da li se kulturan čovjek rađa ili se to postaje vremenom"? Definitivno, bahat i nekulturan čovjek je rođen prije nego što je postao takav. I to tvrdim. Iz najmanje dva razloga od kog mi je prvi totalno cool: Znam koliko ne volimo da radimo na sebi pa zato i tvrdim da niko nije učio da bude nekulturan i bahat. Takav se rodio! Pa ga sistem još podržao jer niko nije pisao upozorenja ili preporuke za ponašanje. A nije ga ni kažnjavao!

Dok odgovorni misle da je to pristup  karakterističan za komunizam, postajemo bahat i nevaspitan narod sklon uništavanju svega što se uništiti može. Možete tvrditi da se u Francuskoj, Španiji, Austriji i ostalim zemljama isto tako uništva! Da, ali to, javno, rade izolovane grupe jer, pokazujući neslaganje sa agrarnom politikom, porezima i lošim javnim prevozom, polome izloge, kante, semafore... To znači da lomljenje javnih dobara nije cilj sam po sebi!

Dakle, kod nas yništavanje kanti za zmeće, sadnica, izloga, semafora, saobraćajnih znakova i svega što se može uništiti nije bunt protiv nečeg konkretnog, pokušaj da se promijeni sistem i izazove određena reakcija kako bi se postigao neki (politički) cilj.

Kod nas je to pravilo ponašanja, mangupluk iz pećine i borba protiv urbanog koja traje već pola vijeka. Jer da nije tako, mnoge stvari bi bile sankcionisane i počinilac ne bi bio (najčešće) N.N. Jer to, u gore spomenutim zemljama, nije slučaj. Tamo se vandalizam sankcioniše, nacija se uči da lomljenje kante, semafora, saobraćajnog znaka znači manje para za nešto korisnije, zdravstvo, novo igralište za djecu. Tako učen pojedinac svjestan je da je slomljenu klupu u parku on platio plaćajući porez državi i rijetko kada će propustiti priliku da policiji prijavi vandale i djelo.

Da li natpisi u tim zemljama djeluju?

Da, na većinu!

Jer ako piše Ne gazi travu onda to upravo to i znači. A ako gaziš travu onda ćeš platiti! Ako nemaš novac da platiš onda ćeš to odraditi u nekom staračkom domu, prihvatilištu ili već negdje drugo.

Kod nas, prije svega, tih natpisa i upozorenja skoro da i nema!

Vidjeli smo kako izgledaju kante za smeće na kojima piše Hvala što pravilno odlažete otpad!

 A, da je pisalo Ne lomi kantu jer ćeš odgovarati po članu tom i tom za što je predviđena kazna od 200, 300, KM!?

Da li bi se kante i dalje lomile? 

Ne u ovakvoj mjeri i javno kao što je to sada slučaj.

A, kod nas bi natpise trebalo postaviti svugdje!!!

U stanovima bi, na primjer, u kupatilu trebalo pisati Ne puštaj vodu svakih pet minuta nakon ponoći, Zabranjeno uključivati neispravnu mašinu za veš...

U hasutoru bi, ispred vrata svakog stana, pisalo Zabranjeno držanje starih cipela, šporeta, veš mašina..., Zabranjeno pljuvanje, Ne lomi prekidače za svjetlo, Ne deri se, Ne provjetravaj stan kroz haustor!

Ispred haustora treba napisati Okreni se i zatvori vrata od ulaza (nisi rođen u čamcu), Ne bacaj smeće ispred vrata, Ne pljuvaj, Ne dozivaj komšiju, imaš telefon, Zabranjeno "turiranje" automobila od 22 do 7 časova".

U automobile bi trebalo staviti jedan jedini natpis: Nisi sam u gradu.

Po gradu bi trebalo postaviti "instalacije" od po pet tabli. Na prvoj treba da piše: Ne deri se, Ne deri se, Ne deri se. Druga bi upozoravala na prvu dok bi treća služila kao podsjetnik na prethodne dvije. Četvrta bi bila klasični informator o detaljima iz Zakona kada je u pitanju remećenje javnog reda i mira dok bi peta podsjećala na četvrtu. Natpis bi se mijenjao svakih sedam dana. Nakon Ne deri se pisalo bi Ne deri se, konju. Zatim  Zabranjeno "krčenje" ukrasnog drveća&lipa..., Zabranjeno lomljenje ulične rasvjete i tako dok ne shvatimo.

A da li bi efekat imao natpis Molimo vas da  racionalno koristite vodu za ispiranje šolje  kojeg bismo stavili u kupatila. Ne, jer bismo zvučali prefinjeno i niko nas ne bi "zarezivao" pet posto. O ekološkom aspetku ovog upozorenja ne razmišljaju ni oni koji su plaćeni za to.

A, ako bismo stavili natpis Koristi vodu samo kada je to potrebno?! Uf, ne smijem ni da pomislim šta bi se tada dešavalo! Ostaviti nama da procjenjujemo veoma je opasno.

Opet, imamo puno dobrih zakona koji se u praksi ne sprovode i postavlja se pitanje da li bi iko odgovarao za kršenje svih ovih natpisa jer znamo da neko mora djelo i počinioca da prijavi nadležnom organu. I tek tada sistem počinje da radi. A ko će prijaviti to djelo? Evo, ja javno obećavam da ću prijaviti svaku budalu koju, na šetnici od Doma kulture do bazena u Bregovima, budem vidio da lomi uličnu rasvjetu i lipe!

Jer mi je dosta budala!

I mraka kojeg one prave!

Ovo za početak! Jer ako danas ne uspijemo, jedini razlog smo mi sami.

Slobodan Vulešević

NAŠE LICE I NALIČJE

NA LEVO KRUG

Piše: Šćepan Aleksić

U vrijeme posljednjeg rata najčestitiji i najbolji nalazili su se na prvim linijama fronta. Oni su bili srpski obraz i ponos, naše svijetlo lice koje smo pokazivali cijelom svijetu. A taj cijeli svijet je bio protiv nas, pritiskao nas i ucjenjivao, zavodio sankcije, bombardovao... Ipak godila je ona priča o američkom dječaku koji je poželio da je Srbin jer su oni kao i Supermen - ne boje se nikoga i ratuju protiv cijelog svijeta.

Naše naličje, vjerovali smo tada, su oni koji su daleko iza prvih borbenih linija u dubokoj pozadini ili po Srbiji i Crnoj Gori, gdje su mnogi od njih krali, pljačkali, švercovali, otimali gorivo, lijekove i ostalo što je bilo namijenjeno Vojsci Republike Srpske i prodavali za svoj račun bogateći se na brzu ruku. I svima njima bijahu usta puna srpstva. Srpsko ovo, srpsko ono, najposlije, u šali govorahu razumni ljudi, ni krava više nije krava nego "srpska krava". Od zaklinjanja i udaranja šakama mnogi bijahu maveni po prsima. Istina, u prvim danima rata, bio je poneko i iz tog ešalona uz vojsku i sa vojskom, ali samo u početku dok je bilo šta da se upljačka.

Neđo Popara, po činu pukovnik, po obrazovanju doktor nauka, a po opredjeljenju pjesnik i guslar, bijaše tih dana u Hercegovačkom korpusu zadužen za informisanje i propagandu. A sa novinarima i njihovom sujetom nije se lako ni družiti a kamoli im komandovati. Tako je pukovnik Popara, umjesto da komanduje, pokušavao da savjetuje i u međusobnom dijalogu da traži najbolja rješenja. Na primjedbe novinara, koji doznaju i što treba i što ne treba, da pozadina švercuje, pljačka i bogati se na brzu ruku, odgovarao je da je, možda, bolje ne pisati o tome dok rat traje jer to može negativno da utiče na borce na frontu i njihovu borbenu spremnost. Doduše borci su dosta toga znali, ali dolijevati ulje na vatru zaista nije bilo preporučivo.

Pa bi nam onda pukovnik Popara pričao kako je kod Srba uvijek bilo da su u ratovima naprijed najbolji, a u pozadini najgori, a čim se rat završi, kako ono narod veli "pređu zadnji pred prve".

- Kao da neko nevidljiv komanduje "na levo krug" i sve se, za tili čas, promijeni. Oni iz zadnjih redova pređu u prve, a oni iz prvih u zadnje, govorio je Popara.

Nismo mu dali za pravo i stalno smo pokušavali da ga ubijedimo da ovoga puta tako neće biti. Uzalud nas je podsjećao na pripovijetku Laze Lazarevića "Sve će to narod pozlatiti".

Čim se rat završio shvatili smo da je pukovnik bio u pravu. Tajkuni, udžepmuni, profiteri i ostali odmah su poveli glavnu riječ. Oni su postali naše lice, a naličje su valjda oni koji su, u vrijeme rata, bili u prvim borbenim redovima. I tako sve do dana današnjeg. A dokle će? Valjda do novog rata.