Pozorište potlačenih - NA SCENI KOMAD ZA PREPRIČAVANJE

redstava  koja  traŽi  svoje pisce

 
Sejo Đulić
 

U Domu mladih održana je pozorišna predstava bez imena i bez autora. Tačnije, naziv sa čitav pokret je Pozorište potlačenih (Alternativno pozorište mladih za humanizaciju čovječanstva, pogled u prošlost, pogled u nas same), a iza njega stoje NVO Terca i Forum mladih Trebinje...

Sejo Đulić, reditelj u mostarskom Teatru mladih to objašnjava ovako...

- Iza svega je Terca, nevladina organizacija koja ima dva sjedišta, u Sarajevu i Mostaru. Njeno područje djelovanja je cijela država. Terca se bave tranzicijskom pravdom, međutim, u ovom projektu, koristeći teatarska sredstva (odnosno tehniku teatra potlačenih koji je 70-tih godina ustanovljen u Brazilu od strane profesora i rediotelja Augusta Boala). Taj tip pozorišta koristiti se kao metod, kao alat za osvjetljavanje nekih društvenih, socijalnih, ličnih i drugih pitanja i problema određene, ciljane grupe. Pošto se oni bave tranzicijskom pravdom sa osnovnim akcentom na suočavanje sa prošlošću, pokušavaju da grupe mladih ljudi iz različitih sredina, koji se ne bave pozorištem, kojima je to, zapravo, prvi susret sa teatrom, dovedu na jedno mjesto gdje zajedno radimo razne vježbe, tehnike itd... Iz toga, oni, potpuno spontano iznjedre neke priče i neka pitanja koja su zajednička, na koja traže odgovor. Neke odgovore imaju, a brojne nemaju. Uz to nameću se pitanja koja bi mogla biti zanimljiva i za druge u njihovoj zajednici.

Autori predstave su glumci i gledaoci. Glumci igraju tekst do koga su sami došli, a publika ih intervjuiše, propituje, ruži, savjetuje. I to nije sve, publika može izvjesne radnje da pokrene u drugom pravcu, da predstavu potpuno usmjeri na drugu stranu, da se, direktno, postavi kao autor koji će iznijeti svoje emocije i svoja gledišta, tako da ni reditelj ni glumci, ne znaju kako će predstava u kom ambijentu završiti.

- Tačno - kaže Đulić - tehnika je interaktivna. Nema klasične publike. Publika je koautor predstave. Mi ponudimo jedan mali komad teatra koji ne mora biti visokoumjetnički,   bitno je šta govori i o čemu govori, a onda zajedno s publikom pokušavamo tražiti rješenje kako bi nekom ko je tlačen, ko je pritisnut, ko ima muku od nekog ko tlači i pritiska, olakšali život.

Namjera autora ovog koncepta je samospoznaja, i, na neki način, kolektivno pročišćenje. U Trebinju nije bilo mnogo publike, pa se to nije desilo u velikom potezu, međutim, ta samospozajna opcija veoma je izgledna, i zato, ovu predstavu čovjek ne može pratiti na klasičan način, sa distancom prema onom što se na sceni događa. Pogotovo, ne može biti ravnodušan prema izhodu, jer ishod zavisi od svakog u sali. Svak podjednako, autorski, odgovara i za samo radnju i za finale. Takođe, o ovoj predstavi gotovo da je nemoguće ćutati, ona se prosto mora prepričati, i nastaviti van pozorišta (to zato i radimo na ovaj način u novinama)...

- Ovo je metodologija - objašnjava Đulić - koja koristi teatar, a zapravo pokušava narodu, u ovom slučaju mladim ljudima, otvoriti oči, i reći: “Djeco, govorite, jer ako govorite, možda vas neko čuje, a ako vas čuju, možda nešto i poduzmu“. N.M.

Predstava nema pravi naziv, sastoji se od tri priče koje su “glumci“ sami stvorili. Sastoji se od tri dramske slike. U prvoj se tretira porodica, u drugoj škola, u trećoj narkomanija, ali i još mnog pratećih pitanja. 

U svakoj slici, postoje tlačitelji i žrtve. Odigrana je varijanta u kojoj je tlačitelj pojedinac, a žrtva kolektiv, ali i varijanta u kojoj je tlačitelj kolektiv, a žrtva pojedinac (onaj koji se po nečem razlikuje). 

Evidentno, i tlačitelj ima svoga tlačitelja. Ta mogućnost nije odigrana u Trebinju, ali možda se i to desi na nekim drugim daskama ili, eventualno, u školi, pred angažovanijom publikom?!